ponedjeljak, 27.07.2009.
Kukavica od mene
Ima stvari koje se bojim priznati bilo kome, ma koliko povjerenja imala u te drage osobe,,ipak ima nešto što držim za sebe, jer me strah nerazumijevanja, strah me da nisam dobra. Dobra u glavi. Zato šutim . I trpim. A kažu da je tako najgore,,,
Radi se o problemima. Kada imam velik problem ( znam da je velik relativan pojam,,ali recimo da je to problem razmjera tolikog da ga ja sama ne mogu riješiti, a ni drugi ljudi mi ne mogu pomoći u rješavanju istoga, tako da ne vidim potrebu da svoj problem dijelim s drugima).
Šutim sama sa svojim problemima. Sklopim ruke i molim Gospu… onda me opere grižnja savjesti kako joj se uvijek obraćam kada mi ljudi ne mogu pomoći, tražim od nje čuda , jer sve za što mi čudo nije potrebno mogu i sama riješiti.
Jednostavno sve potisnem u sebi, foliram da problem ne postoji, spotaknem se često o nj , ali ga samo šutnem nogom ustranu, i nastavim dalje, baš kao da ga ni vidjela nisam… Navečer kad sama legnem u krevet, milion misli mi se odvrti u glavi, bezbroj glasova, relacija, kombinacija, alternativa,,a ni jedna prava,,, i opet problem potisnem duboko u sebe, da zaspim.
Zora mi ga opet donese, natjera me da ustanem, skuham šalicu crne kave ,,i čekam da normalni ljudi ustanu, da misli preokupiram poslom, razgovorima, događajima,,,da opet mogu naići na problem,,, da mi ko kamen zapne za nove štikle, a ja ga lagano odgurnem, da se otkotrlja daleko,,da još dugo ne naiđem na njega ponovo,,,
I borim se sama sa sobom. Patim se u sebi. Ali šutim. Jer mi pomoći nitko , osim mene ne može. I onda se upitam: zar sam tako slaba, i tako mala ?
Bojim se da zaista nisam dobra u glavi jer čujem, čitam, vidim da se ljudi bore s problemima na razne načine, da ih svi imaju, da su svačiji drugačiji,,, a ja ne znam, ne umijem,,ne usudim se. Bojim se da sam samo ja takva.
I evo , vama, potpunim strancima u mom životu , pišem da me nagriza, da mi ne da spavati, da me kopka do bola, da me truje iznutra, mira mi ne da,,, da ne jedem , ,, i da mi ne možete pomoći. Nitko ne može. Bar mislim tako.
I evo vas, strance u mom životu , pitam – da li sam normalna? Jesam li dobra u glavi?
Jel normalno problem potisnuti do te mjere da samu sebe uvjeriš da on ne postoji? I svakim danom strepiš da će te spotaknuti , tako da se više nikada ne digneš ,,, ali i dalje ga ignoriraš…dok ne poprimi te ogromne razmjere , kada se više ne može šutjeti,,,
četvrtak, 23.07.2009.
Samoća i ja ,,same na sceni,,,
Nemam volje pisati, preumorna sam,,iscrpljena,,, Nemam godišnji, nemam mir, nemam sna,,a sve mi je tako prokleto potrebno.
Umorna sam fizički, a još više psihički. Sanjam plažu,,,jednu veliku plažu ,,sa debelom borovom hladovinom, jednu veliku ležaljku, jedan ogromni mir,,, samoću želim na toj plaži,,,
Umorio me posao,,a još više ljudi. Iscrpili su me neki protekli događaji, i nije mi do priče, do glasova, ni do ljudi,,želim biti sama sa sobom, želim posložiti misli po bojama, mirisima, okusima,,da imaju smisla. Želim osluškivati svoj glas, svoju želju. Samoću želim, kvragu. I mir. Sebe želim.
četvrtak, 09.07.2009.
Veži me i tako nemam gdje,,,
Kažu da je brak utočište, oaza mira, luka... strah me. Sebe, i svojim razmišljanja o braku. A česta su. Bojim se vezanja za nekoga cijeli život. I nije bit samo u vezanju za njega, valjda sam ga odabrala, zavoljela, upoznala, ali,,, Bojim se te noći kada ću pod prstima prebirati zlatni okov s prstenjaka, da će noć sama od sebe nametnuti pitanje; od kud me ovdje??
Znam sebe dovoljno da sam svjesna svojim misli, razmišljanja, svog perfekcionizma, svjesna sam da su moja previranja u glavi prevelika za vezanje do kraja života.
Možda su moj akrila prerasla ovu sredinu u kojoj si tu da šutiš i trpiš, da se kad poslužiš večeru mužu, djeci i svekrvi , uhvatiš desnom rukom za rub terase i samo tiho prosikćeš – u pičku materinu. Jer to je sve što možeš učiniti. Sve jer za više nemaš potporu, znaš da je nemaš. I nemaš se snage boriti protiv predrasuda, tračeva, osuda,,,
Možda je moj problem što previše razmišljam, što ne vidim bijelo nego crno, što mislim na sutra a ne na danas i sada. Znam da bi jedne noći moj trenutak u kojem bih osjetila svu tjesnoću svijeta u svojim grudima došao, i da bi jutro sa sobom donijelo breme nezadovoljstva, tugu, želju, taj snažni koktel emocija kojima nije mjesto pod tim krovom, s tim čovjekom,,,
Kažu da kad upoznaš čovjeka s kojim si spreman dijeliti ostatak svog života sve ovo o čemu pišem nestane u trenu, ali kako moje misli mogu nestati. A misli se najviše bojim. One bi me odale. Njima bi bilo pretijesno.
Ja se bojim da se ne ugušim u okovima zlatne burme, ma koliko ga voljela, ma koliko mu se davala, i bila spremna sve za njega učiniti, pa i umrijeti .
Ne želim da moj brak jednog dana postane institucija, mjesto na kojem ćemo se susretati, na kojem ćemo graditi savršenu sliku o jednoj obitelji,,, ne želim se uhvatiti kako plačem i pitam se gdje sam i što radim tu,,,
Ne želim da nam se ljubav istroši s vremenom, i ne želim jednog dana početi prezirati iz dubine duše njegove mane koje su mi danas simpatične,,,a tada bi mi mogle postati gadljive i nepremostive,,,
Strah me mene takve.
