KRITIKA : Zrinka Horvat - 'Devet' (izd. Naklada MD, Zagreb 2005.)

U zadnjih nekoliko godina u domaću književnost ušetavaju pripadnici mlađih naraštaja (M.Kovač, Lazić, Zubčić, Čarija...) formirani pod velikim utjecajem medija, rock glazbe, filma i pop kulture. Sukladno tome njihove proze često bivaju filmski strukturirane, pune su citata i referenci, a ti autori nerijetko posežu i za miješanjem žanrova te književni oblik nadograđuju postupcima iz drugih stvaralačkih formi (osim već spomenutog filma to su najčešće strip, videospot, kompjuterske igrice...). Sve je to, osim kod prijespomenutih autora, vrlo zamjetno i kod kratkometražne književnosti nastale na blogovima od strane mladih, još neafirmiranih pisaca, a iste karakteristike odlikuju i debitantski roman 'Devet' mlade (r.1977.) zagrebačke književnice Zrinke Horvat.
Iako Jagna Pogačnik u kritici ovoga romana tvrdi suprotno, fantastika je u zadnje vrijeme uvelike u modi, što potvrđuje roman 'Devet' ali i cijeli niz domaćih SF izdanja objavljenih u zadnje dvije do tri godine (spomenimo samo npr. 12-sveščanu biblioteku domaćih autorskih zbirki kratkih SF priča izdavačke kuće Mentor i udruge Sfera...). Nažalost staro je pravilo da ono što mediji prešute, to ni ne postoji, odnosno, kako Jagna kaže, 'nije u modi', iako je njezina tvrdnja daleko od istine. Medijima, iz neznanog mi razloga, SF očito nije zanimljiv i taj žanr kao da se gura u ilegalu i tavorenje u samoizdatima, premda i u nas, baš kao i u svijetu, ima brojno, posvećeno sljedbeništvo, a osobno smatram da po kvaliteti mnogi domaći SF autori zaslužuju veću pozornost od nekih drugih puno razglašenijih a manje darovitih književnih imena. No, i to će s vremenom doći na svoje...

Najizrazitija specifičnost romana 'Devet' ogleda se u autoričinom prošetavanju (bez većih spotaknuća) kroz čak 4-5 različitih žanrova, a sve u tek 9 poglavlja i na jedva 130 stranica. Roman započinje kao fantastična priča o dječaku koji jednog nedjeljnjog jutra nakon buđenja iznenađeno spoznaje da mu je preko noći otpao mali prst na ruci. Uvođenjem lika suludog naučnika i motiva nestanka Sunca fantastika zadobiva znanstveni predznak, ali se zaplet nadograđuje i elementima horrora, da bi iznenadno ubojstvo i pokušaj njegovog rasvjetljavanja priči naposljetku pridodalo i trilerske, whodunit značajke. Iz stranice u stranicu lako se prepoznaju uzori i iščitavaju reference i diskretni citati, od čega ne možemo ne spomenuti mračnu kafkijansku atmosferu, apsurde bulgakovljevskog tipa (njegova novela 'Kobna jaja'), ali i atwoodovsko distopijsko ozračje katastrofe, odnosno terry-gilliamovski ili blade-runnerovski pesimistični futurizam. Sve spomenuto, naravno, pročitano u alegorijskom ključu, s neizostavnim humanističkim porukama , te brojnim aluzijama na aktualni, ali i upozorenjima na vrlo mogući skorašnji, životni nam kontekst (genetski inženjering; žrtvovanje slabih i hendikepiranih, odnosno manjine, za interes većine; iskorištavanje znanosti u privatne, nelegane svrhe; sveprisutnost tehnologije i posljedično otuđenje; ukidanje privatnosti, itd.). Uza sve to, najzanimljiviji podtekst priče ipak je revolt prirode naspram ljudske nezajažljivosti; priroda kao da nas nestankom sunčeva svjetla na nekoliko dana po posljednji put upozorava i poručuje da bi uskori svi (pa čak i mi s nešto drukčijim glazbenim ukusom) onu Huljićevu 'Neka mi ne svane' svakodnevno mogli živjeti!

Nauštrb dinamičnosti fabule, množine poruka, upozorenja i aluzija, te žanrovske raznolikosti, autorica je žrtvovala odnose među likovima i njihovu profilaciju. Tako i noseći lik Feđa ostaje nedorečen, a njegov odnos sa Martom nerazrađen, dok karaktere ostalih likova autorica daje tek u naznakama te oni ostaju pretpostavljeni a ne i oblikovani. Zrinka Horvat kao da nas poziva da na osnovu svog recepcijskog iskustva sami likovima upisujemo karaktere i osobnosti, za što će netko možda reći da je to očekivana, pretpostavljena značajka žanrovske književnosti, ali sebi ipak uzimam za pravo od autora, pa čak i debitanta, po tom pitanju očekivati više truda. No, ipak je pohvalno što je postupanje 'glavnog negativca' autorica motivacijski razjasnila, i to njegovom ljubavi spram brata i porivom da mu pomogne, što je možda izlizan i predvidljiv, ali ipak ublažavajući postupak koji dotičnoga ne opravdava, ali prevladavajuće pesimistično ozračje svodi na manju mjeru.

U kontekstu zasićenosti suvremene proze socijalom, (po)ratnom problematikom i tematikom koja proizlazi iz, iako ne tako davnih, ali ipak PROŠLIH događanja, nepobitno raduje pojava mladog pripovjednog glasa koji umjesto u retrovizor ili televizor (Dnevnik) - gleda unaprijed, te prepoznaje i apostrofira probleme koji bi nas mogli zadesiti u vrlo bliskom futuru.
Jelena Čarija je u Zrinki Horvat dobila, po mnogočemu sebi srodno društvo, a siguran sam da će im se vrlo skoro ponekim objavljenim naslovom još neko novo ime pridružiti (pogađate već : iz BLOGOSFERE, naravno!). Muškić ili femina, sasvim svejedno...

(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2005.)