KRITIKA : Juz Aleškovski - 'Ruka' (Meandar, 2002.)

Disidenti... Za razliku od mnogih naših samozvanih, koji uživaju u svom tobožnjem položaju žrtve i time su se obilato okoristili i potkožili, evo nam jednog ruskog, odistinskog, koji taj naziv zaista zaslužuje.
Roman 'Ruka' Juza Aleškovskog, ustvari je 430 stranica dug monolog kojega, pred svojom posljednjom žrtvom, vodi Šibanov, ruski boljševički krvnik, partijac i kagebeovac, i u kojemu raspreda svoju i tragičnu biografiju svoje porodice, unesrećene represivnim diktatorskim Staljinovim komunističkim režimom. Kroz njegovu ispovijed pred sinom čovjeka čiji ga je otac još u djetinjstvu učinio trajno impotentnim te mu usmrtio roditelje, saznajemo kako je još od tog tragičnog davnašnjeg događaja cjelokupni njegov život podređen jednom jedinom cilju - beskompromisnoj osveti. Izvršenje njegove osvetničke nakane kroz ubojstva ljudi odgovornih za njegovo i unesrećenje njegove obitelji ustvari je usmjereno ka sovjetskoj komunističkoj partiji čija su ti ljudi personifikacija i koja je uzročnik njegove i tragedija još milijuna ljudi njemu sličnih, koji su žrtvovani Ideji čije je ostvarenje opravdavalo sva sredstva, pa tako i nebrojena ubojstva u logorima i kazamatima.

Igrom slučaja Šibanov u mladosti spašava život Staljinu, čime zadobiva njegovo bezgranično povjerenje, te postaje njegov osobni tjelohranitelj, a kasnije egzekutor koji za tobožnju izdaju komunističke partije kažnjava gomile ljudi. On svoj položaj iskorištava da bi se montekristovski obračunavao s ljudima koji prouzročiše tragediju njegove obitelji. Jedan po jedan oni bivaju žrtvom Ruke, što je nadimak koji Šibanov nosi, a koji metaforički simbolizira diktaturu koja je u podaništvu držala cijelu šestinu čovječanstva, te je nemilosrdo grabila i kažnjavala, prijetila i otimala, a traumama i siromaštvom trajno je obilježila cijeli niz generacija nesretnih ljudi koji su ustvari bili živi leševi omotani konopcima hirova mrske Ideje.

Kroz Šibanovu ispovijed čitatelj osim njegova osobna životopisa dobiva i prikaz povijesnog razvoja i dekadencije Staljinova komunističkog režima što ustvari predstavlja i osnovnu vrijednost ovoga djela, koje, za mlade generacije čije sjećanje ne seže dalje od zadnjih desetak godina predstavlja iznimno vrijedan dokument jednog krvavog i tragičnog vremena i podsjetnik na diktatorski uzor našem dvojcu Zagoraca, od kojih mu se jedan ipak hrabro usprotivio svojim beskompromisnim NE, ali su ga karakterom svoga vladanja obojica oponašala i slijedila. Samim time predstavlja i upozorenje za budućnost.

Autor izlijeva tone žuči prema tom najboljem od svih svjetova , stranice njegove mučne i teške knjige pune su sarkazma i ironije, te se kroz roman odista teško probijati, a čitljivost i tečnost još otežava velika količina nama nepoznatih imena iz tadašnje ruske političke vrhuške. Roman je to velike slojevitosti, poprilično rastegnut i sadržajno gust, s povremenim upadima bulgakovljevske fantastike, uz koji se nećete pretjerano zabaviti, a virtuozan autorov monološki stil od kojega do zadnje stranice ne odustaje iziskuje strpljiva i predana čitatelja kojega će nagraditi velikim dozama ironije i duhovito prikazanom autopsijom, kako Staljinova režima tako i njega kao osobe, kroz usta čovjeka koji je radio kao njegov osobni bodyguard. Najzanimljiviji dijelovi romana upravo su oni koji prikazuju druženje Šibanova s brkatim diktatorom i na kojima nam on daje svoje viđenje uzroka Staljinovog , do grandioznih razmjera razvijenog kulta ličnosti.

Ruka je teško i mučno djelo koje nas iznova podsjeća na pogubnost služenja ideologijama od čeg mi kao narod još, nažalost, nismo sasvim izlječeni, te ga zato poput svakog lijeka treba uzimati pažljivo, u malim količinama. U protivnom izaziva mučninu.


(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2002.)