Da citiram jedan naslov iz prvog broja: Je li danas poezija mrtva?, i zašto je, po vašem mišljenju, došlo do njene marginalizacije?

– Nipošto nije mrtva. Možda možemo govoriti o njezinu socijalnom utrnuću, pa i socijalnoj smrti, ali, priznat ćete, to nije stvarna smrt. U Hrvatskoj se, na primjer, piše puno odlične poezije. To je, po meni, dokaz vitalizma i poetske gladi. Nadam se nezasitne. Jer, sve dok ima o čemu pjevati, pjesma nije mrtva. Sve dok osjeća nagon prema pjevu, nije usmrćena.
Usto, poezija može pjevati i samu sebe, dakle pjevati iznutra, i ne mora od nas tražiti obavezan uzvrat. Hoću reći, njezin pogon tiho radi i ne zastaje ni u nesklonim joj okolnostima. Ona je duhovni medij koji sebe obnavlja kroz unutarnje pročišćenje svoga tvorca. Njeni najbolji izvodi jučer i danas, a slutim da će tako biti i sutra, izriču gotovo religiozne, svete istine. Zato ne može biti mrtva. Mrtva, rekoh, može biti samo njezina društvena funkcija. Ona to danas zasigurno i jest. Zašto? Odgovor je u sferi književne sociologije, to jest njenim još nenapisanim knjigama. Dojma sam da su je medijski projektanti i proizvođači krivotvorene stvarnosti previdjeli i izignorirali zbog njene nepodatnosti i nepodesnosti za manipulaciju, nesvodivosti njena govora na jednoznačne simbole, zbog njene tobože apstraktne mašte.
Puno lakše je manipulirati prozom koja, recimo, realnim mehanizmima ogovara stvarnost, ali i koja je čitatelju bliža i, čini se, razumljivija. Također, jedan od razloga njene marginalizacije ide na dušu primitivnog trgovačko-grabežnog mentaliteta nakladničke industrije, no prije svih kulturne politike države koja na pjesništvo valjda gleda kao na nepotrebnu gnjavažu i posve nefunkcionalnu, gotovo privatnu literarnu aktivnost sumnjivog dijela građanstva.