Stanko Andrić (Strizivojna, 1967.), autor knjiga eseja i proza "Povijest Slavonije u sedam požara", "Enciklopedija ništavila" i "Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske", jedan je od najcjenjenijih i najhvaljenijih, ali i najsamozatajnijih hrvatskih književnika svoje generacije. Ne pojavljuje se na književnim festivalima, nema svoju skupinu istomišljenika ni novinsku kolumnu, a iz Osijeka, u kojemu živi, često putuje, ali ne u Zagreb, nego u Slavonski Brod, gdje kao medijevalist radi na Hrvatskom institutu za povijest.

Povod ovom razgovoru Andrićev je prvi roman "Simurg", čiji su dijelovi godinama objavljivani u časopisima, a koji je njegov stalni nakladnik "Durieux" nedavno napokon objavio u cijelosti.

Zašto baš "Simurg"?
- Postoje dva-tri razloga za to; jedan je svakako mitološko značenje tog pojma - Simurg je lik iz iranske ili perzijske mitologije koji se u nekom obliku pojavljuje i u slavenskoj mitologiji. Drugo, priča o Simurgu varirana je kroz povijest književnosti, od srednjovjekovnih autora do Borgesa, a i alegorija je za tu moju kvaziautobiografsku priču koja je zapravo sadržaj knjige. Osim toga, činilo mi se zgodno da knjigu nazovem nekim bizarnim imenom, tako da se gotovo ne radi o naslovu koji bi nešto govorio o sadržaju knjige, nego više o imenu.


Osim po lirskom stilu, "Simurg" se od glavnine domaće književne produkcije razlikuje i po temi. U trenutku kada u Hrvatskoj urbano gotovo samo po sebi znači nešto pozitivno, a ruralno negativno, Vi pišete posvetu selu i životu na selu?
- Do toga je došlo sasvim prirodno. Tema djetinjstva uvijek mi je bila zanimljiva, pa sam i sam pokušao napisati prozu u tom stilu, a budući da sam odrastao na selu, bilo je normalno da ću o tome i pisati. Meni je urbana problematika strana, s njom sam se susreo kasnije i na sasvim drukčiji način nego ovi momci koji iz tog svijeta dolaze. Osim toga, bilo mi je baš zgodno da sve to ima konotaciju plivanja protiv struje, da malo kontriram toj dominanti urbanog, koje kao da automatski podrazumijeva nekakvu kvalitetu, što, naravno, nije istina.

Pratite li što se objavljuje u posljednje vrijeme? Slažete li se da je komercijalizacija sve prisutnija u hrvatskoj književnosti?
- Nešto malo pratim biblioteku "Premijera" Jutarnjeg lista, na primjer, knjigu Zorana Ferića jedinu sam pročitao u cijelosti, druge sam samo prevrtio... Definitivno se osjeća dah komercijalizacije. Čak se i kod Ferića - koji je, koliko sam shvatio, procijenjen kao najkvalitetniji - vidi da je knjiga malo zbrzana, očito je da je imao neki rok, a drugi su vjerojatno još više podlegli pritisku da napišu populistički roman koji će se svidjeti prosječnoj, masovnoj publici. Nemam ništa protiv toga, trebaju i šire čitateljske mase, ako takvo nešto uopće postoji, dobiti to što ih zanima, ali, da se to baš nameće kao mjerilo... Medijski se to može napuhati, ali kad se prašina slegne onda se sve vidi.


Što sad pišete?
- Trenutačno radim isključivo historiografiju, odnosno bavim se srednjim vijekom u Slavoniji, Srijemu i Baranji. Radim knjigu o desetak benediktinskih samostana o kojima se relativno malo zna jer ih se do sada nije sustavno istraživalo. Knjiga bi trebala biti gotova početkom sljedeće godine. U njoj nema nikakvih senzacionalnih otkrića, iako bi se vremenom moglo nakupiti dovoljno materijala da se ta stara povijest Slavonije otkrije u novom svjetlu. Na primjer, kada se radi o kulturnoj povijesti Slavonije, obično se misli da su počeci vezani uz barok, prosvjetiteljstvo i slično, a da prije toga nije ništa bilo. Istraživanja, međutim, pokazuju da to nije točno.

Kada biste od toga mogli živjeti i kada biste mogli birati, što biste izabrali - književnost ili znanost?
- Ne znam, mislim da bih uzeo deset godina ili pet godina za jedno, a onda sljedećih deset ili pet godina za drugo. Mislim da bi to bila nekakva sretna kombinacija.

razgovarala Vesna LAUŠIĆ
Izvor : Slobodna Dalmacija, 02.12.2005.