Zašto ne volem Algoritam???
subota , 31.12.2005.Na pitanje iz naslova odgovorit ću vam na primjeru prvih 68 stranica njihovog novog izdanja :
Nick Hornby - 'Duži put do dna'
izdavač: Algoritam
prijevod: Martina Petranović
ilustracija: Marko Derenčinoić i Ana Belošević
stranica: 340
uvez: meki
cijena : 65,00 kn
Autora je izlišno posebno predstavljati a izdavač knjigu najavljuje na ovaj način :
Nogomet. Pop-glazba. Samački život. Samopomoć… I samoubojstvo.
Neki će reći da tematika prvih četiriju romana Nicka Hornbyja nipošto ne ukazuje na sadržaj petoga; drugi će pak ustvrditi da je logički slijed bjelodan. 'Duži put do dna ' možda i nije prpošan pogled na nevolje tridesetogodišnjaka koji tek trebaju odrasti; možda na ovim stranicama ne leži još jedan duhovit pogled na urbanu svakodnevicu u kojem će Hollywood prije ili kasnije pronaći uspješnu romantičnu komediju. Možda… Ali svatko tko je pročitao Nogometnu groznicu, Hi-Fi, Sve zbog jednog dječaka ili Kako biti dobar zna da nije lako osjećati se nedoraslim; mnogo je ugodnije vladati preobilnim znanjem o klubu za koji navijate ili bootleg izdanjima sastava koji slušate. Očaj je u Hornbyja uvijek na dohvat ruci – i dođe trenutak kad postane nesnosan.
Četvero očajnika susreće se na krovu jedne londonske zgrade na Staru godinu: došli su si prekratiti životne muke skokom u smrt. Ali nezgodno je počiniti samoubojstvo kad imate neželjeno društvo, teško je othrvati se porivu da uvjerite ostale kako su njihovi razlozi ništavni u odnosu na vaš… Pa ako iz najtužnijeg susreta u najluđoj noći uopće i postoji put koji ne vodi strelovito u ponor, tko će ga naći prije nego Hornby?
Hrvatski prijevod djelo je Martine Petranović, a naslovna ilustracija para Belošević-Derenčinović.
Da na mome blogu nema linka prema internet stranicama Algoritma, već ste primjetili.
Razlog tome je neprofesionalnost i nepoštivanje čitatelja koje iskazuje taj, možda i najjači domaći nakladnik. Potvrdu prethodno rečenog dobih na osnovu čitanja tek prvih 68 stranica ('ko zna što me do kraja knjige još čeka) prethodno predstavljene nove knjige Nicka Hornbyja u izdanju Algoritma.
Dakle :
Cijena? 65,00 kn.
Istina, ta se cijena na prvi pogled čini prihvatljivom za knjigu od 330-tak stranica. Međutim, razmislite dobro želite li da baš od vaših 65,00 kn bude isplaćen honorar prevoditeljici koja ne zna da je Moe Tucker osoba ženskog roda (vidi str. 68.). Jasno, uvjet je da čitatelj zna o kome je riječ. No, izdavači poput Algoritma računaju na čitatelje-ignorante, pa zato angažiraju i prevoditelje-ignorante (koji vjerovatno ne traže velik honorar). Drugim riječima : Algoritam ne poštuje one od kojih živi - čitatelje...
Također razmislite da li pristajete da vaših 65,00 kn inkasira izdavač koji dopušta da otprilike 15% (od početnih 68 stranica koliko sam do sad pročitao) bude otisnuto tako da se slova preljevaju, odnosno 'imaju sjenu' (što u boljem slučaju izaziva glavobolju, a u lošijem, i mučninu).
Budući da sam tek na , kao što rekoh, 68.stranici, 'ko zna što me još čeka...
(O kvaliteti djela, drugom prilikom.)
komentiraj (10) * ispiši * #
A kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti...
Znam, znam, jako dobro znam da ovo ništa promijeniti neće, da ćemo i dalje ostati zatucani šovinistički šupak svemira, ali ovakav kraj 2005. zamirisao je barem malim daškom tolerancije i unio nadu u ljepše sutra...
( A nikako nevažno nije ni to da meni Žderić , na uplaćenih 150,00 kn još tamo dalekog 13.10. , isplatiti sada mora 542,00 kn (koeficijent 3,80)! :-)) )
komentiraj (3) * ispiši * #
Pravo otkriće!!!
U prethodnom postu već spominjanoj Virtueli zahvaliti moram na otkriću koje mi je uvelike uljepšalo današnji dan, a vjerujem i mnoge će buduće.
Da ne duljim, Virtuela je otkrila da jedan njezin stari znanac odnedavno ima blog, a ja vam s odgovornošću velim, blog Čovjeka Vadičepa svakako zaslužuje vašu pozornost i čitanjem njegovih piskarija nikako nećete uzalud ulupati vrijeme!
Vadičepa na cool listu!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Bruce Chatwin
petak , 30.12.2005.
Kao što znamo, blogerski online magazin Bestseler uspješno je porinut , i brodi li ga brodi - svaka čast svima koji su svoje snage u tu svrhu upregli.
Neću ovdje trošit vaše a bogami ni svoje vrijeme na nabrajanje čega sve u Bestseleru već imade, nego ću vam savjetovati da svakako prošvrljate tim obiljem ali i da nikako ne preskočite Virtuelin virtuozni tekstić kojime nam predstavlja Brucea Chatwina i njegov na hrvatski još nažalost nepreveden roman Utz.
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Vlado Gotovac - 'Posude s vatrom : izabrane pjesme' (Litteris, 2005.)
Vlado Gotovac - 'Posude s vatrom : izabrane pjesme'
izd. Litteris
12/2005.
184 str., meki uvez
cijena: 110,00 kn
Teško je povjerovati da se o pjesniku, filozofu, polemičaru, političaru i etičaru Vladi Gotovcu i danas u Hrvatskoj ipak najradije govori - šutnjom. Neke druge vrijednosti, neki novi kriteriji i neki novi ljudi prevladali su u prostorima hrvatske kulture, premda čak ni to ne bi smjelo uvjetovati odbacivanje jednog snažnog individualnog i bogatog nasljeđa, beskompromisno hrabre osobnosti koju je čistoćom i etičnošću, poštenim i lucidnim načinom života pokazivao, ispisivao, izgovarao, uvijek svjestan Matejeva upozorenja koje često citira: tvoja će te riječ opravdati i tvoja će te riječ osuditi. Znajući da će izazvati nemire, Gotovac nije mogao ne izricati ono što je vidio i osjećao, poznatim etičkim kriticizmom, britkim i oštrim, uvijek sjajno izgovorenim. On duboko i iskreno vjeruje u djelo, u odgovornost riječi, u moć stvaranja, u poeziju kao proročanstvo, evanđelje i poziv.
Otvoriti poetiku Vlade Gotovca, otkriti njene dubine i strasti, emocije i umnosti, u suštini znači tek upoznati snagu jedne kompleksne, a tako čiste, jednostavne i jedinstvene osobnosti koja je obilježila cjelokupnu hrvatsku kulturu dvadesetog stoljeća. Rastvaranje i uspostavljenje takve poetike traži poznavanje cjelokupnog opusa Vlade Gotovca, što se ne odnosi samo na desetak pjesničkih zbirki i razasutih rukopisa, već i na njegove poetičke eseje, filozofske rasprave i polemike, zapise o slikarstvu i umjetnosti, fragmente o svijetu u kojem živimo, kao i o onome u kakvome bismo trebali živjeti.
Jer sve što je Gotovac napisao ili izgovorio prožeto je sjenama lirike: u njegovoj esejistici izbija duša poezije, a u samoj poeziji on je u pismu filozofa i esejista. Gotovac je filozoficirao emocije, emocionalizirao filozofske pojmove (Puhovski), čitavim svojim djelom (i životom), koje možemo eliptično nazvati duhovnom biografijom - Gotovac ispisuje kompleksno štivo kojeg mnogi nisu razumijeli, možda upravo zbog njegove čistoće, zbog predanosti, jednostavnosti i dakako zbog žrtve, zbog ozbiljnosti i iskrenosti kojom je pristupao svemu oko sebe i u sebi. A to jest najteže, ne samo činiti, nego i drugima shvatiti što on to čini! Nazvati takav način idealizmom, nije dostatno, jer pjesnik Vlado Gotovac nije živio u nekoj patetičnoj i udaljenoj imaginaciji, dapače, vrlo je čvrsto osjećao tlo pod nogama, bio i te kako svjestan vremena i prostora svoga prebivanja.
Kako je sve u životu tumačio na svoj, osebujan i originalan način, tako i prema poeziji uspostavlja poseban odnos, možda početno odrediv kao ogromna i iskrena ljubav, jer poezija je za njega sam jezik, izrijek, komunikacija sa sobom i drugima, određivanje odnosa prema postojanju i slobodi.
Tea Benčić Rimay
Izvor : MVinfo
komentiraj (3) * ispiši * #
Prva knjiga iz područja 'uelbekologije' prevedena na hrvatski
četvrtak , 29.12.2005.
Paralelno s izlaskom hrvatskog prijevoda Mogućnosti otoka (Litteris, Zagreb, 2005.), četvrtog romana francuskog enfant terriblea Michela Houellebecqa, u izdanju Naklade Ljevak objavljena je i prva knjiga iz područja uelbekologije :
'Houellebecq neautorizirano: Istraživanje jednog fenomena' knjiga je u kojoj se Denis Demonpion pita tko je zapravo Michel Houellebecq.
Tog su suvremenog francuskog pisca i svjetskog hit-mejkera nazivali fašistom, rasistom, eugeničarem, antifeministom, reakcionarom, izopačenikom...
Ali na pitanje tko je zapravo taj tip nije lako naći odgovor. Teško je utvrditi, za početak, i neusporedivo jednostavniju činjenicu – koje je godine zapravo rođen Michel Thomas (što mu je pravo ime): je li to bilo 1958., kako od vremena uspjeha svog prvog romana Širenje područja borbe izjavljuje on sam, ili dvije godine ranije, kako je zapisano u matičnoj knjizi rođenih i kako, uostalom, tvrde njegovi roditelji. Da, zvuči čudno ali Houellebecq ima roditelje.
Celine je rekao da se biografija izmišlja, što je Houellebecq prihvatio i krenuo se poigravati osobnim podacima, uzimajući što mu se sviđa, odbacujući ono drugo, ponešto izmislivši. Denis Demonpion, novinar časopisa Le Point, proveo je, s druge strane, istraživanje. Na temelju dokumenata i stotinjak neobjavljenih svjedočenja, on zacrtava 'korpus' koji je Houellebecq nastojao sakriti ne bi li što bolje izgradio svoj lik, stvarajući oko sebe sumpornu maglu, što ga danas čini simbolom, kultnim autorom prijeloma tisućljeća.
Kako je Houellebecq stvorio brend 'Houellebecq' saznat ćete iz knjige 'Houellebecq neautorizirano' Denisa Demonpiona (Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.), ali i iz četiri Houellebecqova romana prevedena na hrvatski: Širenje područja borbe, Elementarne čestice, Platforma i Mogućnost otoka (sva četiri u izdanju Litterisa).
Izvor : Iskon
komentiraj (4) * ispiši * #
Nove kritike Daria Grgića
srijeda , 28.12.2005.
Ako niste znali, Dario Grgić nedavno je na godišnjim susretima književnih kritičara proglašen naj-kritičarem za 2005. Izbor u potpunosti po mom ukusu, čestitke!
Čisto sumnjam da se sa Grgićevim tekstovima još niste susreli jer objavljuje (ili je to činio) u mnogim medijima : Zarez, T-portal, Glas Slavonije, Osječka književna revija, Hombre...
Potonji e-zine previše rijetko osvježava svoj sadržaj, ali na moju radost učiniše to upravo jučer i putem ovoga linka u prilici ste pročitati pregršt novih Grgićevih kritika.
komentiraj (3) * ispiši * #
INTERVJU : Tomislav Zajec
Pjesnik, dramatičar i romanopisac Tomislav Zajec (1972.) u izdanju Profila nedavno je objavio svoj treći roman, “Ljudožderi”. Roman je to o nekoliko zagrebačkih obitelji i njihovim međusobno povezanim pričama. U središtu tih priča su mladi, na prvi pogled uspješni, no istodobno rezignirani i nesretni ljudi. O novom romanu, temama kojih se u djelima dotiče i vlastitoj poziciji na književnoj sceni sa Zajecom je za Jutarnji list razgovarala Adriana Piteša i intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.
komentiraj (2) * ispiši * #
Dobro, dobro, zapamtit ću vam ja to...
utorak , 27.12.2005.
Peti dan već curi otkako je izašao novi broj Vijenca, ali već je očito : uzalud čekam da mi čestitate na kritici objavljenoj u tom našem uglednom dvotjedniku za kulturu...
Dobro, dobro, zapamtit ću vam ja to...
Koga zanima o kojem to ja romanu u novom Vijencu piskaram, nek se zaputi do kioska i otvori 9.stranicu.
Inače, osim mene u Vijencu je 'ispao' još jedan bloger. Radi se o Bookaleti (Davor Šišović) kojemu je objavljena kritika knjige 'U mislima čupam borove – Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca'.
komentiraj (4) * ispiši * #
Promocija zbirke priča 'Iskušenja' Borislava Vujčića
Zbirka priča "Iskušenja" s podnaslovom "Ispovijesti, pripovijesti i jedno odnekud započeto, a nedovršeno putovanje" nedavno preminuloga hrvatskog pisca Borislava Vujčića, bit će predstavljena u utorak, 27. prosinca 2005, u 19 sati u Profil Megastore-u u Zagrebu.
Knjigu će predstaviti:
Rade Šerbedžija, Drago Glamuzina, Miljenko Jergović, Velimir Visković i Ivica Prtenjača.
Borislav Vujčić (Orah kod Vrgorca,1957. - Zagreb, 2005.) objavio je sedam romana, četiri zbirke novela, tri zbirke poezije i dvije knjige dramskih djela. Mnoge su mu drame izvedene u hrvatskim kazalištima, po njegovim scenarijima snimljeni su i televizijski filmovi, a na Hrvatskom radiju izvedene su brojne njegove radio-drame. Dobitnik je više književnih i dramskih nagrada.
komentiraj (3) * ispiši * #
KRITIKA : Marinko Koščec - 'To malo pijeska na dlanu' (Profil, 2005.)
ponedjeljak , 26.12.2005.
Ponukan zanimljivom raspravom koja se razvila glede i u svezi lika i djela Marinka Koščeca, odlučio sam isporučiti vam svoju, još ne do kraja dovršenu kritiku novog romana toga pisca :
KRITIKA : Marinko Koščec - 'To malo pijeska na dlanu' (Profil, 2005.)
Ma koliko nas narodne mudrosti učile suprotno, Marinko Koščec duboko je svjestan da svaki čovjek ipak JESTE otok.
Rađamo se sami... umiremo sami... a ono između ispunjavamo pokušajima bijega od samotnosti... u traganje za onom Platonovom drugom polovicom... našom dvojinom, dvojnikom u kojemu prepoznajemo sebe... da bi spajanjem dosegli 'jedinstvo misli i osjećaja'... i ponovo stvorili jedninu... jedno zajedničko, novo JA... otok. Ljubav, dakle, od para, od dvojstva, od množine, neminovno ponovo stvara jedninu, singularitet... jedan novi unikatni samosvojni entitet ... ego... otok.
U ljubavi, dakle, 1 + 1 = 1. A jedan (1), kao što znamo = samoća...
Elem, svaki je čovjek, sam ili u paru, 'usamljeni grumen zemlje usred mora'... otok.
Svjestan toga, Marinko Koščec sva svoja dosadašnja četiri romana strukturira monološki, a introspektivno, ispovjedno 'prvo lice' osim što apostrofira već naznačenu singularnost, inzularnost, samosvojnost ljudske jedinke, neizostavno sadrži i autoterapeutske značajke. Tako kroz bujicu riječi kojima zapljuskuju stranice Koščecovi junaci iz sebe izbacuju sve frustracije, nezadovoljstva, bijesove i dvojbe, ali ljutnja prisutna u dosadašnjim romanima (a posebno naglašena u debitantskom) u slučaju romana 'To malo pijeska na dlanu' mjesto ustupa fatalizmu, pomirenosti, rezignaciji koju tek česte doze ironije i podsmješljivosti odvajaju od apatije. Dodatni novum i razlikovnost u odnosu na ostatak opusa (osim romana 'Netko drugi') jeste i to što je singularitet ovoga puta umnožen, udvostručen, ali iako smo u prilici pratiti dva različita monologa (muški i ženski) neprestano se osjeća da kroz oba autor progovara. Oba lika vladaju vrlo bogatim vokabularom i stilistički, njihovi se izričaji gotovo uopće ne razlikuju, što može biti prepoznato kao mana, ali i ne mora vratimo li se već spomenutoj Platonovoj dvojnosti koja je u slučaju Koščecovog para dodatno naglašena i njihovim, dvojničkim, blizanačkim, identičnim datumom rođenja.
A nakon što nakratko, njihove polovice kroz ljubav dosegnu svoj žuđeni, zajednički singularitet, nakon što svoje dvojnosti oni privremeno spoje u novu jedinstvenost, ubrzo se opet neminovno vraćaju vlastitim samoćama. A svoju inzularnost oni dosežu (točnije, vraćaju) upravo – na otoku, u čemu se iščitava subverzivna okrutnost autora...
Kronologija oba monologa je ciklička; roman započinje sadašnjim, aktualnim stanjem čija se slika, kao i karakteri likova, nizanjem retrospekcijskih dionica iz njihovih biografija, postepeno zaokružuje. Iskonstruiranost je nažalost, pritom preočita jer su sve monološke dionice gotovo pa tematski zaokružene, a kad se ne bave emocionalnim ustrojem likova, nekom od epizoda iz njihovog djetinjstva i mladalaštva ili biografijama njihovih roditelja, na tapetu imaju određeni odjeljak zbilje (Crkva u Hrvata, književno izdavaštvo, likovno kritičarski snoberaj...) koji je na redu za satirizaciju. A satira je tu jer su likovi, dakako, opet intelektualci - likovna umjetnica i lektor u izdavačkoj kući – ljudi svjesni zbilje koja ih okružuje, a na koju gledaju, vrijedi ponoviti, s više ironije i podsmijeha negoli bijesa.
Svakako više nego izvanjskom, roman se bavi unutrašnjom, emocionalnom i duhovnom stvarnošću svojih protagonista, a ona je - kako i priliči najistaknutijem Cvitanovom sljedniku - sumorna, beznadna, mračna i nevesela. No, svijest o inzularnosti svake ljudske jedinke drukčiju doli tjeskobnu intimnu zbilju, teško da može dozvoliti.
Da je vrstan stilist, Koščec i ovdje ponovo potvrđuje; njegove rečenice su guste, vrtložne, kompleksne i razgranate; prepune digresija, garnirane brojnim referencama, filozofične, nerijetko enigmatične, intelektualno izazovne te svakako iziskuju usredotočenost... ali jamačno i nagrađuju užitkom u tekstu. Bez sumnje, čak i više samog autora (''Pronalaženje pravih riječi je dodirivanje erogenih mjesta. Za mašinom postaješ ogromni penis koji svaka nova misao sve više nadražuje'' Koščecove su riječi iz 'Otoka pod morem'), negoli čitatelja. Naročito u drugoj polovici romana kada rukopis postaje sve zagušeniji ponavljanjima, a sentence zasićene pretjeranom kićenošću, pa nije teško locirati mjesta gdje autor postaje svojinom teksta kojemu se ne uspijeva (a možda ni ne trudi) otrgnuti.
No, i unatoč manama 'To malo pijeska na dlanu' i dalje Koščeca čini jednim od rijetkih autorskih 'otoka' u moru isprazne, predvidljive, žurnalizmom inficirane recentne domaće proze.
(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2005.)
komentiraj (13) * ispiši * #
Durieuxov božićni popust od 40%
Uz božićni popust od 40% na sva izdanja Durieuxa, darujte sebi ili svojim najmilijima knjige Miljenka Jergovića (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha, Inšallah Madona, inašallah, Mama Leone, Buick Rivera...), Borisa Dežulovića (Christkind, Pjesme iz Lore), Sime Mraovića (Gmünd), Željka Kipkea (Od veljače do veljače), Đermana Senjanovića (Vidi, vidi, Dorin dnevnik, US&A), Stanka Andrića (Simurg), Tatjane Gromače (Crnac), Hansa Magnusa Enzensbergera (Izgledi za građanski rat), Françoisa Masperoa (Balkan-tranzit, Pčele i osa), Ognjena Spahića (Hansenova djeca), Dalibora Šimprage (Kavice Andreja Puplina), Andreja Nikolaidisa (Mimesis), Karla Markusa Gaussa (Europski abecedarij), Claudia Magrisa (Mikrokozmi, Stadelman), Slobodana Šnajdera (Nevjesta od vjetra), Živka Tkalčića (Pisma u Ilicu), Tvrtka Šoba (Milenijski mitovi mržnje), Ivana Lovrenovića (Bosanski Hrvati, Putovanje Ivana Frane Jukića...), Emira Suljagića (Razglednica iz groba)...
Prosurfajte njihovim stranicama odaberite svoje najomiljenije naslove, posjetite ih u Zagrebu, u Šulekovoj 23, od 9.00 do 16.00 sati ili ih kontaktirajte na prodaja@durieux.hr ili 01/2300 337.
komentiraj (1) * ispiši * #
INTERVJU : Aleksandar Zograf
ALEKSANDAR ZOGRAF, strip autor iz Pančeva i jedan od najuspješnijih crtača današnjice s Balkana, čiji je strip album 'Tušta i tma' nedavno objavljen i u Hrvatskoj proćaskao je sa Tatjanom Gromačom za Feral, a intervju u cijelosti pročitajte ovdje .
komentiraj (0) * ispiši * #
O pristranosti kod objavljivanja književnih kritika...
Temu iz naslova na stranicama KIS-a ovako komentira Valerij Jurešić. Moje mišljenje : slažem se...
Posve je uobičajeno da prikaze pišu autoru bliski recenzenti. Poznavanje nekoga u redakciji je jamstvo izlaska prikaza, a ne prepreka. U godišnjim pregledima se nitko ne ustručava sebi bliske autore ili čak vlastita izdanja ubaciti u vrh. Primjerice, kad je Bestseler izabrao petnaest najboljih domaćih proza za ovu godinu, čak pet ih je bilo iz njihove biblioteke Premijera. No, s druge strane, u Jutarnjem su najviše prostora posvetili pregledu knjiga, pa je i pristranost najuočljivija. Gotovo ista je situacija u svim drugim medijskim kućama. Novi list će uvijek daleko više prostora dati Adamiću i nihovim izdanjima nego preostaloj knjižnoj produkciji. U Slobodnoj Dalmaciji se uvijek dobro vidi tko je trenutno urednik kulture jer se najviše prostora posvećuje njemu bliskim autorima. Vjesnik pod etiketom promocije visoke hrvatske književnosti u pravilu promovira nekoliko istaknutih imena starije i srednje književne generacije, često nekritički zapostavljajući druge generacije. Večernji list dobro surađuje s par nakladničkih kuća, a osobito sa suvlasnicima nagrade od sto 'iljadarki, pa će i tamo po nekoj inerciji stalno vladati nesrazmjer u predstavljanju njihovih izdanja i izdanja drugih kuća.
U Hrvatskoj će vam urednici kulture u pravilu kao ustupak ponuditi da poguraju vaše autor i naslove, kao da je to nešto u čemu sudjeluju iz prijateljskih pobuda. No, to često čak i ne rade urednici kulture, već se to poteže od samih urednika listova, pa sve do vlasnika. Često se ne odlazi na promocije po savjesti novinara, kritičara ili urednika kulture, već po nekom višem nalogu. Nekoga tjko valjda više zna o tome što vrijedi, a što ne u hrvatskoj knjizi. Tako je to u nas. Tužno, zar ne? Možda bude bolje iduće godine.
Valerij Jurešić
komentiraj (6) * ispiši * #
KRITIKA : Pedro Juan Gutierrez - 'Havanska trilogija' (Znanje, 2004.)
nedjelja , 25.12.2005.
Prije nekih mjesec dana Profil je objavio Antologiju kubanske kratke priče 'Pobuna bolesnih'. Povodom toga evo vama moje kritike jednog kubanskog romana (doduše, autor nije zastupljen u spomenutoj antologiji, ali, who cares...)
KRITIKA : Pedro Juan Gutierrez - 'Havanska trilogija' (Znanje, 2004.)
Nakon pada željezne zavjese i raspada SSSR-a, Kuba je ostala rijetki bastion
komunizma, što je posljedovalo jačanjem izolacije i embarga, a samim time i dodatnim ekonomskim slabljenjem te državice i povećanjem bijede njezinih stanovnika. Havanska trilogija je roman koji nam donosi opori, brutalno naturalistički prikaz života kubanskih ljudi u krajnjoj bijedi i siromaštvu, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Autor je nekadašnji radijski novinar, Pedro Juan Gutierrez, koji je, nakon što mu se smučio rad u od režima kontroliranim medijima, napustio novinarstvo i “sišao” među ljude, te nam u Havanskoj trilogiji, kroz niz od ukupno 60 labavo povezanih dokumentarističkih pričica, prikazuje Kubu svjetlosnim godinama udaljenu od one sa blještavih turističkih brošura.
Gutierrezova Kuba je zemlja bijede, gladi i neimaštine; njegova je Havana grad izmetom natopljenih ulica s leševima umrlih od gladi na svakom drugom uglu; grad prosjaka, kurvi i pijanaca, zločina, nemorala, beznađa i prljavštine. Najveći je dio rukopisa autobiografskog karaktera, ispripovijedan u prvom licu, od samog autora, koji, nakon što je dao otkaz na radiju, za život zarađuje na svakojake načine – mete ulice, šverca goveđe meso i jastoge I prosi. Jedno je vrijeme čak bio i žigolo vremešnim američkim turistkinjama, a višekratno je boravio i u zatvoru. Kao i većina sugrađana, Pedro se naprosto bori za goli opstanak i živi od danas do sutra, a Havanska trilogija tematizira život sveden na animalne instinkte i puko preživljavanje.
Riječ je o životu obilježenom očajem, beznađem i krajnjom bijedom, od čega je bijeg u kratkotrajan zaborav moguć jedino uz pomoć alkohola, droge ili seksa, pa se tako u Gutierrezovoj Havani kopulira na svakom koraku i na svaki zamislivi način, a stranicu za stranicom redaju se veoma eksplicitno uprizoreni seksualni klinčevi najrazličitijih vrsta. Kod Gutierreza seks je izmjena tekućine, sline, daha i snažnih vonjeva, sjemena, znoja, mikroba i bakterija, jer, u životu koji se svodi na grčevitu i instinktivnu borbu za opstanak, nježan ili eterično produhovljen seks bio bi naprosto – jalova parodija. Gutierreza ne zanima ni lijepo ni dekorativno, ni slatko ni umiljato, njegova je umjetnost bijesna, prostačka, žestoka i gruba, a cilj joj je da uznemiri i pokaže nam drugo lice svijeta, ono pred kojim smo navikli zatvarati oči kako bismo vlastitu savjest poštedjeli neugodnosti.
Kako sam za sebe kaže, Gutierrez je “govnovalj”, jer okrutnu, neuljepšanu, smrdljivu govnjivu stvarnost valja po papiru i gura nam je pod nos, te na taj način, u okolnostima rigidne diktature, dostiže jedini mogući stupanj osobne slobode (iz razumljivih razloga, roman je originalno objavljen u Španjolskoj, a na Kubi ne). Gutierrez dokumentarističkim, reportažnim stilom, kratkih rečenica s tek povremenim nanosima lirskog, bilježi zatečeno stanje i isporučuje nam ga u sirovom, neuljepšanom, oporom obliku, a mi, čitajući, autora vidimo kakosjedi na rubu krovne terase (na kojoj živi u sobici sklepanoj od dasaka i kartona, bez struje, vode i kanalizacije) ili na pločniku, o zid oslonjen, s bocom ruma u jednoj i olovci u drugoj ruci, bilježi sve što mu upada u vidokrug, i što nam potom u knjizi isporučuje bez ikakvih naknadnih prepravki ili glancanja.
Knjiga nam u tri veće cjeline (zato – trilogija) donosi ukupno 60 kratkih pričica, ulančanih ne po slijedu odigravanja nego po kronologiji nastanka i vrlo labavo međusobno povezanih određenim likovima ili događajima, a u njima nam osim svojih, autor donosi i mnoge doživljaje brojnih, neimaštinom obilježenih primjeraka havanskog ljudskog bestijarija, a koje Gutierrez, izbjegavajući profilaciju svjesno lišava individualnosti, baš kao što ih je i okrutna životna realnost lišila dostojanstva.
Riječ je o vrlo strastvenom, brutalnom, oporom i opscenom, za mnoge možda čak i uvredljivom, ali neprestano veoma iskrenom i hrabrom štivu, kojemu upravo zbog specifičnih uvjeta nastanka osjetno nedostaje stroga urednička ruka koja bi selektirala građu, odbacila suvišno (čitaj: 400 stranica dug rukopis skratila bar za četvrtinu) i tako otklonila česte repeticije istih ili sličnih fabularno-motivskih obrazaca, te unijela malo reda u vrlo kaotično nabacan slijed slabo ili nikako povezanih brojnih pripovjednih odsječaka.
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2004.)
komentiraj (12) * ispiši * #
Pogledaj što je mačka donijela
subota , 24.12.2005.
U današnjem prigodnom trobroju Jutarnjeg lista, u kojemu btw. stanovita Pavica Knezović u razgovoru s Rajkom Grlićem Karakaševo 'Kino Lika' proglašava romanom (!), objavljena je božićna priča Ante Tomića 'Pogledaj što je mačka donijela' .
Priči će feministice imat štošta za prigovorit, a u cijelosti je pročitat možete evo upravo ovđeka .
komentiraj (10) * ispiši * #
Čestit itd...
Božićni dani koncipirani su kao kazna onima koji tada ne proživljuju apoteozu. Ljudskog zajedništva, nebeske ljubavi koja nas sljubljuje, kao i svoju osobnu. Kulminaciju životne radosti i ufanja u još radosnije zagroblje, što su vrijedno krčkali cijelim tijekom godišća, i sad ih prikazju kuglice i anđeli obješeni po kućnom drvu. Ne znam se odlučiti što blagdane čini nepodnošljivijima, topla gnjilost kao ove godine ili pak srcedrapateljne pahulje...
Marinko Koščec – To malo pijeska na dlanu (Profil, 2005.)
Sretno vam bilo !!!
komentiraj (32) * ispiši * #
Sisajed o Jamesu Ellroyu
petak , 23.12.2005.James Ellroy. Kakav je to jeben pisac. Pisac najjebeniji od pisaca. Pisac koji bi vam od običnog prdenja u kapelici napravio vrhunski triler u kojem biste vi postali alkoholičar, oni iza vas bi bili pobijeni, a kapelan bi bio korumpirani svećenik s vezama u komunalnoj mafiji koji prči gradonačelnikovu ženu.
Ako ne vjerujete, pročitajte njegov «L.A. kvartet» i onda će vam se Agatha Christie činiti poput bakice koja pokraj peči svojim unucima čita Crvenkapu dok joj Arthur Conan Doyle turpijom riba tvrdu kožu na peti. Možda bi Raymond Chandler mogao tu i tamo parirati, ali definitivno gubi...
Ima još, ima još, i to ovđeka.
komentiraj (9) * ispiši * #
Afrička Miss Marple konačno na hrvatskom
AGM s ponosom predstavlja dva krimića Alexandra McCall Smitha o afričkoj Miss Marple:
'Prva damska detetivska agencija' i 'Žirafine suze'
"Prva damska detektivska agencija" prvi je u svjetski uspješnoj seriji detektivskih romana Alexandera McCalla Smitha o "afričkoj Miss Marple" koja uspješno rješava zagonetne slučajeve služeći se staromodnim priručnikom za detektive, vlastitom mudrošću i poznavanjem ljudske naravi. Britanski Times odabrao je ovaj roman za "Knjigu milenijuma".
Precious Ramotswe pametno je, ali i sasvim nekonvencionalno, iskoristila nasljedstvo koje joj je ostavio pokojni tata: postala je vlasnicom prve damske detektivske agencije u rodnoj Botsvani jer je htjela "pomoći ljudima koji imaju probleme". Čim je otvorila ured u Gaboroneu, stigli su i prvi slučajevi - žena koja sumnja da je muž vara; otac koji se boji da mu kći izlazi s momcima, iako je on to zabranio; liječnik koji je katkad iznimno stručan, a katkad kao da nema pojma o medicini. A posebno je zaokuplja tajanstveni nestanak jedanaestgodišnjeg dječaka kojeg su možda oteli vračevi...
*******
"Žirafine suze" - Precious Ramotswe, vlasnica jedine damske detektivske agencije u Botsvani, ponovno pomaže klijentima riješiti probleme koje ih muče: pronalazi odbjeglu suprugu, razotkriva nepoštenu sluškinju i ulazi u trag Amerikancu koji je prije mnogo godina nestao u divljini. Pri tome se mudra detektivka služi zdravim razumom i dubokim poznavanjem ljudske prirode koja je ista u toj dalekoj afričkoj zemlji kao i svuda na svijetu. Iako je posvećena profesiji i više od svega cijeni svoju samostalnost, Precious razmatra i ponudu gospodina J.L.B. Matekonija, simpatičnog automehaničara koji je napokon smogao hrabrosti da je zaprosi...
O autoru :
Alexander McCall Smith profesor je prava na sveučilištu u Edinburghu. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli.
Autor je više od pedeset knjiga, među kojima su stručne publikacije Forenzički aspekti sna i Kazneni zakon Botsvane, dječje knjige, kriminalistički romani, pripovijetke o ekscentričnim austrijskim profesorima i o Africi. Oženjen je liječnicom i ima dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove Jako loš orkestar.
komentiraj (2) * ispiši * #
Audio knjiga Sanje Lovrenčić
četvrtak , 22.12.2005.'Pet priča o pticama'
izabrala i čita: Sanja Lovrenčić
izdavač : Autorska kuća
Riječ je o audio-knjizi namijenjenoj najmlađim slušateljima, ali ne samo njima. Pet priča o pticama, što ih je izabrala i ispričala Sanja Lovrenčić, dolaze s raznih strana svijeta, raznolike su, a široj su publici dosad bile uglavnom nepoznate. Autorica nosača zvuka posegnula je za predajom Haida Indijanaca, te pripovijetkama iz Finske, Rusije, Njemačke i Hrvatske…
Ptice su oduvijek izazivale ljudsku znatiželju i maštu. Čine nam se bliskim, jer se sporazumijevaju glasom i vole svjetlost dana, no njihova sposobnost za let izaziva čitav niz različitih osjećaja, od čuđenja do melankolije. I nije čudo da su se o pticama oduvijek pričale priče, te ih je u različita vremena i u različitim podnebljima nastalo nepregledno mnoštvo. U velikom broju tih priča, onima koje se još i danas pričaju među Haida Indijancima, kao i onima sa sjevera Europe, ptice su čudesna bića, često nadmoćna ljudima. Tako indijanski gavran donosi ljudima svjetlost i toplinu te postiže da se more počne uzdizati i spuštati, a svraka iz Finske uspijeva natjerati dječaka Ollea da neprimjetno sam ostvari sve svoje želje. Crna vrana iz hrvatske narodne pripovijetke raspolaže neobičnim sposobnostima, a poznavanje ptičjeg jezika mijenja sudbinu glavnog junaka ruske bajke…
"Pet priča o pticama" donosi nam priče: "Gavran i čovjek koji sjedi na mijeni" (priča Haida Indijanaca), "Stavi soli svraki na rep" (priča iz Finske), "Ptičar i crna vrana" (prema hrvatskoj narodnoj pripovijetki), "Kralj ptica" (prema priči braće Grimm) i "Ptičji jezik" (po motivima ruske bajke). Koliko god različite, priče što ih za ovaj zvučni zapis izabrala i ispričala Sanja Lovrenčić mudre su i zabavne te govoreći o pticama još više govore o ljudima.
*******
Sanja Lovrenčić, spisateljica, prevoditeljica, urednica.
Kao književnica djeluje od 1994; dosad je objavila je knjige pjesama Insula dulcamara (1987), Skrletne tkanine (1994), Upute šetaču u vrtu sa zborovima i U slobodnoj četvrti (2002).
Autorica je knjiga priča za djecu Esperel – grad malih čuda (1994), Kuća iznad čudovišta (1996), Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić (2001) za koju je dobila nagradu Grigor Vitez), i Sunčev sjaj (nominacija za nagradu Kiklop 2005) te nekoliko zapaženih slikovnica.
Također je objavila zbirke kratkih proza Wien Fantastic (1998) i Portret kuće (2002), romane Kolhida (2000), Savršen otok (2002) i Klizalište (2005), te Dvostruki dnevnik žene sa zmajem (2005), proznu knjigu u kojoj se isprepliću dnevnički zapisi i ulomci dramskog teksta.
Kao dramski autor dobila je nagradu ASSITEJ-a za najbolji kazališni tekst za mlade 1997 za Bajku o Sigismundi i Krpimiru. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki nagrađeni (Albatros, Možda sam hodao u snu), neki objavljeni u različitim zbornicima (Mlinovi, Pisma drugom čuvaru, Devet oktava, Arielov otok), a neki prevedeni te izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom).
Jedan je od osnivača umjetničke organizacije Autorska kuća u kojoj je 2004. objavila knjige za djecu Bajka o Sigismundi i Krpimiru i Godina bez zeca, kao i audio-knjigu Pet priča o pticama (2005). U Autorskoj kući djeluje i kao urednica te voditeljica nekoliko projekata za popularizaciju knjige i čitanja među mladima.
Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod knjige C. S. Lewisa Konj i njegov dječak uvrštena je 2004. na Časnu listu IBBY-a.
komentiraj (11) * ispiši * #
'Majstor i Margarita' na TV ekranima
T-portal izviještava kako je ruska televizija hrabro krenula u prikazivanje prve televizijske adaptacije legendarnog nadrealističkog romana 'Majstor i Margarita' Mihaila Bulgakova čiji su glavni protagonisti zlobni mačak Behemot i sam Sotona u ulozi mađioničara.
Dugo je prevladavao stav da je ovo književno remek-djelo 20. stoljeća nemoguće ekranizirati na primjeran način. Redatelj Vladimir Bortko obećao je ljubiteljima Bulgakovljeva romana i svim ostalim gledateljima da će se strogo držati književnog predloška, a nedavno je priznao široj javnosti da je prilikom filmske interpretacije djela zapravo stavio svoj ugled na kocku.
Roman Majstor i Margarita vrlo je zajedljiva satira nastala u vrijeme Staljinovih čistki, a Bulgakov ga je pisao sve do smrti 1940. godine.
Kako je odbio napraviti preinake koje je zahtijevala vladajuća struktura, djelo je bilo zabranjeno u Rusiji, a prva je cenzurirana verzija izdana tek 1966. godine. Trebalo je sačekati 1973. godinu da bi knjiga mogla biti predstavljena javnosti u proširenom izdanju.
U vrlo slojevitoj i kompleksnoj priči izmjenjuju se epizode u kojima Woland/Sotona u pratnji vjernih pomagača posjećuje Moskvu i tamo stvara posvemašnju zbrku, s epizodama koje se odvijaju u Jeruzalemu u vrijeme suđenja Isusu Kristu i u kojima se s vlastitom savješću i glavoboljom bori Poncije Pilat.
Kritičari roman opisuju kao fantastičnu avanturu, bajku u kojoj se dobro sukobljava sa zlom i koja se kao takva može dobro primijeniti na tadašnje teške prilike u Sovjetskom Savezu.
Određeni citati iz djela odavno su zaživjeli u bivšem SSSR-u, u toj mjeri da je čak i čečenski ratni vođa Šamil Basajev u namjeri da se naruga Rusima jednom izjavio da je 'Anuška već prolila ulje' (legendarna rečenica iz prvog dijela romana) aludirajući pritom na neizbježnu rusku sudbinu.
Iako je roman neka vrsta svetinje ruskog naroda u koju se malo tko usudi dirati, postoje i raniji pokušaji filmskih adaptacija djela. Ipak, nijedan redatelj nije uspio pogoditi pravu interpretaciju niti postići uspjeh kod ruske publike koja i autora i djelo smatra nacionalnim blagom.
Redatelj Vladimir Bortko nije imao nikakvih problema prilikom skupljanja novčanih sredstava za ovu ekranizaciju. Kapital od 2,8 milijuna funti osigurao je državno kontrolirani kanal Rossiya, a serija će biti prikazana u deset dijelova.
Snimanje se većinom odvijalo u St. Peterburgu jer je izgled tog grada danas najbliži izgledu Moskve nakon Drugog svjetskog rata. Korišteni su i specijalni efekti, posebno prilikom oživljavanja pakosnog mačka Behemota kojeg je utjelovio glumac Vano Miranian.
Bulgakovljevi štovatelji izuzetno su sumnjičavi pa se ekranizaciji već u startu ne predviđa velik uspjeh. Također, stručnjaci procjenjuju da će brojne aluzije i slojevitost samog teksta te sam kontekst političke situacije u vrijeme Staljinovih čistki vrlo vjerojatno biti prilično nerazumljivi mlađim gledateljima.
Izvor : T-portal
komentiraj (4) * ispiši * #
Nova polemičica - lažiranje top-lista
Nakon što je voditelj projekta KIS Valerij Jurešić u nedavnoj anketi Slobodne Dalmacije o nagradama pulskoga sajma knjiga ustvrdio kako Coelhov "Zahir" ni prema kojem kriteriju nije mogao dobiti Kiklopa za hit godine, direktorica sajma i vlasnica pulske knjižare Castropola Magdalena Vodopija odgovorila mu je kako je od suradnje s KIS-om odustala zbog tračeva, ali i direktnih optužbi "da lažira top-liste". Ta, ali i još neke vruće teme hrvatskoga tržišta knjiga bile su povodom za razgovor s Jurešićem kojega je za Slobodnu Dalmaciju obavila Vesna Laušić a vi ga možete pročitati evo upravo ovđeka.
komentiraj (14) * ispiši * #
Meandrov božićni popust od 40%!!!
srijeda , 21.12.2005.
Na velikim saonicama do Meandrove knjižare ovaj mjesec je dosanjkao promrzli Djed Božićnjak, kojemu nije bilo nimalo lako donijeti pregršt prekrasnih knjiga s veeelikim popustom!
Da, da, dobro ste pročitali! Meandrov Djed Božićnjak odlučio je sve njihove knjige ogoliti za ogromnih 40% popusta! Tako da sada možete kupiti Kunderine, Bernhardove, Tabucchijeve, Popovićeve, Roginine i mnoge druge knjige po najpovoljnijim cijenama ikada! Naravno, samo u knjižari Meandar u Centru Kaptol.
Inače, Meandar je svoju ediciju djela Thomasa Bernharda nastavlja šestom po redu knjigom ' Midland na Stilfsu/ Da ' . Radi se izboru iz dviju knjiga pripovijedaka tog austrijskog književnog genija čije duže pripovijetke mnogi smatraju zgusnutim romanima.
Osjećaji mučnine, tjeskobe, očaja, kombinirani ponekad sa sarkazmom čine glavne odlike ove izvanredne knjige. Za podsjetnik, do sada objavljene knjige u istoj ediciji su Imitator glasova, Wittgensteinov nećak, Trg heroja, Podrum i Gubitnik.
komentiraj (6) * ispiši * #
Natječaj za dramska djela
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisuje natječaj za Nagradu za dramsko djelo "Marin Držić" za 2005. godinu.
Na natječaj se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima pisanim hrvatskim jezikom koja do konačne odluke Stručnog povjerenstva, a najkasnije do konca ožujka 2006., nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku.
Svaki autor može prijaviti na natječaj jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Dramska djela se prijavljuju pod punim imenom i prezimenom.
Prijavljena dramska djela ocjenjuje Stručno povjerenstvo koje imenuje ministar kulture. Dodjeljuju se tri nagrade. Nagrade se sastoje od novčanog iznosa koji određuje ministar kulture i prigodne brončane skulpture.
Za izvođenje nagrađenih djela kazališta će biti posebno stimulirana u roku dvije godine.
Tekstovi se dostavljaju u tri primjerka na adresu: Ministarstvo kulture, Runjaninova 2, 10000 Zagreb, s napomenom "Za Nagradu 'Marin Držić'".
Nenagrađena dramska djela vraćaju se autorima na njihov zahtjev. Jedan primjerak svakog djela Ministarstvo zadržava u svojoj dokumentaciji.
Rok za slanje : 10. siječnja 2006.
Kontakt: 01/4866-408
komentiraj (3) * ispiši * #
što nam Booksa priprema za kraj godinice?
utorak , 20.12.2005.Kristalna kuglica za bor, skupi parfem ili fino nalivpero? Keramička šalica, kremice protiv staračkih pjega, kutijica za nakit ili diskretna ogrlica? Staklena vaza ili vuneni šal? Mobitel s povoljnom tarifom - jeftino, još jeftinije? Sve to može biti izbor za vaše božićne poklone, ali mi vam nudimo jedan kojem naprosto nećete moći odoljeti. Zamijenite sve ove nepotrebne gluposti za ručno izrađene Booksine poklon-bonove za knjige i riješite se svih (obitelji, rodbine, prijatelja, poslovnih partnera) na jednom mjestu. Oni su (tj. naši bonovi) lijepi, decentni, tanki (skoro nevidljivi), originalni i kvalitetni. Oni su najbolje što možete dobiti za svoj novac. Oni vas sigurno rješavaju predbožićne glavobolje. Zamjenjivi su za knjige, a toliko su lijepi da mogu stajati i samostalno.
E, sad kad smo odradili reklamu (nije bio red da prođete bez toga) možemo vam najaviti i par božićnih paketa iz našeg klupskog programa. Pa krenimo redom:
U utorak 20.12.2005. u 20 h ekipa čitača iz British Councila pod nazivom British Council Reading Group otkriva nam čari čitanja i razgovaranja o knjigama. Oni su readeri s pokrićem i tvrde da ima smisla čitati, čakštoviše, razgovarati o tome što ste pročitali. Kako i mi u Booksi imamo svoju reading grupu, znamo o čemu govore, pa ih toplo preporučamo. Za polagano ufuravanje u božićno raspoloženje, dok svi manijakalno obilaze dućane, vi doma sjedite, pijuckate Marques de Caseres i čitate. I svijet je samo vas.
U četvrtak 22.12.2005. u 20 sati samo u Booksi i samo ovog Božića predstavljamo vam Marinka Koščeca u nezaboravnoj zimskoj avanturi kroz "To malo pijeska na dlanu". Radi se o autoru na tragu različitih tradicija, od francuskog egzistencijalizma i novog romana do postmodernističkih nagnuća ludizmu i objedinjavanju heterogenog. Prepustite se oštrim, kontrastnim rezovima, crnom humoru, tragici, lirizmu, romantičnom zanosu, samoironiji, malicioznosti i empatiji. S Marinkom Koščecom kitimo nasu božićnu jelku.
Uz to, samo ovog Božića i samo za vas, akcija 2 za 1! Radi se o božićnoj izložbi slika i vodenih prijevoznih sredstava dvojca pod imenima Tomislav Srebačić i Zoran Lončar pod nazivom "Plovimo u našu luku" uz koju besplatno dolazi još jedna božićna izložba, ona industrijskog nakita smještenog u unutrašnjosti dva skenera locirana u samom središtu kluba, u podnožju centralnog stupa. Ako vam ipak nije do kupnje knjiga za božićne poklone, kupite čarobno prstenje napravljeno od računalnih matičnih ploča koje je sa svojih mnogobrojnih računala poskidao Tino Ivanešić.
Također, ne propustite i našu jedinstvenu priliku podizanja predbožićnog raspoloženja glazbom uz naš predbožićni 5 o'clock tea music. I ove dvije srijede do kraja godine častimo vas svirkom i Milford čajem jer mi kad idemo, idemo do kraja. Gosti će vas iznenaditi...
Štetan, ups, sretan vam izlazak iz 2005. i ulazak u 2006. Za sve dalje od toga, ne odgovaramo.
Vaša Booksa.
komentiraj (2) * ispiši * #
Bloger u KIC-u
U srijedu 21.12.2005 u prostorima KIC-a u Zagrebu održat će se prva od nekoliko
tribina pod nazivom Mladi hrvatski dramski pisci. Gost će biti Siniša Bahun,
student dramaturgije i sin poznatog redatelja Drage Bahuna.
Siniša će predstaviti sebe kao dramskog pisca te pričati o studiju dramaturgije na
ADU i problemima u recepciji mladih umjetnika u hrvatskom teatru.
Autor je mnogih drama, od kojih su neke poput Crvene vaze, Les Mouches i
Catblues postavljene uz pozitivne kritike i reakcije publike. Nekoliko
njegovih drama za djecu uključeno je u zbirku Maštoplov koja je službena
lektira za razrede osnovnih škola. Iako još mlad, Siniša je radio s mnogim poznatim
umjetnicima, uključujući i oskarovca Jiri Menzela. Ujedno piše poeziju, prozu,
aforizme , eseje te kolumne.
Tribina će se održati u 19:00 sati a dijelove Bahunovih drama prezentirati će glumice
Branka Cvitković i Nataša Janjić. Uvodničar će biti akademik Nedjeljko Fabrio.
Naravno riječ je o nasem dragom Piscu u usponu.
komentiraj (3) * ispiši * #
Poezija : Mirna + Ida
Mirna Bačun mlađahna je slatkica koja osmišljava i vodi književne večeri u SC-u. No, možda niste znali da Mirna i piše. Pače, i to vrlo dobro. Uvjerite se u to ovdje.
Uz Mirnu, ove stranice često pohodi još jedna pjesnikinja. Ime joj je Elfrida Mahulja, a njezine nove poetske uratke pročitati možete ovđeka.
komentiraj (3) * ispiši * #
Delimir Rešicki : intervju + polemika
ponedjeljak , 19.12.2005.Delimir Rešicki dobitnik je Kiklopa za najbolju zbirku poezije objavljenu u 2005.
Intervju s laureatom pročitajte na ovome linku. . Inače, nedavno se pokrenula polemika o generacijskom pjesništvu i lobiranju za isto, sa Rešickim na jednoj, a Mrkonjićem na drugoj strani. O tome više saznajte ovdje.
komentiraj (4) * ispiši * #
U srijedu izlazi hrvatski prijevod novog romana M.Houellebecqa
MOGUĆNOST OTOKA , novi roman kontroverznog Michela Houellebecqa izišao je u Parizu 1. rujna. U srijedu 21.12. u izdanju zagrebačkog Litterisa izlazi hrvatski prijevod romana.
Riječ izdavača
Daniel1, lik "velike zvjerke" našeg doba, s bogatstvom od šest milijuna eura i s vilom u Španjolskoj, sa sedamnaest soba, priča nam svoju životnu priču koju će dvije tisuće godina poslije, komentirati njegovi klonovi i neo-ljudi, Daniel24 i Daniel25. Katkad odvratan i krajnje lucidan cinik koji si pravi kajganu s rajčicama na dan samoubojstva vlastitog sina (u njemu prepoznajemo mnoge crte samog autora), ali i zakinut čovjek u potrazi za ljubavlju. Neuspjeli brak s Isabelle i promašena veza s Esther, dvjema ljepoticama od kojih, kao da su izišle iz Almodovarova filma, "jedna ne voli dovoljno seks, a druga ljubav", vode ga do mističko-pozitivističke sekte elohimita koji kloniranjem ljudi postižu besmrtnost...
Tko od vas zaslužuje vječni život? - pita se Michel Houellebecq na početku i na kraju romana koji je zamišljen kao odiseja ljudske vrste u SF-sekvencama, ali i kao stvarno putovanje nakraj noći zapadnog čovječanstva. Spram današnjeg društva bez Boga i mitova, podložnom nihilizmu i ispraznosti, koje odbija ostarjeti i patiti, ono buduće što nas očekuje donosi odsutnost svake strasti, gubitak ljubavi i humora...
*********
Michel Houellebecq (1958?) postigao je svjetsku slavu romanima Širenje područja borbe, Elementarne čestice i Platforma (svi prevedeni na hrvatski), probudivši francusku književnost iz letargije i blažene samodopadnosti. Kao i njegovog učitelja Balzaca, najviše ga zaokuplja presjek društva kroz pojedinačne svijesti, njihove ideje i sudbine.
komentiraj (3) * ispiši * #
Rajkijeva priča u Večernjaku
subota , 17.12.2005.
'...Osim toga u plemenu bijahu većinom maloljetnice više njih negoli pojmova koje je svake noći trebalo zadovoljavati jer je čudan plemenski običaj nalagao da djevojke neće doseći zrelost ako im do petnaeste godine vulva ne bude spužvasta poput spržene lignje, a dražica veličine prstaca.'
Prethodni re(t)ci ulomak su iz priče Igora Rajkija 'Duhovna dijaspora' koja je , vjerovali vi meneka ili ne, objavljena u sklopu poznatog Večernjakovog natječaja, u današnjem izdanju (17.12.) toga dnevnika.
Jedna lasta ne čini proljeće... ili, možda, ipak?!?
Cijelu priču, u kojoj Rajki ponovo uživa u raščerečenju abecede i lingvističkim vratolomijama, pročitati možete na ovome linku.
Inače, nedavno je Rajkijev kolega s Knjigomata Rade Jarak također imao čast da mu priča bude objavljena u sklopu istog natječaja. Njegove 'Paviljone na Lokrumu' pronaći možete ovdje.
komentiraj (5) * ispiši * #
KRITIKA : Juz Aleškovski - 'Ruka' (Meandar, 2002.)
Evo jedne nešto starije :
KRITIKA : Juz Aleškovski - 'Ruka' (Meandar, 2002.)
Disidenti... Za razliku od mnogih naših samozvanih, koji uživaju u svom tobožnjem položaju žrtve i time su se obilato okoristili i potkožili, evo nam jednog ruskog, odistinskog, koji taj naziv zaista zaslužuje.
Roman 'Ruka' Juza Aleškovskog, ustvari je 430 stranica dug monolog kojega, pred svojom posljednjom žrtvom, vodi Šibanov, ruski boljševički krvnik, partijac i kagebeovac, i u kojemu raspreda svoju i tragičnu biografiju svoje porodice, unesrećene represivnim diktatorskim Staljinovim komunističkim režimom. Kroz njegovu ispovijed pred sinom čovjeka čiji ga je otac još u djetinjstvu učinio trajno impotentnim te mu usmrtio roditelje, saznajemo kako je još od tog tragičnog davnašnjeg događaja cjelokupni njegov život podređen jednom jedinom cilju - beskompromisnoj osveti. Izvršenje njegove osvetničke nakane kroz ubojstva ljudi odgovornih za njegovo i unesrećenje njegove obitelji ustvari je usmjereno ka sovjetskoj komunističkoj partiji čija su ti ljudi personifikacija i koja je uzročnik njegove i tragedija još milijuna ljudi njemu sličnih, koji su žrtvovani Ideji čije je ostvarenje opravdavalo sva sredstva, pa tako i nebrojena ubojstva u logorima i kazamatima.
Igrom slučaja Šibanov u mladosti spašava život Staljinu, čime zadobiva njegovo bezgranično povjerenje, te postaje njegov osobni tjelohranitelj, a kasnije egzekutor koji za tobožnju izdaju komunističke partije kažnjava gomile ljudi. On svoj položaj iskorištava da bi se montekristovski obračunavao s ljudima koji prouzročiše tragediju njegove obitelji. Jedan po jedan oni bivaju žrtvom Ruke, što je nadimak koji Šibanov nosi, a koji metaforički simbolizira diktaturu koja je u podaništvu držala cijelu šestinu čovječanstva, te je nemilosrdo grabila i kažnjavala, prijetila i otimala, a traumama i siromaštvom trajno je obilježila cijeli niz generacija nesretnih ljudi koji su ustvari bili živi leševi omotani konopcima hirova mrske Ideje.
Kroz Šibanovu ispovijed čitatelj osim njegova osobna životopisa dobiva i prikaz povijesnog razvoja i dekadencije Staljinova komunističkog režima što ustvari predstavlja i osnovnu vrijednost ovoga djela, koje, za mlade generacije čije sjećanje ne seže dalje od zadnjih desetak godina predstavlja iznimno vrijedan dokument jednog krvavog i tragičnog vremena i podsjetnik na diktatorski uzor našem dvojcu Zagoraca, od kojih mu se jedan ipak hrabro usprotivio svojim beskompromisnim NE, ali su ga karakterom svoga vladanja obojica oponašala i slijedila. Samim time predstavlja i upozorenje za budućnost.
Autor izlijeva tone žuči prema tom najboljem od svih svjetova , stranice njegove mučne i teške knjige pune su sarkazma i ironije, te se kroz roman odista teško probijati, a čitljivost i tečnost još otežava velika količina nama nepoznatih imena iz tadašnje ruske političke vrhuške. Roman je to velike slojevitosti, poprilično rastegnut i sadržajno gust, s povremenim upadima bulgakovljevske fantastike, uz koji se nećete pretjerano zabaviti, a virtuozan autorov monološki stil od kojega do zadnje stranice ne odustaje iziskuje strpljiva i predana čitatelja kojega će nagraditi velikim dozama ironije i duhovito prikazanom autopsijom, kako Staljinova režima tako i njega kao osobe, kroz usta čovjeka koji je radio kao njegov osobni bodyguard. Najzanimljiviji dijelovi romana upravo su oni koji prikazuju druženje Šibanova s brkatim diktatorom i na kojima nam on daje svoje viđenje uzroka Staljinovog , do grandioznih razmjera razvijenog kulta ličnosti.
Ruka je teško i mučno djelo koje nas iznova podsjeća na pogubnost služenja ideologijama od čeg mi kao narod još, nažalost, nismo sasvim izlječeni, te ga zato poput svakog lijeka treba uzimati pažljivo, u malim količinama. U protivnom izaziva mučninu.
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2002.)
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Umberto Eco -'Šest šetnji pripovjednim šumama' (Algoritam, 2005.)
petak , 16.12.2005.ŠEST ŠETNJI PRIPOVJEDNIM ŠUMAMA
autor: Umberto Eco
izdavač : Algoritam
prijevod: Tomislav Brlek
ilustracija: Marina Leskovar
biblioteka : Facta
stranica: 179
uvez: meki
Riječ izdavača
Šest šetnji pripovjednim šumama izvorno su predavanja koja je Umberto Eco održao 1992./1993. godine na čuvenoj harvardskoj katedri Charlesa Eliota Nortona. Kroz šest eseja, slavni čarobnjak riječi zove nas da mu se pridružimo u njegovu lutanju različitim književnim svjetovima – stvarnima i nestvarnima; izmišljenima, istinitima, djelomično kao i posve lažnima. Dok nas nuka da zastanemo i osluškujemo kako se tkaju priče, otkrivaju nam se neke od njegovih čitalačkih ljubavi: Nervalova Sylvie, Manzonijevi Zaručnici, Dumasovi mušketiri, James Bond i Scarlett O’Hara, Mickey Spillane i Edgar Allan Poe…
Eco nam pripovijeda o pripovijedanju, neprimjetno nas uvlačeći sve više i više u sudioništvo, sve dok na kraju ne shvatimo da smo posve opčinjeni i da ne želimo više izaći iz okrilja čarobnjakova plašta.
Ovo je link gdje možete daunlodirati cijelo jedno poglavlje knjige
komentiraj (6) * ispiši * #
Blog književna fešta u SC-u!!!
U subotu, 17. prosinca 2005. u sklopu Velesajma kulture održat će se Blog književna fešta u Crnoj dvorani (iliti kafiću) &TD-a. Fešta započinje u 21 sat, a nastupati će :
Creativa : Literarni pokušaji - ne dajte da vas riječ pokušaji zavara! Igra riječima jedno je od glavnih sredstva zavaravanja naših blogera!
Daywalker a.k.a. Mentalne diareje : uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi - što je dobro jer (blog) književnost niti ne bi trebala biti cenzurirana!
Gawrun a.k.a. šiŠanje&bRijANJE - ima ga svugdje po blog svijetu, pa ga možda prepoznate i duboko u neprijateljskoj pozadini (radost.mojblog.co.yu ili možda u Hrvatskom društvu pisaca...Tko li je on? Sve se kad - tad sazna, a najbolje mjesto za to je Kafić &TD-a i piva u ruci!
Leb a.k.a. Plodovi zemlje - opis bloga zaista nije potreban - on je zao i popišat će vas (pogotovo ako se nježna ženska dušica), on je ciničan, satiričan a što je najbolje iskren i bez dlake na jeziku! Jedan od kolovođa ove književne feštice pri čemu će letjeti grudnjaci i gaće. Nije važno čije!
Levijatan - I najduže putovanje počinje prvim korakom. Ovo su samo koraci na putu. Pristojno i prisebno. Vidjet ćete kako funkcionira pod svjetlima Kafića &TD-a.
Porto a.k.a. Buddha u supermarketu - na ovom blogu moći ćete pratiti moju potragu za buddhom po supermarketima u hrvata. čak i nedjeljom, na dan gospodnji.
Vođa, organizator, utjerivač književnih nagrada, gospodin pisac i faca!
Sudden sid - opis bloga - predug! On je mlad, perspektivan a čita kao da mu je urođeni dar. Platite mu pifu, nećete požaliti!
Eduard Pranger a.k.a. NAŠE PRIČE - dovoljno je reći da mu na stranici pleše mali MC Hammer. Sjećate se njega? Ni mi, ali Pranger će vam sve to objasniti u subotu.
A blogeri ne bi bili blogeri kada ne bi spremali još neke goste iznenađenja. Ne očekujte čokoladicu, ali obucite svoje disco odijelo i spremite se za književni raspašoi velikih razmjera! I ako ste se oduvijek pitali kako izgledaju vaši najdraži blog – junaci, subota i Crna dvorana (čitaj: kafić) &TD-a u 21 sat čine se kao savršeni književni dejt!
Voditeljica književnih večeri je Mirna Bačun - opis bloga – nepostojeći! Ali zato će biti spremna da se uhvati ukoštac s onima koji ga imaju!
P.S. ako vas ima još koji želite nastupiti, javite se portu na mail porto.blog@gmail.com ili to učinite na licu mjesta.
komentiraj (19) * ispiši * #
Još jedno djelo AGM-ovog autora na kazališnim daskama
četvrtak , 15.12.2005.
Baretić nije jedini AGM-ov pulen čije se djelo ovih dana premijerno izvodi na kazališnim daskama.
Zagrebačko Kazalište Mladih završava 2005. godinu s još jednom premijerom, koju autorski potpisuje Rene Medvešek. Riječ je o predstavi "VRATA DO", koja će premijerno biti izvedena 17. i 18. prosinca, a nastala je po motivima pripovjetke Svjetlana Lacka Vidulića "11 uboda ljutnje" iz knjige 'Muke Mikuline' koju je početkom godine objavio AGM.
Medvešek se još jednom okreće osnovnim pitanjima ljudskog života, temeljima svakodnevnice te našem odnosu prema njoj.
U predstavi nastupaju: Katarina Bistrović - Darvaš, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Marica Vidušić, Filip Nola, Dora Polić, Jasmin Telalović, Barbara Prpić....
Najavljujući predstavu ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč uz ostalo kaže : " ... Za kazalište Renea Medvešeka potrebno je tek nešto dasaka i mnogo strasti, te neupitna želja da se na pozornici progovori o onome što je zagubljeno, naizgled nevažno, a upravo u svojoj rubnosti zauzima središnje mjesto našega života.... Zato nam u ovom slučaju preostaje samo odškrinuti " Vrata do..."
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Renato Baretić -'Osmi povjerenik' (AGM, 2004.)
Povodom sutrašnje praizvedbe 'Osmog povjerenika' na daskama splitskog HNK, donosim vam svoju kritiku tog Baretićevog hit romana, da se zajedno prisjetimo o čemu je tu riječ:
KRITIKA : Renato Baretić -'Osmi povjerenik' (AGM, 2004.)
Za razliku od Renata Baretića, koji je prije 10 godina, zahuktaloj centralizaciji i općenarodnom hrljenju ka metropoli "svih Hrvata" usprkos, rodni zagrebački domicil posve dragovoljno zamijenio onim splitskim, Siniša Mesnjak, (anti)junak Baretićevog romana-prvijenca Osmi povjerenik, puno je manje bio oduševljen kada je iz Zagreba po političkoj kazni (očita aluzija na “slučaj Bandić”) odaslan na Trećić, od kopna najudaljeniji naseljeni (za potrebe ove proze, izmišljeni) hrvatski otok, sa zadatkom da tamo organizira izbore i ustroji lokalnu upravu ilitiga vlast. Međutim, kao i njegovih 7 neuspješnih prethodnika, i Siniša na Trećiću nailazi na posvemašnji otpor mještana, koji ideje takve vrste od sebe tjeraju k’o krava muhe svojom repinom.
Pomoć u prilagodbi na novu sredinu, u kojoj nema niti redovne brodske linije sa kopnom, ni vodovoda, a o signalu za mobitel ili Internet priključku da i ne govorimo, novi trećićanski vladin povjerenik pronalazi u dobrodušnom "domorocu" Toninu.
Kako su Trećićani ustvari povratnici s australske pečalbe ili potomci istih, jezik kojim se služe čudnovata je Baretićeva lingvistička inovacija - mješavina australskih anglizama i različitih podvarijanti talijanizirane čakavštine dalmatinskog otočja (“Benarivoali na Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!”), koju Siniša (kao ni čitatelj) u početku ne može razumjeti bez prevoditeljske pomoći. Usluge te vrste Siniši dobrohotno pruža rečeni Tonino, s kojim se Siniša sa vremenom toliko zbližuje da ovaj postepeno ulogu Petka zagrebačkom političkom brodolomcu zamjenjuje rolom Sancha Panse, te postaje Sinišin najbolji prijatelj i njegov vjerni sudrug i kopljonoša u borbi s vjetrenjačama otočke samodostatnosti, i duboke malomišćanske učahurenosti u njihov izdvojeni, zatvoreni univerzum.
Uz cijelu bulumentu vrlo neobične starčadi, na Trećiću Siniša susreće i jednog od svojih prethodnika, sedmog vladinog povjerenika, inače Ličanina, profesora matematike, koji samotnjački živi u svjetioniku, zatvoren u svom svijetu algebarskih jednadžbi, ali ansambl vrlo nesvakidašnjih likova dopunjuju još i dvije Aboridžanke i jedan bosanski dvojac otpadnika od zakona. Potonjima - Selimu i Zehri, Baretić je namijenio dvostruku ulogu - uz to što njihovim iznimno živopisnim životnim pričama obogaćuje fabulu i ispunjava je duhovitošću i erotikom, autor taj bosanski par iskorištava i kako bi svoj rukopis još dodatno lingvistički usložnio. Tako u romanu osim već spomenutog trećićanskog jezičnog miš-maša, imamo i Sinišinu verziju “normalne” razgovorne štokavštine, a uz bosansku ijekavicu Selima i Zehre koju nam Baretić isporučuje u “piši kako govoriš” inačici ("A, slušaj... Jesi probala analno?" "To nije niko pa neš niti" - prosikće Zehra - "Akob ti jebavo u šupak, to pitaj Selma il onog svog pomoćnika"), tu je još i Toninov književni standard, hrvatski “novogovor” kojim autor ironizira žurnalistički izričaj kojim nas mediji truju već više od desetljeća.
Iako se s vremenom Siniša gotovo u potpunosti prilagođava novom načinu života i sve se više na otoku udomaćuje, Baretić nam u cilju izbjegavanja romantične idilizacije otočnog života, svako malo isporučuje poneku a-la-"Kino Lika"-Karakaš morbidnu ruralnu epizodicu (pa nas tako npr. i vrlo zorno upućuje u trećićanski “običaj” abortiranja janjadi), da bi nas na kraju iznenadio jednim potpuno neočekivanim, ali fabularno vrlo mudro upotrebljenim, tragičnim obratom, koji dotad šaljivoj priči daje sasvim drugi ton.
Izmiještanjem radnje na bogu-iza-leđa daleki otok, i prisilnim udaljenjem glavnog lika od njegove zagrebačke svakidašnjice, Baretić svjesno iskoračuje izvan asfaltirane staze recentne domaće urbane tzv. stvarnosne proze, dok istovremeno pomoću prepoznatljivih aluzija na neke od poznatih afera iz bliže nam prošlosti, ironično komentira i satirizira hrvatsku političku stvarnost. Tako, Baretić, svjesno i namjerno svog subjekta udaljavajući od glavne matice hrvatske stvarnosti, istoj prkosno, feralovski pokazuje prst-srednjak.
Upravo stoga vjerujem kako bi on, iako svršetak romana namjerno ostavlja otvorenim, svog (anti)junaka ipak najradije ostavio tamo kamo ga je u početku prisilno odveo.
Uglavnom, Osmi povjerenik vrlo je stimulativan za različita tumačenja, ali od njega zabavnije, novije domaće štivo, jako teško ćete naći. Bar dotle dok Ćićo-Senjanović nešto svoje novo ne ukoriči. Vengo coj!
(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2004.)
komentiraj (2) * ispiši * #
14 prijevoda 'Ministarstva boli' D.Ugrešić
srijeda , 14.12.2005.
Nakladnik 90 stupnjeva obaviještava :
Roman "Ministarstvo boli" naše najprevođenije autorice već je objavljen na engleskom, njemačkom i nizozemskom jeziku, a u pripremi su prijevodi na francuski, talijanski, španjolski, poljski, švedski, norveški, bugarski, slovenski, danski i litvanski. Na francuskom će ga objaviti nakladnička kuća "Fayard" koja je nedavno objavila posljednji roman slavnog Michela Houellebecqa "Mogućnost otoka". Isti je nakladnik već objavio njezin roman "Muzej bezuvjetne predaje" i zbirku eseja "Zabranjeno čitanje".
Roman je u britanskom tisku doživio prave panegirike, pa se tako u Independentu tvrdi kako je u njemu "Ugrešićkin oštrouman, profinjen stil na svom vrhuncu", a u Guardianu kako "usprkos širini i dubini svojih političkih i književnih ambicija roman posjeduje divnu, jasnu jednostavnost."
"Ministarstvo boli" je prvi put objavljeno 2004. godine u biblioteci 90 stupnjeva, u kojoj je nedavno objavljena i najnovija knjiga Dubravke Ugrešić pod naslovom "Nikog nema doma".
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Josip Mlakić - 'Živi i mrtvi' (V.B.Z., 2003.)
Film je snimljen pa dok ne pristigne u naša kina red bi bio da vas podsjetim o čemu se tu radi :
KRITIKA : Josip Mlakić - 'Živi i mrtvi' (V.B.Z., 2003.)
Josip Mlakić inače je inženjer strojarstva iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa (nisam siguran u kojem etničkom djelu ovoga gradića sa dva imena Mlakić obitava) i pisanjem se bavi u slobodno vrijeme, a čini to vrlo dojmljivo i vješto, te se sa svoja dva romana pridružio Ratku Cvetniću na samom kvalitativnom vrhu domaćeg ratnog proznog pisma.
Upravo na njegovom neprofesionalnom spisateljskom statusu mediji su nakon dodjele nagrade izričito insistirali, vjerojatno pokušavajući prekinuti u nas desetljećima sustavno tkanu, auru mistifikacije književnosti i "čudaka" koji nas njome podaruju, indirektno nam svima sugerirajući da je krajnje vrijeme da se i svi mi pera prihvatimo, te svoj računčić na banci V.B.Z. -ovom stotkom tisućica, podebljamo.
Međutim, Mlakiću to nije prva (a vjerojatno niti posljednja) nagrada, jer je prije nekoliko godina već pobijedio na natječaju izdavačke kuće Faust Vrančić, sa svojim romanom Kad magle stanu.
Kao i u slučaju tog romana, i roman Živi i mrtvi tematizira rat u Bosni. Međutim, za razliku od spomenutog prethodnika, Živi i mrtvi čvršće je i klasičnije strukture te izbjegava veću fragmentaciju radnje, a također je i bitno smanjena upotreba citata i intertekstualnost.
Uz još neke sličnosti o kojima će kasnije biti riječi, ova dva Mlakićeva romana ponajviše ipak povezuje (anti)ratna tematika i lociranost radnje na ratom zahvaćene (i poharane) prostore srednje Bosne.
U romanu paralelno pratimo dvije ratne situacije u kojima se zatječu Tomo, 1994. godine i njegov djed Martin, pedesetak godina ranije.
Tomo je pripadnik HVO-a i sa grupicom svoje braće po oružju probija se kroz brojne zasjede Armije BiH, dok je Tomin djed Martin pripadnik domobranske vojske i u društvu nekolicine ustaša i domobrana 1941. godine pokušava probiti partizanski obruč.
Stavljanjem i djeda i unuka u istu ratnu situaciju okruženja, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstveni prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca, Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako "niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići".
Sve mu to uspijeva izbjegavajući ideologizaciju i politizaciju bilo kakve vrste, kao i zauzimanje strana, koncentrirajući se u potpunosti na stvaranje suspensa i vjerodostojno dočaravanje neizvjesnosti.
A ono što apsurd svih ovih "naših" ratova dovodi do vrhunca upravo je blisko, intimno, komšijsko poznavanje ljudi s druge strane nišana, što također autor u par navrata na dirljiv način daje do znanja čitatelju.
Kao i u romanu Kad magle stanu Mlakić i ovdje veoma sugestivnim opisima krajolika (učestale neprobojne koprene guste magluštine, kiša koja bez prestanka namače uniformu, prijeteće vatre u daljini, itd.) čitatelje uspijeva transferirati u atmosferu ratne psihoze i smrti koja protagonistima neprestano dašće za vrat, pretvarajući nas u neposredne sudionike opisanih događaja.
Zadnje stranice romana donose nam i žanrovski prijelaz iz ratnog štiva u horror, što autor svjesno čini da bi ta dva pojma izjednačio te čitatelju tako uputio jasnu i nedvosmislenu poruku, ali romanu pridodao i metafizičku dimenziju.
Da je pravi majstor autentičnih dijaloga Mlakić nam je pokazao još u svom prethodnom romanu. Ovdje nam karakterizaciju likova pruža upravo putem veoma životnih dijaloga, pa na temelju njihovih izjava (obilježenih čestim vulgarizmima i kolokvijalnim izrazima) saznajemo u kakvom je koji od vojnika psihičkom stanju. A oni često upravo putem zajebancije onih najlabilnijih među sobom traže odušak od neprestane psihoze i napetosti, čime Mlakić povećava dozu uvjerljivosti i dokazuje da piše na osnovu vlastita iskustva stečenog u ratu.
Literarno najdojmljiviji pasusi, oni su u kojima nas putem kratkih flashbackova autor povremeno vraća u Tomino dječaštvo. Na tim se stranicama autor, po emocijama kojima svoj tekst impregnira, na korak približava Jergoviću, dok oko Andrićeva citata sa početka "svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo" tematski i motivski gradi cijeli svoj rukopis, da bi ga na koncu doslovno i ugradio u samo romaneskno tkivo.
Osim dojmljive atmosferičnosti, roman je i iznimno dinamičan i kinematičan, pa ne čudi što je upravo Mlakića Zrinko Ogresta uzeo kao suradnika za rad na scenariju svog najnovijeg filma Tu, a glasine kažu da je već u pripremi ekranizacija i ovog romana. (Kao što već rekoh, u međuvremenu je i snimljen. op.a.)
(Napisao : Božidar Alajbegović, kolovoza 2003.)
komentiraj (5) * ispiši * #
Moja nova kritika na Lupigi
utorak , 13.12.2005.
Dakle, koga zanima o kojoj ja to knjizi tamo opet trabunjam, nek klika bjesomučno
po ovome linku .
I to ću reći : na Lupigi se od danas nalazi i nadahnut prikaz knjige pjesama nezaboravnog Milana EKV Mladenovića iz pera mog dragoga kolege Dunge...
Elem, svi na Lupigu!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Priče s blogerske strane weba - vol. 6.
Šesto izdanje B.O.R.G.-ovih Priča s blogerske strane weba je pred nama. Radi se o pričama koje su objavljivane na blogovima tokom listopada. Ovoga puta priče je birala plejadablue i, kako kaže, priče koje su pred nama godile su u prvom redu njezinoj duši.
'Zašto sam odabrala ove, a ne nekih drugih četrnaest? Ne znam. Pronađoh, valjda u njima neku sitnicu, neko zrnce čarolije koje je prevagnulo, možda neku neobičnost, jesenski ugođaj, neke dileme, neka sjećanja, nemir ili neke nove nade, tko zna!'
Na koje je blogere izbor pao saznajte ovdje. I ne ustručavajte se pročitati te priče...
komentiraj (10) * ispiši * #
INTERVJU : David Albahari
David Albahari ima novi roman, ime mu je 'Pijavice' a razgovor povodom izlaska romana objavio je Feral Tribune i čitajte ga na ovome linku .
komentiraj (3) * ispiši * #
Siti ste pohvalnih riječi upućenih domaćoj prozi?
ponedjeljak , 12.12.2005.
Siti ste pretjerano pohvalnih riječi upućenih domaćoj prozi?
Ako je tako klikajte po ovome linku gdje ćete naći prilično oštru kritiku Pintarićeve knjige 'Ljubav je sve'.
Inače, osobno me veseli činjenica da sam po pitanju te knjige našao istomišljenika...
komentiraj (7) * ispiši * #
Promocija knjige Stjepana Gulina
Meandar nas sve poziva na predstavljanje knjige 'Ne to' Stjepana Gulina
u utorak 13.12. u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, Preradovićeva 5 , Zagreb
Knjigu će predstaviti :
- Stjepan Gulin, autor
- Miroslav Mićanović
- Branko Čegec
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Mile Stojić - 'Večera bez politike' (V.B.Z., 2005.)
Mile Stojić: 'Večera bez politike'
Biblioteka: 321
Izdavač: V.B.Z.
Godina izdanja: 2005.
Uvez: meki
Format: 12x20
Broj stranica: 104
Šta je, dakle, ono najvrednije u Stojićevoj poeziji? Lakoća pripovijedanja stihom, skoro pa besprijekorno ovladavanje formom koja – uz sadržaj koji uvijek dolazi kao destilat percepcije svijeta – čini jedinstvene cjeline, koje su u ovdašnjoj poeziji svojstvene samo nekolicini odabranih!? Jesu li najbolje strane njegovog pisanja, sada nakon osme po redu knjige poezije Večera bez politike, vezane uz to da on danas piše i pjeva bolje nego ikad zato što je u razdoblju zrelosti akumulirao iskustvo i znanje za poeziju koja ga može učiniti besmrtnim?
Ne, nijedno od pobrojanog nije najveći kvalitet, iako svi ovi argumenti nisu za odbaciti. Još je bolje kad se o jednom pjesniku može pisati i govoriti na takav način. Ipak, ono najvrednije u poeziji Mile Stojića, a to je očigledno i u ovoj knjizi, vjera je u poeziju, ostajanje na njezinoj strani. Zbog te tanke, ali vjerovatno najvažnije komponente kad je pisanje uopće u pitanju, mogu se zaboraviti i teorijski obrasci, čak i melodija riječi, i činjenica da se radi o jednom od najkultivisanijih pisama na našem govornom području. Ono što se neće i ne treba zaboraviti jeste da je ta varljiva i krhka stvar dala takve pjesme kao što su Kapetan Odisejeve mornarice, Naknadni epitaf za Iliju Jakovljevića, Haj, vaj, Krhotine uz dan 11. rujna... Takva vjera sada, nakon dva perioda u Stojićevom stvaralaštvu - »refleksivnog« i »stvarnosnog« – rađa novi kvalitet.
Večera bez politike, pusta želja nas obilježenih tragedijama i skepsom, ovdje se materijalizirala u knjizi koja bi mogla postati jednom od najreferentnijih točaka novije hrvatske i bosanske lirike. Istoznačnost literarnog i životnog bivanja u slučaju knjige Večera bez politike je skoro jedinstvena pojava u nas i jedan od najvažnijih razloga zbog kojih ovu knjigu valja imati. Zbog vjere u poeziju, varljive kao što je i vjera u život sam, ali toliko zavodljive da joj je nemoguće odoljeti. Kao, uostalom, i ovoj knjizi poezije.
Ahmed Burić
Inače, ovu je knjigu Ervin Jahić u zadnjem Bestseleru Jutarnjeg lista proglasio najboljom zbirkom poezije u 2005. Iako je Jahić urednik u V.B.Z.-u koji je knjigu objavio, ipak ćemo mu vjerovat...
komentiraj (4) * ispiši * #
Gawrun poziva na gala večer u Papillonu
Poštovane i poštovani,
pozivam Vas na književno-zabavni događaj koji će se održati 12.12. od 20h u klubu Papillon.
To je onaj brodić na Savi koji ponekad pluta, a ponekad je nasukan, kao i život naš.
Nastupamo:
Tobić Tobić Idol Mladih, književnik, performer, horoskopopisac, frulaš, boem i ljubimac žena
i ja, o kome sve znate, a ako ne znate, neka vas je sram.
Možda je netko već nazočio Tobićevom ukazanju u Močvari prije koju godinu. Bilo je izuzeno, ali sad će biti bolje!
Čitat ćemo pjesme i izvesti nekoliko metasupstancijalnih kompozicija (obradbi&originalno skladanih) uz pratnju Tobićevih bizarnih glazbala duhačkog karaktera i moje predivne akustične gitare s piezo tehnologijom prijenosa zvuka.
Mrvicu detaljnije podatke možete pronaći na mom blogu: http://wrunga.blog.hr
Srdačno sve pozdravljam
Goran Bogunović
komentiraj (0) * ispiši * #
Lebova zbirka u Algoritmovom katalogu
nedjelja , 11.12.2005.
'Njegove kratke priče koje na blogu dnevno obiđe koja tisućica obožavatelja (-ica) začudne su slike iz svakodnevnog života promatrane iz ugla vječnog čuđenja nad glupim, nelogičnim ili jednostavno uvrnutim iskustvom kojim nas sadašnjica obara na koljena.'
Prethodni retci izvadak su iz tzv. blurba kojim Algoritam najavljuje skorašnji izlazak zbirke kratkih priča Igora Kokoruša , planetarno poznatog kao Leb.
Prilično neinventivno grafičko rješenje naslovnice Lebove zbirke 'Muškarci su iz birtije, žene su s placa' pronaći možete na Algoritmovim internet stranicama u sklopu kataloga kojim taj izdavač predstavlja dio wannabe hit naslova koji će izaći iduće godine (da spomenem samo zanimljivije : Hornby, Luc Besson, Hiaasen).
Lebe, iako je bitan sadržaj a ne forma, još imaš vremena utjecati na odabir boljeg rješenja naslovnice...
komentiraj (14) * ispiši * #
Moja nova kritika na www.kupus.net
subota , 10.12.2005.
Redoviti posjetitelji znaju da sam nakon prekida suradnje s Nacionalom (zbog Pukanićeve škrtosti odnosno neplaćanja honorara) počeo pisati za Kupus.net.
Tamo već neko vrijeme možete pročitati moju kritiku romana 'Vita activa' Viktora Ivančića , a danas je objavljena i nova.
O kojem se romanu radi neću vam otkriti nego vas pozivam da klikate po ovome linku i tako utažite svoju znatiželju...
komentiraj (3) * ispiši * #
KRITIKA : Alain de Botton - 'Umijeće putovanja' (SysPrint, 2005.)
KRITIKA : Alain de Botton - 'Umijeće putovanja' (SysPrint, 2005.)
Potraga za srećom, složit ćete se, bez sumnje prevladava našim životima. Međutim, svakodnevni ritam življenja, nažalost, ostavlja nam premalo prostora za predah, za smirenje, zadovoljstvo i uživanje, što su sve sastavnice pojma kojeg nazivamo 'srećom'. Zato, kad se napokon dokopamo onih nekoliko crvenom bojom označenih brojeva na kalendaru, ili pak dočekamo nekoliko tjedana onoga što zaposleni sretnici znaju kao G.O., svi mi sjedamo u kojekakva prometala da bi se negdje zaputili, naivno se nadajući kako će nam upravo putovanje i izmiještanje iz svakodnevne realnosti donijeti smirenje, zadovoljstvo, uživanje. Odnosno, SREĆU. Što, nebrojeno smo se puta uvjerili, nikako ne mora biti tako. Upravo takvim jednim neveselim i prilično pesimističnim primjerom Alain de Botton otvara svoju knjigu 'Umijeće putovanja'. Taj nam britanski filozof i pisac na vlastitom iskustvu pokazuje kako dolazak čak i u raj na Zemlji poput Barbadosa, nužno ne mora značiti uživanje i sreću.
Na vlastitoj se koži de Botton na Barbadosu uvjerio da su pred snagom lošeg raspoloženja svi blagotvorni učinci luksuznog hotela, tirkiznog mora ili raskošnog tropskog vrta, jednostavno - nemoćni. Time dodatno potvrđuje mudre tvrdnje antičkih filozofa koji su, napustivši obilje i profinjenost, iz svojih bačava ili blatnih potleušica upozoravali kako sastojci sreće ne mogu biti materijalni ili estetski, već uvijek nužno psihološki. Unutrašnji mir osnovni je preduvjet bez kojega je sreća nedokučiva, pa bili mi na Barbadosu ili u Pušći Bistroj, a budući da nas putovanja neizostavno okreću samima sebi, rađajući misli i potičući unutrašnje dijaloge, pomiriti se moramo kako putovanja nužno ne moraju rezultirati zadovoljstvom i srećom. Alain de Botton u knjizi 'Umijeće putovanja' tvrdi kako nas različita prometala , a posebice vlak u kretanju, potiču na razmišljanja o sebi; domaće okruženje drži nas prikovane za osobu kakvom smo u svakodnevnom životu, a to ne mora biti netko tko mi u svojoj biti jesmo, dok ćemo se u novom okruženju i tokom putovanja lakše susresti sa svojim istinskim ja. Naravno, pod znakom pitanja je hoće li samospoznaja rezultirati zadovoljstvom ili pak razočaranjem. Međutim, ne smijemo zaboraviti da i razočaranje može imati pozitivne učinke, jer nas može potaknuti na djelovanje u smjeru promjene i konačnog postizanja sreće.
U svojoj knjizi de Botton, na primjeru Flauberta, pojašnjava kako se neka daleka egzotična zemlja može pokazati srodnijom našem temperamentu i interesima od one u kojoj živimo, čime upravo putovanjem dosežemo žuđeno zadovoljstvo i sreću. Gustav Flaubert, slično Bernhardu u slučaju Austrije, duboko je prezirao čitavu Francusku a posebice Rouen u kojem je živio. On je svoj život smatrao krajnje dosadnim, sterilnim, banalnim i mučnim, uzrok čega je vidio u 'tupavosti francuske buržoazije kojom je okružen' i malograđanštinom koja je u Rouenu prevladavala. Nasuprot tome, u onome što mu se sviđalo u Egiptu Flaubert je nazirao središnje crte svoje osobnosti i potporu idejama i vrijednostima koje su bile dijelom njegova identiteta, a prema kojima francusko društvo nije pokazivalo preveliku naklonost. Iznenadna očeva smrt donijela mu je bogatstvo pa si je u 24. godini odlučio ispuniti san – otputovao je u Egipat gdje je tokom devetomjesečnog boravka uistinu pronašao svoje istinsko ja i stvorio svoj identitet u skladu sa svojim istinskim privrženostima. Dakle, u njegovom je slučaju upravo putovanje posljedovalo – srećom.
Mnogostrukost aspekata s kojih se temi putovanja može prići de Botton apostrofira posežući za primjerima brojnih književnika i umjetnika. Naravno, to čini na otprije nam dobro poznat, svoj već uobičajeni način – uz mnoštvo citata i neizbježne komprimirane uvide u biografije odabranih autora. Tako osim spomenutog Flauberta, ulogu vodiča kroz knjigu de Botton daje još i Huysmansu, Van Goghu, von Humboldtu, Edwardu Hopperu, Edmundu Burkeu, Baudelaireu, Ruskinu, de Maistreu i Wordsworthu. Za stihovima i iskustvom potonjeg poete de Botton poseže kako bi ukazao na blagotvorne učinke boravka u prirodi, u odnosu na 'iskvarene nagone gradskog života'. Ljepota prirode, prema Wordsworthu, ima smirujući učinak, izaziva emocije blagotvorne za našu dušu , potiče nas da potražimo dobro u samima sebi te nas budi iz obamrlosti i usmjerava pozornost na čudesnost svijeta, neutralizirajući time našu egoističnu samoživost i koncentriranost isključivo na vlastiti probitak.
De Botton je svjestan da umjetnička djela umnogome mogu utjecati na to kamo bismo željeli putovati i zna da su neka mjesta koja su prirodno nedvojbeno lijepa - poput doline Wye, škotskog gorja ili Lake Districta - postala vrlo posjećenim turističkim odredištima tek nakon što je nekoliko slikara putem svojih umjetničkih djela ukazalo na njihovu ljepotu. No, pritom nije nužno da umjetnik vjerno reproducira stvarnost, potvrdu čega pronalazimo u slikarstvu Vincenta Van Gogha. Taj nizozemski čarobnjak kista i boje nikad nije izgubio vjeru da umjetnik može naslikati komadić svijeta i tako drugima otvoriti oči za njega. Van Gogh je stvarnost vidio drugačijom od uobičajene i uporno se poigravao s vjerodostojnošću boja, proporcija, linija, sjena i tonova. Tako zidovi njegovih kuća nisu uvijek uspravni, a sunce nije uvijek žuto ili trava zelena, jer je on neprestano inzistirao na manje uobičajenom izboru obilježja stvarnosti kojima daje prevladavajuću ulogu. Pri tim izborima Van Gogh je bio toliko oštrouman da su oni na kraju počeli definirati neko mjesto ili krajolik pa mi više ne možemo proći kroz njih a da se ne prisjetimo što je veliki umjetnik ondje zamijetio. Time je postigao da ljudi počnu obraćati pozornost, da počnu uočavati neke manje primjetljive detalje te na taj način vide stvarnost drugačijim, njegovim očima.
Sličan je poriv imao sljedeći de Bottonov vodič, John Ruskin. Njegova je preokupacija bila naučiti ljude da primjećuju, a ne da samo gledaju. U tu svrhu svoje je studente poticao da crtaju kako bi u 'procesu ponovnog stvaranja' onog što leži pred njihovim očima počeli spoznavati strukturu stvari i postizati duboko razumijevanje njihovih sastavnih dijelova, a samim time – uočavati ljepotu svijeta i svega čime smo okruženi. Odnosno, Ruskinovim riječima, 'ljepotu Božjeg djela u materijalnom svijetu'. Ruskina je žalostilo kako rijetko ljudi primjećuju detalje jer time sami sebe lišavaju užitka u ljepoti. On je smatrao da su prilikom crtanja ljudi prisiljeni vrlo pozorno promotriti objekt percepcije čime naposljetku dolaze i u posjed njegove ljepote. Ruskin je ustvari bio protivnik putovanja jer je držao da ako nismo sposobni izvući potrebno zadovoljstvo i uočiti ljepotu u bilo kojem mjestu (odnosno, u svakodnevnom vlastitom okruženju) iluzorno je očekivati da ćemo je pronaći, odnosno, da će nam išta značiti, u dalekim predjelima i nepoznatim mjestima.
Malo pomalo time smo se približili i osobnom de Bottonovom odnosu prema putovanju. A po tom je odnosu, kako se čini, on najsličniji Xavieru de Maistreu, francuskom autoru anti-putopisa 'Putovanje mojom spavaćom sobom'. Sukladno Ruskinu, de Maistre nas potiče da otvorimo oči i odijelimo svoju okolinu od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena. Preciznije, da uvijek gledamo uokolo kao da nikad ranije ondje nismo bili. Makar to bila i naša, kako pogrešno mislimo, dobro poznata spavaća soba. Na taj način predmeti počinju oslobađati skrivene slojeve vrijednosti, ulice i zgrade zadobivaju arhitektonski identitet a ljudi više ne predstavljaju obrise ili prolaznike već poprimaju odlike ljudskosti... te malo-pomalo, život otkrivamo u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. I tako, nietzscheovski kazano, postajemo dijelom 'neznatne manjine onih koji znaju kako učiniti mnogo ni od čega'. A samim time već smo u posjedu one, toliko žuđene, SREĆE sa početka teksta...
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2005.)
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Alain de Botton - 'Statusna tjeskoba' (SysPrint, 2005.)
petak , 09.12.2005.Statusna tjeskoba je knjiga o gotovo univerzalnoj tjeskobi koja se rijetko spominje izravno : tjeskobi što drugi misle o nama; o tome procijenjuju li nas kao uspješne ili neuspješne, jesmo li dobitnici ili gubitnici.
Alain de Botton, autor bestselera Kako vam Proust može promijeniti život, Utjehe filozofije i Umijeće putovanja (također objavljenih u SysPrintu) pita se - lucidno i s velikom dozom šarma - odakle dolaze naše brige o statusu i što možemo učiniti da ih nadvaladamo. Uz pomoć filozofa, umjetnika i pisaca, on istražuje porijeklo statusne tjeskobe (sve od posljedica koje je na društvo ostavila Francuska revolucija do naših tajnih očaja i uspjeha naših prijatelja), a na koncu otkriva domišljate načine na koje su ljudi prevladavali svoje strahove u potrazi za srećom.
"Za život svakog odraslog čovjeka može se reći da ga određuju dvije velike ljubavne priče. Prva - priča o našoj potrazi za spolnom ljubavlju - dobro je poznata i dobro prikazana, njeni hirovi čine glavni predmet glazbe i književnosti, društveno je prihvaćena i slavljena. Druga - priča o našoj potrazi za ljubavlju svijeta - mnogo je tajnija i sramotnija pripovijest. Ako se i spomene, o njoj se govori sarkastično i podrugljivo, kao nešto što zanima tek zavidne i nepotpune duše, ili se pak žudnja za statusom tumači u isključivo ekonomskom smislu. Pa ipak, ta druga ljubavna priča nije ništa manje snažna od prve, ništa manje zamršena, važna ili rasprostranjena, a njeni usponi i padovi ništa manje bolni, l ovdje postoje slomljena srca koja se naziru u suzdržanim pogledima pomirenim sa sudbinom mnogih koje je svijet odlučio odbaciti kao da su nitko i ništa."
komentiraj (2) * ispiši * #
Fusnota & Institut za suzbijanje humora predstavljaju: Dr. Onto i prijatelji
Dragi ljubitelji književnosti i prijatelji knjiškog web-magazina Fusnota.com, od danas pa nadalje svakoga tjedna naš marljivi tim "Instituta za suzbijanje humora" isporučivat će nam po jednu epizodu originalnog stripa kojim vas želimo uvjeriti da u literaturi i u zbilji nije sve toliko crno kako se čini. Primjerice, strip je crno-bijeli :)
Prva epizoda nalazi se ovdje , a vaše komentare očekujemo s nestrpljenjem na e-mail fusnota@fusnota.com.
Ako mene pitate, crtež OK, ali fora već izlizana... No, prvi mačići, itd.
U svakom slučaju, svaka novost raduje... Samo naprijed!
komentiraj (1) * ispiši * #
Otvoren prvi lifestyle dućan etički prihvatljivih proizvoda
U Zagrebu je u Preradovićevoj 34, u ponedjeljak 05. 12. otvoren prvi dućan etički prihvatljivih proizvoda. Riječ je o zajedničkom projektu Superheroes Shopa [žonglerska oprema i igračke] i Što čitaš? [knjižara i fairtrade shop], pa je tako ovo spajanje dva slična koncepta zapravo primjer udruživanja i stvaranja određene vrste lifestyle dućana. I dalje je riječ o dva dućana u jednom prostoru, pa dođite na otvorenje u subotu kako bi provjerili na koji način to funkcionira...
U subotu, 10 .12., od 11 sati možete doći na program povodom otvaranja - zapatistička kava (Kafe Libertad iz pokrajine Chiapas u Meksiku) na "špici" će dati poseban okus cijelom događanju. Glazbenu podlogu omogućava DJ Edvard Kofner (EXUN Recs.), najmlađe i one starije zabavlja klaun Ludek, a uz ugodno druženje i kavu možete pogledati što to dućan nudi...
Što su etički prihvatljivi proizvodi?
Posljednjih par godina se kod nas govori o kupovanju domaćih proizvoda, što je na tragu ideje o etički motiviranom kupovanju, no ne odlazi nešto dalje od činjenice da su to domaći proizvodi. Ono što bi, prema shvaćanju pokretača ovog dućana, trebalo činiti je kupovati proizvode oko kojih nam je poznat cijeli proces proizvodnje, gdje je bitno u kojim uvjetima rade ljudi koji ih proizvode, jesu li plaćeni i koliko, šteti li proizvodnja prirodi, kakva je kvaliteta proizvoda i slično. Također, važno je da put proizvoda od proizvođača do krajnjeg korisnika (kupca) bude što kraći. Po mogućnosti, trgovina određeni proizvod nabavlja direktno od proizvođača. Time je osigurana niža cijena za kupca i veća za proizvođača, a trgovina ima uvid u način poslovanja proizvođača, uvjete rada i odnos prema prirodi.
Također, bitno je reći da se na ovaj način osigurava da iza svakog proizvoda stoji konkretna osoba - ne tek poduzeće, obrt ili neki logo, već osoba s imenom, prezimenom i svojim radom uloženim u osmišljavanje i proizvodnju.
Ukoliko vam se čini da je ovo tek idealistična slika mogućeg rada, moramo vam reći da je upravo suprotno - naime, moguće je zadovoljiti sve kriterije i nabavljati etički prihvatljive proizvode. Proizvođači postoje, a dućan će se postupno nadopunjavati njihovim proizvodima.
Od A do Ž
U novootvrenom dućanu možete pronaći sve od A do Ž (doslovno od aktivizma do žongliranja), a da pri tome morate samo povremeno navratiti do Preradovićeve (ili na internetu provjeriti što je trenutno u ponudi)... Kako je riječ o spajanju dva dućana u jedan prostor, više o tome što se nalazi u dućanu donosimo u dva dijela.
Superheores Shop je jedina smo trgovina kod nas i ovom dijelu Europe koja u svojoj ponudi predstavlja opremu za cirkus i školske dvorane (trapez, sistemi za hodanje po žici, trampolin, monocikli..), pribor za žongliranje (čunjevi, loptice, diabolo, ringovi, devilstick...), opremu za klaunove i mađioničare, profesionalnu šminku za teatar – Kryolan, didaktičke igračke koje potiču kreativnost te sportsko-rekreativni asortiman (zmajevi, frisbee, yoyo, lopte...). Također nude i raznovrsnu skate odjeću, piercing nakit te mogućnost tetoviranja kanom.(Henna Tatoo).
Što čitaš? je jedini specijalizirani dućan u Hrvatskoj koji nudi etički prihvatljive (fairtrade) proizvode. Za Što čitaš? je važno da su proizvodi koje nudi proizvedeni u dobrim uvjetima za ljude i prirodu, te od kvalitetnih materijala.
Pa tako u dućanu možete pronaći knjige, časopise i drugu literaturu na hrvatskom i drugim jezicima (tematski: aktivizam, slobodarstvo, ekologija, feminizam, socijalne i političke teorije, suvremena umjetnost, stripovi), majice, bedževe, torbice, glazbu, razne ekološke proizvode, free software i još puno toga...
Naravno, sve skupa je otvoreno za suradnju i ako imate bilo kakve proizvode za koje mislite da se uklapaju u ovaj dućan, slobodno se javite...
Više o Superheroes Shopu i kontakt:
telefon: 091 514 3618
e-mail: info@superheroesshop.com
www.superheroesshop.com
Više o Što čitaš? i kontakt:
telefon: 091 520 1898
e-mail: stocitas@zamir.net
www.stocitas.org
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (vlastita naklada, 2005.)
četvrtak , 08.12.2005.Knjiga 'Tigrova mast' Dražena Katunarića sastoji se od četiriju dužih pripovijesti pod sljedećim nazivima: Tigrova mast, Carmen, Amigos para siempre i Gospođa Miranda.
Postoje dvije zajedničke točke koje objedinjuju ovu zbirku pripovijesti. Prva je što redom tematiziraju odnos muškarca i žene te zadiru u njihovu seksualnost (i to ne samo odnos u domaćoj sredini nego i Bijelca i Crnkinje, Europljanina i Azijatkinje, Hrvata i Ciganke...), a druga je što se većinom događaju u egzotičnim krajevima poput Kine, Indije, Sjeverne Afrike, ali ne isključivo, nego i na relaciji Split-Beč.
Premda je putovanje u stranu državu čest okvir radnje, ono možda bolje izoštrava i taj odnos junaka prema vlastitoj zemlji jednom kad zaluta u nepoznate predjele.
Nema slaganja u formi: postoje pripovijesti pisane u prvom licu, ali i u trećem, a neke u prvom licu množine. Po strukturi su dosta raznorodne, ponegdje hladno i objektivno, dokumentaristički pisane, a ponegdje ispovjedno-lirski.
Bilo da je riječ o odnosu supružnika, o bračnom preljubu, odnosu prema prostitutki, prvoj ljubavi ili neukrotivoj ženi, bilo da u prezentu obrađuju daleku prošlost, a perfektu obuhvaćaju vrijeme koje se nameće kao sadašnjost, priče iz Tigrove masti nastoje protumačiti, svaka za sebe, dilemu o ispunjenosti ili promašenosti ljubavi, i dakle – života.
Dražen Katunarić rođen je 25. 12. 1954. godine u Zagrebu. Pjesnik, esejist, prozaik. Završio je filozofiju na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Glavni je urednik časopisa Europski glasnik i Relations te izdavačke kuće Litteris . Dosad je objavio petnaestak knjiga, pored ostalih, Mramorni Bakho (1983, Brankova nagrada). Pučina (1988), Kuća dekadencije (1992), Nebo/Zemlja (1993, Nagrada Tin Ujević), Crkva, ulica, zoološki vrt (1994), Priča o špilji (1998), Lijepak za slavuja (1998, Nagrada Matice hrvatske), Parabola (2001), Kobne slike (2002), te u prijevodu Ecclesia invisibilis (2001, Orient-Occident, Bukurešt), Isolomania (2004, Albiana, Ajaccio), Cherries (2004, Blue Aster Press, New York). Dodijeljen mu je red Viteza umjetnosti i književnosti francuskog Ministarstva kulture.
komentiraj (11) * ispiši * #
Poziv na književne fešte u SC-u
U sklopu Velesajma kulture u Crnoj dvorani &TD-a, održat će se i književne fešte. Od tri predviđene književne večeri/fešte, jedna će biti posvećena i usredotočena na KNJIŽEVNI PERFORMANCE pa se ovim putem:
pozivaju svi oni koji na neki način izvode, pjevaju, recitiraju ili na bilo koji drugi način (osim klasičnog čitanja) interpretiraju svoju književnost da se jave na mirna.bacun@gmail.com.
Književni peformance može uključivati video ili audio elemente, živu muzičku pratnju (nap. gitara) ili audio sample-ove, druge ljude ili ništa od navedenog. Poseban se naglasak se stavlja na drugačije izvođenje i interpretaciju književnih radova – bez obzira o kojoj je vrsti književnosti riječ.
Autori bi trebali, osim kratkog opisa svog književnog performancea, napisati i što im je potrebno za njihov performance.
Druga od tri večeri biti će tematska književna večer, pa se pozivaju svi zainteresirani autori da se sa svojim radovima, bez obzira na žanr koji pišu, jave na mirna.bacun@gmail.com.
Tema za tematsku književnu večer je “Fešta”, bez obzira da li se samo spominje ili koristi kao događaj ili mjesto događaja. Književni žanr nije zadan.
Treća književna fešta bit će posvećena blogerima i blogerskoj književnosti.
Poziv je otvoren za sve.
komentiraj (1) * ispiši * #
Tko se okiklopio ?
U sklopu ovogodišnjeg 11. Sajma knjige u Istri, koji se održava u Puli od 1. do 10. prosinca sinoć su dodijeljene knjižne nagrade ’Kiklop’ za postignuća u knjižnoj produkciji nakladnika iz Hrvatske od 1. listopada 2004. do 1. listopada 2005.
Nagradu "Kiklop" za urednika godine dobila je Milana Vuković-Runjić iz nakladničke kuće "Vuković&Runjić", a za biblioteku godine "Kiklopa" su dobili biblioteka Facta, nakladničke kuće Algoritam te "Vuković&Runjić" istoimene nakladničke kuće.
Knjižna nagrada "Kiklop" u kategoriji proznog djela pripala je knjizi Luke Paljetka "Skroviti vrt: Dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke", u izdanju nakladničke kuće Profil International.
Nagrada za debitansku knjigu pripala je naslovu "Istria glagoljušta" Igora Grbića nakladničke kuće Ceres, dok je za pjesničku zbirku "Kiklopa" dobila "Aritmija" Delimira Rešickog u izdanju nakladničke kuće Meandar.
"Kiklop" za knjigu eseja godine pripao je knjizi "Borgesov čitatelj: Portreti i prikazi" Tonka Maroevića u izdanju "Antibarbarusa".
Za publicistističku knjigu "Kikolopa" je dobila Dunja Detoni-Dujmić za "Leksikon svjetske književnosti: Djela" u izdanju Školske knjige, a za dječju knjigu "Kiklop" je pripao Lari Holbling Matković za knjigu "Moj prvi hrvatski rječnik: Za djecu i odrasle" u izdanju nakladničke kuće "Novi liber".
U kategoriji knjige inozemnog autora "Kiklop" je pripao Harukiju Murakamiju za knjigu "Norveška šuma" u izdanju nakladničke kuće "Vuković&Runjić", a za prijevod godine nagrada je pripala Xeniji Detoni za knjigu "Harmonia Caelestis" Petera Esterhazyja.
"Kiklop" za najbolje oblikovanje knjige pripao je nakladniku AGM za knjigu "Žuti titl: Drugačija filmska enciklopedija" Marka Mihalineca i Velimira Grgića.
Na večerašnjoj svečanosti za hit godine proglašen je "Zahir" Paula Cuelha.
Knjižnu nagradu "Kiklop" Sajam knjige u Istri utemeljio je prošle godine.
Izvor : culturenet.hr
komentiraj (3) * ispiši * #
Tribina HDP-a : Tomica Bajsić
srijeda , 07.12.2005.
U srijedu 7. prosinca 2005. u 19 sati, u Basaričekovoj 24 (Villa Arko, HDP) u Zagrebu nastupit će pjesnik Tomica Bajsić. O njegovom djelu govorit će kritičar i voditelj tribine Branko Maleš.
Tomica Bajsić rođen je u Zagrebu 1968. godine. Pjesnik i prevoditelj, školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao tri godine na Likovnoj akademiji u Zagrebu; grafički dizajner po struci, povremeno radi kao restaurator. Urednik prijevodne poezije u časopisu Poezija. Živi i radi u Zagrebu.
komentiraj (8) * ispiši * #
KRITIKA : Viktor Ivančić - 'Vita activa' (Feral Tribune, 2005.)
KRITIKA : Viktor Ivančić - 'Vita activa' (Feral Tribune, 2005.)
Zadnju petoljetku hrvatske proze obilježila je tzv. stvarnosna matrica. Međutim, iako je domaća proza vrlo rado i često tematizirala porazno nam svakodnevlje, autori su u širokom luku zaobilazili uzrok koji je stvarnost činio takvom kakva jeste. A taj je uzrok, dakako, politika. Tako se ovog momenta uspijevam sjetiti tek dva romana koja u svojoj osnovi imaju kritiku Tuđmanove političke ere ("Bijela Vanesa" Srećka Cuculića i "Gnjida" Đorđa Ličine). Viktor Ivančić svojim romanom "Vita activa" taj preoskudan niz sada produžuje.
Za temu svog romana Ivančić uzima prisluškivanje novinara, sramotnu metodu koju je Tuđmanov režim na tom Feralovu uredniku vrlo uporno i zdušno prakticirao. Ulogu nositelja radnje autor daje agentu tajne službe Edmordu (slutnja prijetnje i straha u imenu, njem. Mord = smrt) koji za zadatak dobiva uhoditi svog poznanika iz mladosti, ''nepodobnog'' pisca i novinara oštrih oporbenjačkih stavova. Roman započinje kao špijunski triler da bi se ubrzo prometnuo u duboku psihološku studiju karaktera sluge režima, uhode. Ivančićeva je teza da uhoda, infiltrirajući se u život svoga nepodobnika, postupno gubi svoj identitet i postaje podstanarom vlastitog života. Postupci špijuna definirani su navadama ''lovine'', špicl neizostavno postaje zarobljenikom volje onoga kojega uhodi, a gubitak tih leđa iz vidokruga postaje ravan smrtnoj presudi. Kako vrijeme odmiče dužnost se pretvara u opsesiju, uhoda propušta živjeti vlastiti život, a povratak samome sebi postaje sve neizgledniji jer se intime tih ljudi u potpunosti isprepliću a uhodina vlastitost biva trajno dokinuta. Sve to Ivančić efektno dočarava kroz epizodu u kojoj, tajno švrljajući po piščevu stanu Edmord poseže u njegov ormar te oblači piščevu odjeću da bi naposljetku zaspao u njegovu krevetu...
Identificirajući se s uhođenikom Edmord sparuje mimikriju i pobunu; u njegovim se postupcima ideološki uvjetovana mržnja bori s fascinacijom, što je idealan teren za frustraciju, dodatno potenciranu vlastitom ''griješnom'' mladošću kada je sa sadašnjim uhođenikom stajao na istoj strani barikade. Istina, tek kratkotrajno, ali ipak dovoljno dugo da zbog toga, kada konačno postane slugom režima, Edmord bude primoran još zdušnije dokazivati svoju odanost novom poretku. U istoj, špiclovskoj ulozi, dakako, čime je napravio cijeli krug.
Nimalo slučajno, i roman kojega uhođeni pisac piše zove se ''Krug''. Kroz ulomke tog nedovršenog romana Ivančić nas podsjeća na kronologiju Tuđmanova uspona na predsjednički tron, sugerirajući kako je ''predsjednikom svih Hrvata'' Tuđman postao uz veliku asistenciju, podršku i kontrolu UDBA-e. Ti žurnalistički fragmenti (koji predstavljaju strano tijelo u tkivu romana) danak su Ivančićeva detuđmanizacijskog poslanja i nastavak su njegova novinarskog truda (u ovom slučaju, književnim sredstvima) na osvjetljavanju mraka Tuđmanove ''mlade demokracije''.
Glede i unatoč, ne treba čuditi što je kod Ivančića ''telefon boje ptičjeg izmeta, a kravata boje usirene krvi'', ''gradske su zgrade potamnjele od smoga, s visećim dijelovima oljuštene fasade'' , ''zastave se ljuljaju i sudaraju poput podivljalih jedara u oluji'', dok su ''fleke na prljavom prozorskom staklu nalik smrskanim komarcima''... jer je Ivančić svjestan snage riječi, njihove teksture, izražajnosti i moći, a njihov pažljiv odabir otkriva i funkciju : naglašavanje sablasne, prijeteće, nelagodne atmosfere koja je karakterizirala cijeli period Tuđmanove vlasti. Takvo prevladavajuće tjeskobno ozračje romana svoju kulminaciju doseže u mučnom, obimnom, višestraničnom, zaključnom opisu smetlišta kao metafore cjelokupne državne zajednice – cloaca maxima croatica (Inače, to smetlište koje pruža pipke i nezaustavljivo se širi u prostor grada umnogome je nalik groblju iz Saramagova izvrsna romana "Sva imena", kao što i Ivančićev Edmord, baš poput Saramagovog Josea, katalogizira informacije o osobi kojom je opsjednut. Slučajna sličnost ili hommage portugalskom nobelovcu? ).
"Vita activa" je roman kojim se Viktor Ivančić ponovo iskazuje najupornijim (ako ne i posljednjim) higijeničarom savjesti nacije, nacije koja ima prokletu navadu vrlo kratkog, i što je još gore, selektivnog pamćenja...
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2005., objavljeno na kupus.net)
komentiraj (7) * ispiši * #
CELEBERovi kompleti
utorak , 06.12.2005.
Priuštite si KOMPLET knjiga svojeg omiljenog pisca po izuzetno povoljnoj cijeni !!! Naručite – opustite se – i UŽIVAJTE !!!
Komplet 1
GARLAND, Alex
Žal (60,00 kn) + Teserakt (50,00 kn) = 90,00 kn
Komplet 2
GIFFORD, Barry
Divlji u srcu (50,00 kn) + Priča iz Sinaloe (50,00 kn) = 80,00 kn
Komplet 3
KUREISHI, Hanif
Tijelo (65,00 kn) + Crni album (65,00 kn) + Gabrielov dar (65,00 kn) = 175,00 kn
Komplet 4
KING, John
Panker (60,00 kn) + Tvornica nogometa (65,00 kn) = 105,00 kn
Komplet 5
BARNES, Julian
Pretresanje (65,00 kn) + Ljubav, itd. (65,00 kn) + Povijest svijeta... (65,00 kn) = 175,00 kn
Komplet 6
HORNBY, Nick
Hi-Fi (65,00 kn) + Nogometna groznica (65,00 kn) = 110,00 kn
Komplet 7
MCEWAN, Ian
Utjeha stranaca (50,00 kn) + Okajanje (65,00 kn) = 95,00 kn
Komplet 8
KAY, Jackie
Truba (50,00 kn) + Zašto ne ušutiš (60,00 kn) = 90,00 kn
Komplet 9
THORNE, Matt
Neznanci iz snova (50,00 kn) + Tvoje slike (60,00 kn) = 90,00 kn
Komplet 10
LOTT, Tim
Blue iz White Cityja (60,00 kn) + Miris suhih ruža (60,00 kn) = 100,00 kn
Komplet 11
ZUBČIĆ, Marko-Luka
Pučina sna (50,00 kn) + InRI (50,00 kn) = 80,00 kn
U cijenu nisu uračunati troškovi poštarine!!!
Narudžbe preko sajta izdavača www.celeber.hr
komentiraj (3) * ispiši * #
INTERVJU : Stanko Andrić
Stanko Andrić (Strizivojna, 1967.), autor knjiga eseja i proza "Povijest Slavonije u sedam požara", "Enciklopedija ništavila" i "Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske", jedan je od najcjenjenijih i najhvaljenijih, ali i najsamozatajnijih hrvatskih književnika svoje generacije. Ne pojavljuje se na književnim festivalima, nema svoju skupinu istomišljenika ni novinsku kolumnu, a iz Osijeka, u kojemu živi, često putuje, ali ne u Zagreb, nego u Slavonski Brod, gdje kao medijevalist radi na Hrvatskom institutu za povijest.
Povod ovom razgovoru Andrićev je prvi roman "Simurg", čiji su dijelovi godinama objavljivani u časopisima, a koji je njegov stalni nakladnik "Durieux" nedavno napokon objavio u cijelosti.
Zašto baš "Simurg"?
- Postoje dva-tri razloga za to; jedan je svakako mitološko značenje tog pojma - Simurg je lik iz iranske ili perzijske mitologije koji se u nekom obliku pojavljuje i u slavenskoj mitologiji. Drugo, priča o Simurgu varirana je kroz povijest književnosti, od srednjovjekovnih autora do Borgesa, a i alegorija je za tu moju kvaziautobiografsku priču koja je zapravo sadržaj knjige. Osim toga, činilo mi se zgodno da knjigu nazovem nekim bizarnim imenom, tako da se gotovo ne radi o naslovu koji bi nešto govorio o sadržaju knjige, nego više o imenu.
Osim po lirskom stilu, "Simurg" se od glavnine domaće književne produkcije razlikuje i po temi. U trenutku kada u Hrvatskoj urbano gotovo samo po sebi znači nešto pozitivno, a ruralno negativno, Vi pišete posvetu selu i životu na selu?
- Do toga je došlo sasvim prirodno. Tema djetinjstva uvijek mi je bila zanimljiva, pa sam i sam pokušao napisati prozu u tom stilu, a budući da sam odrastao na selu, bilo je normalno da ću o tome i pisati. Meni je urbana problematika strana, s njom sam se susreo kasnije i na sasvim drukčiji način nego ovi momci koji iz tog svijeta dolaze. Osim toga, bilo mi je baš zgodno da sve to ima konotaciju plivanja protiv struje, da malo kontriram toj dominanti urbanog, koje kao da automatski podrazumijeva nekakvu kvalitetu, što, naravno, nije istina.
Pratite li što se objavljuje u posljednje vrijeme? Slažete li se da je komercijalizacija sve prisutnija u hrvatskoj književnosti?
- Nešto malo pratim biblioteku "Premijera" Jutarnjeg lista, na primjer, knjigu Zorana Ferića jedinu sam pročitao u cijelosti, druge sam samo prevrtio... Definitivno se osjeća dah komercijalizacije. Čak se i kod Ferića - koji je, koliko sam shvatio, procijenjen kao najkvalitetniji - vidi da je knjiga malo zbrzana, očito je da je imao neki rok, a drugi su vjerojatno još više podlegli pritisku da napišu populistički roman koji će se svidjeti prosječnoj, masovnoj publici. Nemam ništa protiv toga, trebaju i šire čitateljske mase, ako takvo nešto uopće postoji, dobiti to što ih zanima, ali, da se to baš nameće kao mjerilo... Medijski se to može napuhati, ali kad se prašina slegne onda se sve vidi.
Što sad pišete?
- Trenutačno radim isključivo historiografiju, odnosno bavim se srednjim vijekom u Slavoniji, Srijemu i Baranji. Radim knjigu o desetak benediktinskih samostana o kojima se relativno malo zna jer ih se do sada nije sustavno istraživalo. Knjiga bi trebala biti gotova početkom sljedeće godine. U njoj nema nikakvih senzacionalnih otkrića, iako bi se vremenom moglo nakupiti dovoljno materijala da se ta stara povijest Slavonije otkrije u novom svjetlu. Na primjer, kada se radi o kulturnoj povijesti Slavonije, obično se misli da su počeci vezani uz barok, prosvjetiteljstvo i slično, a da prije toga nije ništa bilo. Istraživanja, međutim, pokazuju da to nije točno.
Kada biste od toga mogli živjeti i kada biste mogli birati, što biste izabrali - književnost ili znanost?
- Ne znam, mislim da bih uzeo deset godina ili pet godina za jedno, a onda sljedećih deset ili pet godina za drugo. Mislim da bi to bila nekakva sretna kombinacija.
razgovarala Vesna LAUŠIĆ
Izvor : Slobodna Dalmacija, 02.12.2005.
komentiraj (8) * ispiši * #
'Goranovo proljeće' - natječaj za mlade pjesnike
Nastojeći stimulirati stvaralaštvo mladih pjesnika u Hrvatskoj i u svim prostorima na kojima postoji književna aktivnost na hrvatskom jeziku SKUD ’Ivan Goran Kovačić’ raspisuje natječaj za nagradu ’Goran’, koja se dodjeljuje mladom autoru. Rok za slanje pjesama je 10. siječnja 2006.
U natječaju mogu sudjelovati pjesnici do 30. godine, koji nisu objavili knjigu poezije.
Na natječaj treba poslati:
- cjelovit rukopis pjesničke zbirke (rukopisi se ne vraćaju)
- kratak životopis i točnu adresu stanovanja.
Žiri sastavljen od suvremenih hrvatskih književnika predložit će najboljeg mladog pjesnika za nagradu "Goran". Nagrada je objavljivanje prve knjige mladom autoru.
Osim nagrađenog autora, sudionici se neće pojedinačno izvještavati o ishodu natječaja.
Pjesme treba poslati na adresu:
SKUD "Ivan Goran Kovačić" (za natječaj)
Opatovina 11, 10000 Zagreb, Hrvatska
ili na e-mail: info@igk.hr
komentiraj (6) * ispiši * #
net.kulturni klub mama : gostovanje kritičarke Dubravke Đurić
ponedjeljak , 05.12.2005.
PONEDJELJAK 05.12. 19.00
multimedijalni institut [mi2]
net.kulturni klub mama
preradovićeva 18
zagreb
mama čita :: gostovanje kritičarke Dubravke Đurić
Dubravka Đurić (1963.) je diplomirala i magistrirala književnost, urednica je časopisa Pro femina, predaje na Ženskim studjima u Beogradu. Prošle je godine objavljena njezina knjiga "All over" u kojoj nalazimo izbor iz njezina pjesništva i esejistike. Naime, područje njezina interesa su radikalne pjesničke prakse, poezija u novim medijskim okruženjima, suvremena američka poezija, ginokritika, teorija performansa, političnost literature, ženska književnost. O svemu tome razgovarat ćemo na tribini .
Razgovor će voditi Darija Žilić.
komentiraj (1) * ispiši * #
Liga za opstanak
Nedavno, nakon što vas uputih na sajt Zorana Lazića na kojemu možete pročitati najnoviju, nigdje objavljenu priču Gordana Nuhanovića, nemalo se iznenadih priznanjem mnogih među vama kako tog duhovitog Slavonca još nikad čitali niste. Ccc, ccc, ccc, ccc...
Nevermind, bolje ikad nego nikad, i zato klikajte brzo po ovome linku i čitajte za džabe cijelu njegovu prvu zbirku priča 'Liga za opstanak'.
Nema na čemu...
komentiraj (8) * ispiši * #
NOVO : Dževad Karahasan - 'Noćno vijeće' (Profil, 2005.)
Dževad Karahasan - 'Noćno vijeće'
Profil
11/2005.
228 , meki uvez s klapnama
cijena: 99,00 kn
Riječ izdavača
Djela Dževada Karahasana posljednjih su petnaestak godina doživjela mnogobrojna izdanja i dobila niz prestižnih međunarodnih nagrada. Međutim, Karahasan je bio i ostao snažno vezan za hrvatsku kulturnu sredinu stoga njegov najnoviji roman "Noćno vijeće" svoje premijerno izdanje (prije prevođenja na strane jezike) doživljava u Zagrebu.
Najnoviji roman Dževada Karahasana situiran je u istočnu Bosnu, u gradić Foču, poznatom - uz ostalo - i po velikim zločinima koje su tamo počinili četnici nad muslimanima u toku II. svjetskog rata. Radnja romana događa se 1991., neposredno prije početka novog međunacionalnog sukoba u kojem će ponovo teško stradati fočanski Bošnjaci. Karahasanu je tuđa jeftina politizacija i površna pripovjedačka efektnost; stoga on ne prikazuje izravno taj sukob kao jednostavnu borbu Dobra i Zla, već preko glavnog lika Simona, podrijetlom Srbina, povratnika iz inozemstva, analizira stanje duhova u gradiću nad kojim se nadvija prijetnja tragičnog sukoba.
Kao svojevrsni narativni okvir romana poslužit će obrazac kriminalističke proze (događa se serija misterioznih ubojstava kojima se ne mogu ustanoviti počinitelji). Međutim osnovu romana zapravo čine digresivne parabole umetnute u osnovnu narativnu liniju i monološke dionice likova u kojime se razmatraju pitanja važnost! (i)racionalnog principa u ljudskom životu, a osobito u društvenoj organizaciji zajednice, te o odnosu individue i kolektiviteta. Tako kriminalistička proza dobiva jake elemente filozofičnosti i psihoanalitičnosti, kojima Karahasan demonstrira svoju erudiciju i životnu mudrost.
*******
Dževad Karahasan rodio se u Tomislavgradu (Duvno) 1953. godine. U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a doktorirao u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Radio kao dramaturg u Narodnom pozorištu Zenica i Narodnom pozorištu Sarajevo; kao urednik u reviji "Odjek" i časopisu "Izraz" te kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te kao lektor na Univerzitetu Goettingen. Bio je gostujući profesor na sveučilištima Salzburg i Innsbruck.
Objavio je romane: "Istočni divan" (1989), "Stidna žitija" (1989), "Stid nedjeljom" (1990), "Šahrijarov prsten" (1994), "Sara i Serafina" (1999).
Pripovjetke: "Kraljevske legende" (1980), "Kuća za umorne" (1993).
Drame: "Kralju ipak ne sviđa se gluma" (1983), "Misionari" (1989), "Koncert ptica" (1997).
Te brojne eseje i terijske i kritičke studije.
Knjige su mu prevedene na njemački, francuski, talijanski, španjolski, engleski, češki, poljski, slovenski, nizozemski. Dobitnik je više međunarodnih knnjiževnih nagrada. Živi u Sarajevu i Grazu. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
komentiraj (3) * ispiši * #
Baretić u Puli promovira novu zbirku pjesama
nedjelja , 04.12.2005.Renato Baretić: "Kome ćemo slati razglednice"
Promocija u sklopu Sajma knjiga u Puli, u Klubu P 14, u nedjelju 4. prosinca, od 21.30
Druga zbirka poezije Renata Baretića "Kome ćemo slati razglednice" lijepo se nastavlja na prvu, "Riječi iz džepova"; ako su kratke pjesme prve zbirke stale u džepove, ove uglavnom stanu na format razglednice.
Zbirka se sastoji od ciklusa: Kome ćemo slati razglednice I, Pozdrav Dori Senjanović, Pozdravi iz unutrašnjosti, Domovini pozdrav!, Razglednice iz svakodnevice, Po tretjitjoansku se poje, Kome ćemo slati razglednice II
Baretić piše lako, pjesme često podmazuje rimom, dosjetkom i poentom, uspijeva biti zabavan i kada piše o "teškim" temama, potresan i elegičan kada je to potrebno, čitak i kada piše na trećićanskom, na jeziku koji je sam izmislio, urnebesan kada od melodija i stihova raznog podrijetla - od uzvišenih himni, borbenih i narodnih pjesama do ofucanih šlagera - kolžiira novu pjesmu. Njegove pjesme su čas lirične čas satirične, baš po mjeri svakodnevice, dragi/e čitatelji/ce, s punim povjerenjem, primite ove razglednice!
Renato Baretić (Zagreb, 1963.). Od 1983. radi i živi kao novinar, trenutno zaposlen u Slobodnoj Dalmaciji. Koscenarist je TV-serije "Novo doba" i sastavljač pitanja za neke od najgledanijih TV-kvizova. Do sad je objavio zbirku pjesama "Riječi iz džepova" (Biblioteka Feral Tribune, 1998.), izbor TV kolumni "Kadrovi kadra" (AGM, 2005.) i najangrađivanijeg hrvatskog romana "Osmi povjerenik" (AGM, 2003.) , upravo objavljenog i na makedonskom jeziku. Zbirka "Kome ćemo slati razglednice" je njegova četvrta knjiga.
Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu, gdje je muž Maji i otac Katarini i Jakovu.
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Zrinka Horvat - 'Devet' (izd. Naklada MD, Zagreb 2005.)
KRITIKA : Zrinka Horvat - 'Devet' (izd. Naklada MD, Zagreb 2005.)
U zadnjih nekoliko godina u domaću književnost ušetavaju pripadnici mlađih naraštaja (M.Kovač, Lazić, Zubčić, Čarija...) formirani pod velikim utjecajem medija, rock glazbe, filma i pop kulture. Sukladno tome njihove proze često bivaju filmski strukturirane, pune su citata i referenci, a ti autori nerijetko posežu i za miješanjem žanrova te književni oblik nadograđuju postupcima iz drugih stvaralačkih formi (osim već spomenutog filma to su najčešće strip, videospot, kompjuterske igrice...). Sve je to, osim kod prijespomenutih autora, vrlo zamjetno i kod kratkometražne književnosti nastale na blogovima od strane mladih, još neafirmiranih pisaca, a iste karakteristike odlikuju i debitantski roman 'Devet' mlade (r.1977.) zagrebačke književnice Zrinke Horvat.
Iako Jagna Pogačnik u kritici ovoga romana tvrdi suprotno, fantastika je u zadnje vrijeme uvelike u modi, što potvrđuje roman 'Devet' ali i cijeli niz domaćih SF izdanja objavljenih u zadnje dvije do tri godine (spomenimo samo npr. 12-sveščanu biblioteku domaćih autorskih zbirki kratkih SF priča izdavačke kuće Mentor i udruge Sfera...). Nažalost staro je pravilo da ono što mediji prešute, to ni ne postoji, odnosno, kako Jagna kaže, 'nije u modi', iako je njezina tvrdnja daleko od istine. Medijima, iz neznanog mi razloga, SF očito nije zanimljiv i taj žanr kao da se gura u ilegalu i tavorenje u samoizdatima, premda i u nas, baš kao i u svijetu, ima brojno, posvećeno sljedbeništvo, a osobno smatram da po kvaliteti mnogi domaći SF autori zaslužuju veću pozornost od nekih drugih puno razglašenijih a manje darovitih književnih imena. No, i to će s vremenom doći na svoje...
Najizrazitija specifičnost romana 'Devet' ogleda se u autoričinom prošetavanju (bez većih spotaknuća) kroz čak 4-5 različitih žanrova, a sve u tek 9 poglavlja i na jedva 130 stranica. Roman započinje kao fantastična priča o dječaku koji jednog nedjeljnjog jutra nakon buđenja iznenađeno spoznaje da mu je preko noći otpao mali prst na ruci. Uvođenjem lika suludog naučnika i motiva nestanka Sunca fantastika zadobiva znanstveni predznak, ali se zaplet nadograđuje i elementima horrora, da bi iznenadno ubojstvo i pokušaj njegovog rasvjetljavanja priči naposljetku pridodalo i trilerske, whodunit značajke. Iz stranice u stranicu lako se prepoznaju uzori i iščitavaju reference i diskretni citati, od čega ne možemo ne spomenuti mračnu kafkijansku atmosferu, apsurde bulgakovljevskog tipa (njegova novela 'Kobna jaja'), ali i atwoodovsko distopijsko ozračje katastrofe, odnosno terry-gilliamovski ili blade-runnerovski pesimistični futurizam. Sve spomenuto, naravno, pročitano u alegorijskom ključu, s neizostavnim humanističkim porukama , te brojnim aluzijama na aktualni, ali i upozorenjima na vrlo mogući skorašnji, životni nam kontekst (genetski inženjering; žrtvovanje slabih i hendikepiranih, odnosno manjine, za interes većine; iskorištavanje znanosti u privatne, nelegane svrhe; sveprisutnost tehnologije i posljedično otuđenje; ukidanje privatnosti, itd.). Uza sve to, najzanimljiviji podtekst priče ipak je revolt prirode naspram ljudske nezajažljivosti; priroda kao da nas nestankom sunčeva svjetla na nekoliko dana po posljednji put upozorava i poručuje da bi uskori svi (pa čak i mi s nešto drukčijim glazbenim ukusom) onu Huljićevu 'Neka mi ne svane' svakodnevno mogli živjeti!
Nauštrb dinamičnosti fabule, množine poruka, upozorenja i aluzija, te žanrovske raznolikosti, autorica je žrtvovala odnose među likovima i njihovu profilaciju. Tako i noseći lik Feđa ostaje nedorečen, a njegov odnos sa Martom nerazrađen, dok karaktere ostalih likova autorica daje tek u naznakama te oni ostaju pretpostavljeni a ne i oblikovani. Zrinka Horvat kao da nas poziva da na osnovu svog recepcijskog iskustva sami likovima upisujemo karaktere i osobnosti, za što će netko možda reći da je to očekivana, pretpostavljena značajka žanrovske književnosti, ali sebi ipak uzimam za pravo od autora, pa čak i debitanta, po tom pitanju očekivati više truda. No, ipak je pohvalno što je postupanje 'glavnog negativca' autorica motivacijski razjasnila, i to njegovom ljubavi spram brata i porivom da mu pomogne, što je možda izlizan i predvidljiv, ali ipak ublažavajući postupak koji dotičnoga ne opravdava, ali prevladavajuće pesimistično ozračje svodi na manju mjeru.
U kontekstu zasićenosti suvremene proze socijalom, (po)ratnom problematikom i tematikom koja proizlazi iz, iako ne tako davnih, ali ipak PROŠLIH događanja, nepobitno raduje pojava mladog pripovjednog glasa koji umjesto u retrovizor ili televizor (Dnevnik) - gleda unaprijed, te prepoznaje i apostrofira probleme koji bi nas mogli zadesiti u vrlo bliskom futuru.
Jelena Čarija je u Zrinki Horvat dobila, po mnogočemu sebi srodno društvo, a siguran sam da će im se vrlo skoro ponekim objavljenim naslovom još neko novo ime pridružiti (pogađate već : iz BLOGOSFERE, naravno!). Muškić ili femina, sasvim svejedno...
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2005.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Nešto za Leba...
subota , 03.12.2005.KRITIKA : Gordan Nuhanović - 'Bitka za svakog čovjeka' (AGM, 2003.)
Bitka za svakog čovjeka druga je zbirka priča Gordana Nuhanovića, a prvu, naslovljenu Liga za opstanak objavio je prije dvije godine u izdanju nakladničke kuće Pop & Pop. Radilo se o vrlo dobrim pričama koje na momente (budući da je bila riječ o tadašnjem debitantu) čak i iznenađuju odličnim dionicama i efektnim segmentima, iako ipak nisu bez mana. Naravno, u slučaju debitantske zbirke to je za svaku pohvalu i Nuhanović je tada bio zamijećen (pa čak i ovjenčan nekim nagradama za najbolji prvijenac) te su njegovi novi radovi s nestrpljenjem bili iščekivani. Sada ih i dočekasmo, i sve što mogu reći je: ništa lošije, ali ni bolje od prethodnih priča.
Ustvari moj je prvotni plan bio (kao i u slučaju tekstova o Johnu Kingu i Jose Saramagu) u sklopu jednog teksta objediniti recenzije obadvije Nuhanovićeve zbirke. No, nedostatak nekog bitnijeg razvojnog pomaka ili veće različitosti između ovih dviju zbirki takav je potez učinio bespredmetnim i nepotrebnim jer sve što ću reći o najnovijoj zbirci u potpunosti se može primijeniti i na Gordanovu prvu zbirku. Uostalom, gotovo da bi se moglo zaključiti da je Nuhanović i prije objavljivanja svoje prve zbirke već imao zgotovljeno svih dvadeset priča i da ih je potom lukavo rasporedio u dvije knjige (prva 11, a nova 9 priča). Tako je mudro izbjegao tzv. zamku drugog albuma... pardon - knjige, i podario nam 20 vrlo dobrih pričica o običnim malim ljudima, Slavoncima, koji se ravničarski (čitaj: polagano, staloženo i bez žurbe) bakću sa svakodnevnim problemima kojima ih život nimalo ne štedi, ali ih upravo zato oni dočekuju bez (kontraproduktivnog) nerviranja i histeriziranja, pokušavajući život progurati sa što manje lomova i okršaja. Tako mi te obične male ljude iz susjedstva ("everymene") pratimo pri njihovim razvodima brakova, žalovanjima za netom umrlima, rehabilitacijama nakon operacija (nova zbirka), kao i odlascima na utakmice ili na satove yoge, skokovima do ćevabdžinice ili pak prostitutke (prva zbirka) - odnosno pri njihovim sasvim običnim svakodnevnim ritualima i zgodama, umnogome nalik onima koje i svi mi svakodnevno obavljamo i doživljavamo. No, Nuhanović svoju prozu blago omata apsurdom i groteskom (kojima su ljudski životi i inače obilato prožeti, ali to većina nas, nažalost prerijetko primjećuje) te tako suptilno i lagano, gotovo neprimjetno oneobičuje situacije u koje svoje everymene ubacuje. Time on, budući da ih uvelike simpatizira, ublažava depresivnost svakodnevlja svojih junaka ali i izmiče recentnoj trendovskoj matrici neorealističke proze, pa pritom ovakve poput mene onemogućava da ga trpaju u unaprijed pripremljene ladice. Uz to Gordan nas navodi i da drukčijim očima osmotrimo vlastite živote, pa ih onda malo manje ozbiljno shvaćajući možda lakše i prebrodimo.
Njegove su priče odlomci života ni po čemu glamurozni niti spektakularni, ali ipak sasvim dostatno zanimljivi, te najčešće i poentirani neočekivanom završnicom koja čitatelja nagrađuje duhovitošću, ali i pobuđuje radoznalost glede nastavka životnih priča likova... koji vjerujem, nažalost, neće biti nimalo lagodni niti bezbrižni (kao i većini nas, uostalom), ali upravo zato Kiselom, Bljuzgi, Binguli i ostalima držim fige i želim malo manje tegobnu budućnost. (Ustvari, ne bih imao ništa protiv da Nuhanović krene stopama Zorana Ferića pa da neka od ovih priča uskoro postane uvodno poglavlje kakvog budućeg romana).
Ukupan dojam ovisan je o očekivanju i apetitu čitatelja - ako ste se nadali pričama bitno drukčijima od onih iz prve zbirke onda postoji mogućnost da ostanete nezadovoljni, dok će Bitkom za svakog čovjeka u potpunosti doći na svoje svi oni koji su uživali u prvoj zbirci i kojima je u njoj zastupljenih 11 priča bilo premalo.
Da ja spadam među ove potonje vjerojatno već i sami pogađate...
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2003.)
komentiraj (9) * ispiši * #
Andrej Kurkov u Hrvatskoj
petak , 02.12.2005.
Majstor grotesknog humora, briljantni satiričar postkomunističke Ukrajine, jedan od četvorice autora izvan engleskog govornog područja čiji su romani presudno utjecali na razvoj žanra kriminalističkog romana u posljednjem desetljeću, visoka književnost u najboljoj tradiciji Dostojevskog, Gogolja, Bulgakova i Pintera, jedno od najuzbudljivijih otkrića na svjetskoj književnoj sceni...samo su neki od epiteta koji su Andreju Kurkovu (1961.) i njegovim romanima dodijelili europski književni kritičari. Autor svjetskog ugleda, čije romane objavljuju najveći i najpoznatiji europski izdavači kao što su Random House u Velikoj Britaniji i Diogenes u Njemačkoj, na poziv svojih hrvatskih izdavača V.B.Z.-a i Edicija Božičević boravit će u Hrvatskoj od 2. do 6. prosinca 2005. godine i tom će prigodom promovirati knjige na Sajmu knjiga u Puli te u Zagrebu i Rijeci.
Uz pohvale književne kritike, Kurkov je svojim romanima postigao i zavidan komercijalni uspjeh. Autor je 13 romana, a njegove su knjige prevedene na većinu europskih jezika (kao i na japanski, kineski i hebrejski) i prodane u više od 4 milijuna primjeraka, po čemu je Andrej Kurkov najuspješniji suvremeni ukrajinski pisac te prvi i jedini autor s područja bivšeg Sovjetskog Saveza čiji je roman dospio na ljestvice 10 najprodavanijih knjiga u Europi.
Njegov bestseler Preživjeti s pingvinom preveden je na 22 jezika. Po ovom romanu trenutno se snima film u Velikoj Britaniji, a već je snimljen i crtani film. Samo u Ukrajini ovaj roman prodan je u 150 000 primjeraka.
Njegov najnoviji roman Posljednja predsjednikova ljubav objavljen je 2005., a nakon objavljivanja u Francuskoj postao je bestseler.
Andrej Kurkov podjednako je uspješan i kao filmski scenarist. Devedesetih je počeo pisati filmske scenarije, a 1997. postiže prvi svjetski uspjeh s filmom Prijatelj preminulog u francusko-ukrajinskoj koprodukciji koji je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu. Kurkovljev scenarij iste je godine nominiran za nagradu FELIX u kategoriji Najbolji europski autor scenarija godine. Ovaj film jedini je ukrajinski film koji je prikazivan u europskim, američkim i australijskim kinima. Andrej Kurkov član je Europske filmske akademije, a 2005. godine bio je član međunarodnog žirija Filmskog festivala u Berlinu. Andrej Kurkov čest je i omiljeni gost izdavača i sajmova knjiga u Europi. Svoje nastupe na promocijama Kurkov zna upotpuniti i sviranjem na klaviru. Organizatori u dogovoru s Andrejem Kurkovom planiraju jednu ovakvu promociju održati za vrijeme njegovog boravka u Hrvatskoj.
Plan boravka Andreja Kurkova i Oleksandra Krasnovytskog u Hrvatskoj:
3. 12. 2005 (subota) u 13 sati – Potpisivanje knjiga u V.B.Z. knjižari Korzo u Rijeci (Korzo 32)
4. 12. 2005 (nedjelja) u 19 sati - Ne pucajte u autora – promocija knjiga na Sajmu knjige u Puli - Andrej Kurkov: Kako preživjeti s pingvinom (Edicije Božičević) i Dobri anđeo smrti (V.B.Z.)
Sudjeluju: Andrej Kurkov, Jurica Pavičić, Hrvoje Božičević, Alida Bremer
5. 12. 2005. (ponedjeljak) u 11 sati—Doručak s autorom—Andrej Kurkov na Sajmu knjige u Puli
5. 12. 2005. (ponedjeljak) u 18:30 sati Studentski centar u Zagrebu , Teatar &TD, dvorana CRNA (kafić), Savska 25, Promocija knjiga u Zagrebu : Andrej Kurkov: Kako preživjeti s pingvinom (Edicije Božičević) i Dobri anđeo smrti (V.B.Z.)
Sudjeluju: Andrej Kurkov, Borivoj Radaković, Hrvoje Božičević, Sandra Ukalović, Gloria Blažanović
komentiraj (9) * ispiši * #
NOVO : Tomislav Zajec - 'Ljudožderi' (Profil, 2005.)
Tomislav Zajec - 'Ljudožderi'
Profil
11/2005.
252 , meki uvez s klapnama
cijena: 89,00 kn
Riječ izdavača
Roman "Ljudožderi" Tomislava Zajeca progovara o mladim, na prvi pogled uspješnim, a opet vrlo rezigniranim i umornim Zagrepčanima. U njemu autor donosi ulančanu priču o nekoliko zagrebačkih obitelji koje naizgled nisu posebno povezane, ali čiji životi presudno utječu jedni na druge.
Radnja romana se prenosi s lika na lik gotovo štafetnim principom, jedan lik preuzima radnju od drugoga u trenutku u kojem se njihovi životni putovi nakratko isprepletu. Na taj način upoznajemo čitav niz likova - ozbiljno bolesnog mladića Kaju, koji se pokušava pronaći u trokutu između svoje dosta starije djevojke i najboljeg prijatelja: zatim Kajinog brata Marka i njegovu trudnu suprugu Tonku, koja u svojoj trudnoći pronalazi izvrstan izgovor za bijeg iz nesretnog braka; pratimo uzornog maturanta Benjarnina, čija je glavna zabava maltretiranje klinaca iz nižih razreda gimnazije: njegovu majku, koja uporno poriče sve one stvari koje naslućuje o svome sinu; otkrivamo kako Krešo na civilnom odsluženju vojnog roka u privatnom staračkom domu slučajno pronalazi dobar izvor dodatne zarade; upoznajemo bolničara Ivana, koji ne treba baš ništa više od sretnog života sa svojom suprugom i malim sinom... i još veliki broj likova čiji se životi konačno sastaju jednog kasnog proljetnog poslijepodneva na nekom od zagrebačkih krovova, gdje će s pogledom na grad čitava priča dobiti svoj konačni epilog.
********
Tomislav Zajec rođen je 1972. godine u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti te apsolvirao filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima. Godine 1996. objavljuje prvu zbirku poezije; "Natanijelov dnevnik" u zborniku "U trenutku kao u divljini" s koautorima Vlatkom Grgurićem i Romanom Simićem. Iste godine objavljuje još jednu zbirku poezije, "Sjever – zlatni šut", a 2000. godine i svoju treću zbirku poezije "Rupa njegova imena" (2000).
Istovremeno, počinje se baviti proznim radom, koji rezultira objavljivanjem prvog romana, "Soba za razbijanje", koji izlazi 1998. godine. Drugi roman "Ulaz u Crnu kutiju" objavljuje 2001. godine. Autor je šest dramskih tekstova, od kojih su mu na pozornicama u Hrvatskoj i inozemstvu, izvedena četiri. Dobitnik je četiri nagrade za poeziju, te tri za dramsko stvaralaštvo.
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Eddie De Olivieira - 'Lucky' (Celeber, 2005.)
CELEBER s ponosom predstavlja toplu priču koja je svojom iskrenošću potresla vrhove svjetskih top-ljestvica i koja će pomoći mnogim tinejdžerima u njihovim svakodnevnim nedoumicama te pružiti utjehu onima koji misle da su usamljeni u svojoj borbi sa seksualnim identitetom.
Eddie De Olivieira : 'Lucky'
izdavač : Celeber
Roman, meki uvez,
16x23 cm, 230 str.
Biblioteka 'Y', knjiga 12.
Prijevod s engleskoga jezika: Iva Špoljar
Dizajn naslovnice: Matilda Nobilo, NOMART d.o.o.
Eddie De Olivieira rođen je 1979. god. kao sin Argentinke talijanskog podrijetla i oca Brazilca škotskih korijena. Ovo aristokratsko nogometno nasljeđe omogućilo mu je da proslavi ukupno 10 pobjeda na Svjetskim prvenstvima (od toga niti jedno škotsko). Trenutno živi izvan Londona. Ovo mu je prvi roman.
Ako ne poznaješ samoga sebe, kako možeš biti svoj? I ako ne možeš biti svoj, kako možeš biti ono što želiš? Devetnaestogodišnji Sam, privlačni tinejdžer, student i nogometaš, bori se sa svojim seksualnim identitetom jer ga privlače i dječaci i djevojke. Ne zna kako odrediti samoga sebe niti kamo pripada. Tada upoznaje Tobyja, još jednog dječaka kojemu se sviđaju i dječaci i djevojke. Da li im je suđeno da budu samo prijatelji, nešto više ili manje od prijatelja? I što bi se dogodilo kada bi se zaljubili u istu djevojku? Vodeći nas kroz svoja sjećanja, Sam nam u detalje opisuje događaje koji su se zbili u ljeto nakon prve godine fakulteta. Spoznaja da ga privlače oba spola brine ga iz razloga što ne zna kako će je prihvatiti njegovi prijatelji i sportske kolege. Najdraže mjesto Samovog preispitivanja je WC, gdje satima može analizirati svoje osjećaje. Ljubav može biti različitih oblika i intenziteta. Ponekad je sve to odjednom.
U svom briljantnom, smiješnom i iskrenom prvijencu, Eddie de Oliveira nam pokazuje kako život nije puko etiketiranje i kako ljubav nije jednostavno definirati.
komentiraj (3) * ispiši * #
FRAKTURA na pulskom Sajmu
četvrtak , 01.12.2005.
Danas 1.12.2005. u Puli započinje XI. Sa(n)jam knjige u Istri na kojemu će Fraktura imati niz predstavljanja te dva gosta iz inozemstva.
Nicolas Remin, autor najprodavanijeg prošlogodišnjeg krimića u Njemačkoj SNIJEG U VENECIJI u Puli će 2.12.2005. u 19.00 sati predstaviti hrvatsko izdanje prvoga romana iz serije o commisarriju Tronu. Snijeg u Veneciji će uz autora predstaviti Biljana Romić i Seid Serdarević.
*********
Roman POSJET KRALJEVA LIJEČNIKA najvažnijega švedskog suvremenog pisca Pera Olova Enquista uz autora će predstaviti Iva Grgić, Boris Beck i Seid Serdarević u nedjelju 4.12.2005. u 18.00 sati.
************
Knjiga drame KROVNA UDRUGA I DRUGA DRAMA splitskog dvojca Ante Tomića i Ivice Ivaniševića biti će predstavljena u kafiću Uliks u ponedjeljak 5.12. u 13.00 sati.
*************
Knjigu ZAKON PJACE Milorada Bibića koja je jedan od najvećih publicističkih hitova godine i koja je upravo doživjela svoje drugo izdanje Fraktura predstavlja u programu Suton uz knjigu u utorak 6.12. u 18.00 sati. O knjizi će uz autora govoriti Boris Dežulović i Seid Serdarević.
komentiraj (2) * ispiši * #
PONAVLJAM : veeeeeliki popusti na www.knjigajeknjiga.com!!!
Ostalo vam kunelića nakon Interlibera? Blago vama...
Onda trkom na internet antikvarijat www.knjigajeknjiga.com gdje je u tijeku rasprodaja knjiškog fonda - većina naslova po sniženoj cijeni , - 50% !!!!!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Mario B. opet u 'Zarezu'
Četvrtak je dan u kojem se na kioscima iz tjedna u tjedan smijenjuju Vijenac i Zarez. Ove je šetimane na potonjega red a u njemu, vidi vraga, po tko-zna-koji-put, ponovo i opet, Mario Brkljačić preko cijele stranice rasprostro svojih 6 pjesmuljaka. Pa ako ih propustiste na njegovom blogu, eto vam ih na papiru...
komentiraj (4) * ispiši * #
Poetski četvrtak u HDP-u : Rade Jarak
U četvrtak, 1. prosinca u 19 sati u prostorijama Hrvatskog društva pisaca, u Basaričekovoj 24, nastupit će pjesnik i prozni pisac Rade Jarak.
Jarak je rođen 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio likovnu akademiju. Radi kao likovni pedagog.
Objavio je zbirke poezije: Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb); Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb);
- prozna djela: Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb); Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić); Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić); Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić); Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski glasnik);
u pripremi su: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj knjizi (početkom 2006.), Sentimentalni roman o odrastanju (krajem 2006.).
Voditeljica ’Poetskog četvrtka’ je Dorta Jagić.
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU : Ervin Jahić
Povodom izlaska prvog broja novopokrenutog časopisa POEZIJA, glavni urednik Ervin Jahić dao je pregršt intervjua. Najopsežniji je onaj u Novom listu od njedjelje 27.11. kojeg u cijelosti možete pronaći na
ovome linku a ja vam iz njega donosim jedno pitanjce+odgovor :
Da citiram jedan naslov iz prvog broja: Je li danas poezija mrtva?, i zašto je, po vašem mišljenju, došlo do njene marginalizacije?
– Nipošto nije mrtva. Možda možemo govoriti o njezinu socijalnom utrnuću, pa i socijalnoj smrti, ali, priznat ćete, to nije stvarna smrt. U Hrvatskoj se, na primjer, piše puno odlične poezije. To je, po meni, dokaz vitalizma i poetske gladi. Nadam se nezasitne. Jer, sve dok ima o čemu pjevati, pjesma nije mrtva. Sve dok osjeća nagon prema pjevu, nije usmrćena.
Usto, poezija može pjevati i samu sebe, dakle pjevati iznutra, i ne mora od nas tražiti obavezan uzvrat. Hoću reći, njezin pogon tiho radi i ne zastaje ni u nesklonim joj okolnostima. Ona je duhovni medij koji sebe obnavlja kroz unutarnje pročišćenje svoga tvorca. Njeni najbolji izvodi jučer i danas, a slutim da će tako biti i sutra, izriču gotovo religiozne, svete istine. Zato ne može biti mrtva. Mrtva, rekoh, može biti samo njezina društvena funkcija. Ona to danas zasigurno i jest. Zašto? Odgovor je u sferi književne sociologije, to jest njenim još nenapisanim knjigama. Dojma sam da su je medijski projektanti i proizvođači krivotvorene stvarnosti previdjeli i izignorirali zbog njene nepodatnosti i nepodesnosti za manipulaciju, nesvodivosti njena govora na jednoznačne simbole, zbog njene tobože apstraktne mašte.
Puno lakše je manipulirati prozom koja, recimo, realnim mehanizmima ogovara stvarnost, ali i koja je čitatelju bliža i, čini se, razumljivija. Također, jedan od razloga njene marginalizacije ide na dušu primitivnog trgovačko-grabežnog mentaliteta nakladničke industrije, no prije svih kulturne politike države koja na pjesništvo valjda gleda kao na nepotrebnu gnjavažu i posve nefunkcionalnu, gotovo privatnu literarnu aktivnost sumnjivog dijela građanstva.
komentiraj (17) * ispiši * #