Nisam te se riješila u glavi. Još uvijek si tu i previše živ i koprcaš se svaki dan, uzburkaš mi misli i nema te. Previše lijepog smo prošli da te tek tako pobrišem, a opet previše i ružnog da bih te i dalje imala u svom životu. Bili smo skrojeni jedno za drugo, odgovarale su mjere usana, ruku , pogleda, ali nikad nam želje nisu bile sukladne, uvijek su se razbijale jedna od drugu , odbijale se k'o minus i plus. Ja sam željela tebe. A ti si želio nju. Ali si želio i mene. I što je najgore imao. Godinama.
Džaba bih se ljutila, inatila, plakala, klela sama sebi i tebi , džaba kad sam se svaki put vratila, na isto žarište što je kožu spalilo.
Nitko sa mnom nije znao kao ti. Nitko nije umio. Nitko ni probao.
Bez ikakve rezerve sam ti davala najbolje komade sebe. Bez ikakve mjere ti prosipala svoj život, svoju mladost, svoje vrijeme pred prag. Radio si sa mnom što si htio. I što sam ja htjela.
Bili smo predugo. I previše. I preduboko u našim lažima. I nemamo više smisla. Istrošili smo se.
Mada ću tisuće puta davati sve da me samo još jednom ušutiš grubim usnama, i zagrebeš tuđim rukama.
Nemoj me ne voljeti. Nemoj me ponovo ubiti jer izranjavana sam i više podnijeti ne mogu. Probaj mi dati srce. To još nikada imala nisam. A znala bih s njim. Čuvala bih ga kao kap vode na dlanu, i ljubomorno ne davala nikome. Probaj me malo voljeti i od te ljubavi moći ću živjeti. Nije teško. Vjeruj mi. Ja se lako volim. Samo probaj.
Ali ti ćeš me povrijediti. Znam. Jer sam te sreće. Jer sam rođena da me boli. Jer sam rođena da srce dajem da ga prostreš ko tepih i gaziš po njemu bosim nogama.
Opet ćeš me povrijediti. Vidim to. Osjećam na žalost kao što sam osjećala svaki put. I džaba opet se davala, opet ginula za ljubav, opet punim srcem u vatru a znam da će me spržiti.
Znam da ćeš me zaboljeti. I evo već sam spremna i čekam. Čekam tvoje nejavljanje. Tvoje nepozive. Tvoju neljubav.
Hajde iznenadi me. I voli me malo. Probaj. Prepadni mi srce ljubavlju da zatreperi od straha , da se primi za tvoje.
Hajde da probamo.
Hajde da se volimo ….
Potpuno sam se rasula. U bezbroj nebitnih komadića.
Potpuno sam upropastila svoj život ako se tu još imalo šta upropastiti.
Nisu mi trebale noći s tobom, na koje su se svi kladili. I dobivali redom. Nisu mi trebale jer znam da će me koštati puno. I da ću ih plaćati suzama.
I ova napetost između nas koja se nožem reže ko friški kruh. Protiv nje ne znam. I ne mogu znam.
Oduvijek sam znala da mi pripadaš. Da si moj koliko sam tvoja. Da ćemo biti. Možda ne trajati. Ali biti. I jesmo.
Opet vrijeđam drugu ženu. Opet joj se smijem u lice. A meni se smiju drugi. Opet radim protiv sebe a u dubini duše za sebe. jer sve što mi daješ trebam da bih disala.
Potpuno sam se rasula, vidiš li ? Stalo mi je do tebe budalo. I drhtim kraj tebe.
Kad će sve ovo proći i hoće li ikad ?
Nije da nikome nisam dopustila da mi se približi. Jesam, dopustila sam.
Svi oni koju su me ikad dodirivali, koji su mi ljubili lice bili su oni kojima sam bila spremna dati srce na otvorenom dlanu. Nisu ga htjeli.
Možda je problem u meni. Možda ne mirišem na ljubav. Samo na strast i želju.
Trebali su me samo malo voljeti da im budem najbolja. Ali njima su uvijek bile bolje , draže i voljenije neke druge. Koje su valjda mirisale na ljubav. Na dom. Na djecu.
Znam da sam ponekad teška. I da imam debeo zid oko sebe. Ali htjela sam da me netko voli. A nije nitko nikad.
Eto tako je prosta ta istina.
Komplicirana sam . Razočarana. I ona koja ne vjeruje više.
Luda od razočarenja, bez trunke ustručavanja i straha. Jer sve što može zaboljeti prošla sam.
Nikad nisam ni bila svetica koja se rasipa suzama i lijepim riječima. Bila sam više za grijeh i inat. I tada sam se najljepše smijala.
Trebat će ti dani, možda i godine a možda nećeš ni uspjeti.
Moje ruke su milion puta izdane , moje usne milion puta rastrgane.
Uvijek ću ti reći da mi nije ništa i da mogu sama. I nasmijat ću se.
Nikad neću tražiti puno, a puno će mi trebati .
Ako me izdržiš najgoru , dobit ćeš najbolju...
Velik si komad mog života bio. Pa kako da te zaboravim? Kako sa ne mislim na tebe ?!
Ne vrijedi biti daleko od tebe , ne vrijede dani ni godine razdvojenosti , ni teške riječi… Još te nosim u srcu. I ne dam ni jednom grijehu na tebe.
I još tražim tvoje oči na nekim drugim ljudima, a ni jedne me ne gledaju tako…
I da znaš da mi je teško.
Odlučila sam , kao i bezbroj puta do sada da te ostavim. Ovaj put je drugačije. Ovaj put si i ti tako odlučio. I što ćemo ?!
Hoćemo se ostaviti? Hoćemo li nastaviti živote jedno bez drugoga kao da nikada nismo bili ? Ili ćemo se čekati na nekim novim mjestima, u nekim novim okolnostima, možda sretnijim po nas?! Hoćemo li se pustiti ?! I hoćemo li biti sretniji ?!
Nije da te volim. Nego sam navikla na tebe. I s tobom mi je bilo najbolje. I s tobom sam prošla sve najljepše i najveće u svom životu. I provela godine s tobom. I kako da to sve ostavim ?
Kako god bude. Gdje god budemo. S kim god budemo. Uvijek ću te se sjećati.
< | listopad, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr