Šta je, dakle, ono najvrednije u Stojićevoj poeziji? Lakoća pripovijedanja stihom, skoro pa besprijekorno ovladavanje formom koja – uz sadržaj koji uvijek dolazi kao destilat percepcije svijeta – čini jedinstvene cjeline, koje su u ovdašnjoj poeziji svojstvene samo nekolicini odabranih!? Jesu li najbolje strane njegovog pisanja, sada nakon osme po redu knjige poezije Večera bez politike, vezane uz to da on danas piše i pjeva bolje nego ikad zato što je u razdoblju zrelosti akumulirao iskustvo i znanje za poeziju koja ga može učiniti besmrtnim?

Ne, nijedno od pobrojanog nije najveći kvalitet, iako svi ovi argumenti nisu za odbaciti. Još je bolje kad se o jednom pjesniku može pisati i govoriti na takav način. Ipak, ono najvrednije u poeziji Mile Stojića, a to je očigledno i u ovoj knjizi, vjera je u poeziju, ostajanje na njezinoj strani. Zbog te tanke, ali vjerovatno najvažnije komponente kad je pisanje uopće u pitanju, mogu se zaboraviti i teorijski obrasci, čak i melodija riječi, i činjenica da se radi o jednom od najkultivisanijih pisama na našem govornom području. Ono što se neće i ne treba zaboraviti jeste da je ta varljiva i krhka stvar dala takve pjesme kao što su Kapetan Odisejeve mornarice, Naknadni epitaf za Iliju Jakovljevića, Haj, vaj, Krhotine uz dan 11. rujna... Takva vjera sada, nakon dva perioda u Stojićevom stvaralaštvu - »refleksivnog« i »stvarnosnog« – rađa novi kvalitet.

Večera bez politike, pusta želja nas obilježenih tragedijama i skepsom, ovdje se materijalizirala u knjizi koja bi mogla postati jednom od najreferentnijih točaka novije hrvatske i bosanske lirike. Istoznačnost literarnog i životnog bivanja u slučaju knjige Večera bez politike je skoro jedinstvena pojava u nas i jedan od najvažnijih razloga zbog kojih ovu knjigu valja imati. Zbog vjere u poeziju, varljive kao što je i vjera u život sam, ali toliko zavodljive da joj je nemoguće odoljeti. Kao, uostalom, i ovoj knjizi poezije.

Ahmed Burić