Posve je uobičajeno da prikaze pišu autoru bliski recenzenti. Poznavanje nekoga u redakciji je jamstvo izlaska prikaza, a ne prepreka. U godišnjim pregledima se nitko ne ustručava sebi bliske autore ili čak vlastita izdanja ubaciti u vrh. Primjerice, kad je Bestseler izabrao petnaest najboljih domaćih proza za ovu godinu, čak pet ih je bilo iz njihove biblioteke Premijera. No, s druge strane, u Jutarnjem su najviše prostora posvetili pregledu knjiga, pa je i pristranost najuočljivija. Gotovo ista je situacija u svim drugim medijskim kućama. Novi list će uvijek daleko više prostora dati Adamiću i nihovim izdanjima nego preostaloj knjižnoj produkciji. U Slobodnoj Dalmaciji se uvijek dobro vidi tko je trenutno urednik kulture jer se najviše prostora posvećuje njemu bliskim autorima. Vjesnik pod etiketom promocije visoke hrvatske književnosti u pravilu promovira nekoliko istaknutih imena starije i srednje književne generacije, često nekritički zapostavljajući druge generacije. Večernji list dobro surađuje s par nakladničkih kuća, a osobito sa suvlasnicima nagrade od sto 'iljadarki, pa će i tamo po nekoj inerciji stalno vladati nesrazmjer u predstavljanju njihovih izdanja i izdanja drugih kuća.
U Hrvatskoj će vam urednici kulture u pravilu kao ustupak ponuditi da poguraju vaše autor i naslove, kao da je to nešto u čemu sudjeluju iz prijateljskih pobuda. No, to često čak i ne rade urednici kulture, već se to poteže od samih urednika listova, pa sve do vlasnika. Često se ne odlazi na promocije po savjesti novinara, kritičara ili urednika kulture, već po nekom višem nalogu. Nekoga tjko valjda više zna o tome što vrijedi, a što ne u hrvatskoj knjizi. Tako je to u nas. Tužno, zar ne? Možda bude bolje iduće godine.

Valerij Jurešić