KRITIKA : Gordan Nuhanović - 'Bitka za svakog čovjeka' (AGM, 2003.)

Bitka za svakog čovjeka druga je zbirka priča Gordana Nuhanovića, a prvu, naslovljenu Liga za opstanak objavio je prije dvije godine u izdanju nakladničke kuće Pop & Pop. Radilo se o vrlo dobrim pričama koje na momente (budući da je bila riječ o tadašnjem debitantu) čak i iznenađuju odličnim dionicama i efektnim segmentima, iako ipak nisu bez mana. Naravno, u slučaju debitantske zbirke to je za svaku pohvalu i Nuhanović je tada bio zamijećen (pa čak i ovjenčan nekim nagradama za najbolji prvijenac) te su njegovi novi radovi s nestrpljenjem bili iščekivani. Sada ih i dočekasmo, i sve što mogu reći je: ništa lošije, ali ni bolje od prethodnih priča.
Ustvari moj je prvotni plan bio (kao i u slučaju tekstova o Johnu Kingu i Jose Saramagu) u sklopu jednog teksta objediniti recenzije obadvije Nuhanovićeve zbirke. No, nedostatak nekog bitnijeg razvojnog pomaka ili veće različitosti između ovih dviju zbirki takav je potez učinio bespredmetnim i nepotrebnim jer sve što ću reći o najnovijoj zbirci u potpunosti se može primijeniti i na Gordanovu prvu zbirku. Uostalom, gotovo da bi se moglo zaključiti da je Nuhanović i prije objavljivanja svoje prve zbirke već imao zgotovljeno svih dvadeset priča i da ih je potom lukavo rasporedio u dvije knjige (prva 11, a nova 9 priča). Tako je mudro izbjegao tzv. zamku drugog albuma... pardon - knjige, i podario nam 20 vrlo dobrih pričica o običnim malim ljudima, Slavoncima, koji se ravničarski (čitaj: polagano, staloženo i bez žurbe) bakću sa svakodnevnim problemima kojima ih život nimalo ne štedi, ali ih upravo zato oni dočekuju bez (kontraproduktivnog) nerviranja i histeriziranja, pokušavajući život progurati sa što manje lomova i okršaja. Tako mi te obične male ljude iz susjedstva ("everymene") pratimo pri njihovim razvodima brakova, žalovanjima za netom umrlima, rehabilitacijama nakon operacija (nova zbirka), kao i odlascima na utakmice ili na satove yoge, skokovima do ćevabdžinice ili pak prostitutke (prva zbirka) - odnosno pri njihovim sasvim običnim svakodnevnim ritualima i zgodama, umnogome nalik onima koje i svi mi svakodnevno obavljamo i doživljavamo. No, Nuhanović svoju prozu blago omata apsurdom i groteskom (kojima su ljudski životi i inače obilato prožeti, ali to većina nas, nažalost prerijetko primjećuje) te tako suptilno i lagano, gotovo neprimjetno oneobičuje situacije u koje svoje everymene ubacuje. Time on, budući da ih uvelike simpatizira, ublažava depresivnost svakodnevlja svojih junaka ali i izmiče recentnoj trendovskoj matrici neorealističke proze, pa pritom ovakve poput mene onemogućava da ga trpaju u unaprijed pripremljene ladice. Uz to Gordan nas navodi i da drukčijim očima osmotrimo vlastite živote, pa ih onda malo manje ozbiljno shvaćajući možda lakše i prebrodimo.

Njegove su priče odlomci života ni po čemu glamurozni niti spektakularni, ali ipak sasvim dostatno zanimljivi, te najčešće i poentirani neočekivanom završnicom koja čitatelja nagrađuje duhovitošću, ali i pobuđuje radoznalost glede nastavka životnih priča likova... koji vjerujem, nažalost, neće biti nimalo lagodni niti bezbrižni (kao i većini nas, uostalom), ali upravo zato Kiselom, Bljuzgi, Binguli i ostalima držim fige i želim malo manje tegobnu budućnost. (Ustvari, ne bih imao ništa protiv da Nuhanović krene stopama Zorana Ferića pa da neka od ovih priča uskoro postane uvodno poglavlje kakvog budućeg romana).

Ukupan dojam ovisan je o očekivanju i apetitu čitatelja - ako ste se nadali pričama bitno drukčijima od onih iz prve zbirke onda postoji mogućnost da ostanete nezadovoljni, dok će Bitkom za svakog čovjeka u potpunosti doći na svoje svi oni koji su uživali u prvoj zbirci i kojima je u njoj zastupljenih 11 priča bilo premalo.
Da ja spadam među ove potonje vjerojatno već i sami pogađate...

(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2003.)