JUNACI BLOGOVE ULICE (6)
(Nastavak)
DRUGO POGLAVLJE U KOJEM SE NASTAVLJAJU PATNJE MLADOG SEBASTIJANA PUKŠECA Zlo nikada ne dolazi samo, zlo je prokleta obitelj u kojoj, u divnoj neslozi, živi jedno 6 milijardi što braće, što sestara. Meni je taj drugi petak, lipnja 1984., donio poveći stručak neugodnosti. Jednostavno, to nije bio moj dan. Činilo mi se da se tog petka skupili svi Zlići i Zlićkinje da, o mome trošku, proslave svoj zločesti rođendan. Istina, toga sam dana spoznao da Amalija nije ravnodušna prema meni, ali bolje bi bilo da nisam. Od toga mi je, vjerojatno, udarila krv u glavu i posvuda. E, upravo o tome želim pričati. Poslije Ludve Ilirikića, dakle poslije povijesti, hi-ho = histerične historije, imali smo hrvatski. Bolje da nismo. Stari, derutni Pravopis, kako smo zvali profesora Stjepana Ocwirka, digao se toga dana na svih pedeset lijevih nogu. Sav je zračio onom divno-lijepo-krasnom zločestoćom. Znao sam: provjera nepravedno stečena znanja. Ono znanje, naime, koje steknete u školi je sto puta provjereno znanje, a ono koje vam ne usade u moždane vijuge u školi, mudraci moje gimnazije nazvali su – nepravedno stečeno znanje. Taj stari Ocvirk često nas je inkvizicijski mučio svojim austrougarskim znanjem hrvatskoga jezika. Njegova su predavanja bila, oprostite, ali najmanje što mogu reći je – dosadna; isto tako je bila dosadna i literatura koju smo morali čitati, pisati lektiru i razne seminarske radnje. Onako malen, jedva da je dorastao do visine prosječnog Pigmejca, mršav, kao da su ga maloprije uvezli iz Bijafre, stao bi ispred nas, naslonivši se bradom o stol i počeo unjkavim glasom. - Dragi omladinci... Uvijek je s tim riječima započinjao predavanja. Čuj, omladinci. Kao da mi je to nekakav kompliment, udvornost, laskanje!, kao da tim naglašenim omladinci želi jasno staviti do znanja da smo stasali do čovjekova predvorja, još samo nekoliko kilograma, nekoliko dlačica na licu, još nekoliko koraka – i eto pravih pravcatih ljudi. Eto vojnika, seljaka, radnika, službenika, znanstvenika, nogometaša itd. - Reci ti meni, Sebastijane, što si posljednji put pročitao? Nije ni trebao, zaista nije ni trebao, spomenuti moje ime. Znao sam da će prvoga mene izvaditi iz klupe. Naša je netrpeljivost bila nježna i uzajamna. Ja njega nisam volio zbog književnosti, a on mene nije volio također zbog književnosti + što sam bio visok blizu dva metra. I što sam mu znao odbrusiti kao nitko. Jer, jedno je kad vam odbrusi netko vama ravan, a drugo je kad vam netko odbrusi s vrha Eiffellova tornja, koliko sam otprilike bio visok. Plus – minus desetak centimetara. Ili, Kušanova Tornja, na primjer. Prije nego što sam mu odgovorio na postavljeno pitanje, mislim da sam se dizao puna tri tjedna. Toliko me bilo. - Pa, druže profesore, upravo sam jutros pročitao Sportske novosti... Znao sam da će eksplodirati, ali nisam pretpostavljao da će eksplozija biti tako snažna, tisuću hiljada megatona. Jebote, koja je to gljiva bila! Mali ptič - vel'ki krič! - Nisam te to pitao, konju jedan! – vrisnuo je visoko, visoko, sve do neba plavoga. Ono konju jedan bila mu je omiljena poštapalica, a nama siguran znak da ga je jednom, u prilično nesretnom djetinjstvu, neki nemiran konj zabunom zbacio sa svojih konjskih plemenitih leđa, misleći da je stršljen na njemu, a ne neki budući genije. - Kako niste – blago sam odgovorio glasom za tri oktave nižim – kad jeste. Upravo ste to pitali. Žile su mu na sljepoočnicama nabrekle. Drhtao je kao Šarac Kraljevića Marka kad je ono rečeni junak iz narodnih epskih pjesama izišao, točno u podne - tri se dana ganjali do podne - na onaj glasoviti okršaj s Musom Kesedžijom. - Ceeeeeeeeeeeeeeeee! – osuo je brzopoteznu paljbu na jadnoga mene. Ni Marija Callas mu u tom trenutku nije bila doglasa. Šutio sam i čekao da se smiri. A on je uvijek brzo uspostavljao kontrolu nad sobom. Nije ni čudo: bilo je mali, pa je začas sve ono mirno što treba stići iz mozga u nemirno tijelo brzo stiglo. Takav odgoj. Sjeo je za stol. Kad smo već kod stola, moram spomenuti njegovo čuveno sjedanje. Taj ritual nasjedanja. Znao je da ne smije sjesti na običan stolac, pa je sa sobom furao priručnu biblioteku. Šenoina Sabrana djela, uglavnom. Kad bi ušao u razred prvo bi odložio Dnevnik na stol, a zatim tu biblioteku na stolac. I tek bi onda sjeo. Zapravo, popeo na stolac. Isto onako kako se alpinisti penju na neki vrh u Australskim alpama. Jasno, sa milijun knjiga ispod guzice izgledao je normalan, to jest, srednje visine. Ali, katkad bi se znalo dogoditi da zaboravi poslagati knjige na stolac. Tad bi jedva provirivao ispod stola, a mi bismo, hvala na pitanju, redovito doživljavali ispade njegove beskrajne i nesebične ljubavi prema asovima, to jest jedinicama. Dijelio bi ih tada šakom i kapom. Isto onako kao što je Crveni križ dijelio stare kapute, lijekove kojima je isteklo vrijeme trajanja ili pljesnivo brašno. - Mislio sam na lijepu književnost, mladi prijatelju, koju si knjigu posljed... Evo ga na! Shvatio je da krivo sjedi. Umirio se samo na trenutak, zatim polako digao, stao ispred stola, inače ga ne bismo vidjeli, i zauzeo pozu a la mali veliki Korzikanac Napoleon Bonaparte, jasno, bez one smiješne kape na glavi. Požurio sam s odgovorom znajući da time spašavam razred. Jer da istoga trenutka nisam odgovorio, on bi nam svima podijelio jedinice. I to pet dana prije kraja školske godine, što je, priznat ćete, prilično nezgodna nezgodancija. Zato sam ispalio suh i rezak rafal. - Posljednje tri knjige koje sam pročitao neće vas zanimati, druže profesore. I tu sam popušio onu golemu cigaru - kubanku! - A zašto misliš da neće? – oprezno je upitao sluteći neku zamčicu. - Pa, to nisu vaši pisci – odgovorio sam nedužno slatkastić glasićem. Gotovo da sam se istopio izgovarajuću tu pizdunsku rečenicu. - Niiisuuu mooojiii pisccc – problijedio je gotovo se zagušivši od halapljivog gutanja samoglasnika i. – A zašto nisu moji pisci, ako smijem pitati, molit ću lijepo? - To je sasvim druga vrsta pisaca od onih koji učimo u školi, onih koje nam vi, vrlo precizno, preporučujete, pa mislim da vas neće zanimati. Bio sam stvar već gotovo izvadio, ali sam na kraju usrao. Pogriješio sam. Nisam smio reći da ga neće zanimati. Povrijedio sam mu ponos, njemu koji je ovaj predmet predavao još ocu moga oca. - Koji su to pisci? – odjednom mu je glas postao hladniji za nekoliko stupnjeva onog švedskog fizičara i astronoma, čini mi se Celsiusa, da tako mu je bilo ime. Uzmete tog mrtvog Šveđana, stavite ga ispod pazuha i znate koliko ste vrući ili hladni. Nisam imao kamo te, vrlo razgovijetno, izgovorih imena pisaca krivaca: - Viktor Šklovski, J. D. Salinger i Josef Škvorecky. (Nastavak iduće nedjelje) |
NESTILSKE VJEŽBE
U tramvaju se svašta može čuti.
Evo, jutros, putujući trinaesticom od Vrbika do Trga, slušam dvije ljupke dame, svaka četrdesetih godina. Ne znam početak priče, a ni kraj, jer je jedna od dvije, ona s ofarbanom kosom u crveno izišla, poslije dvije stanice, iz tramvaja. Evo te nezapočete i nezavršene priče: - Jesi vidla, onaj Bosanac, znaš onaj kaj je bil u Saboru, sad se kandiral za Pantofčak. - Ne. - Ti bogca. Znaš onaj mudrac s madraca... - Aaa, taaaj... - Je baš taj. Moja Zdenkica, znaš ona ninfička kaj ni jedan ne mre proć kraj nje da ga kao slučajno, kušiš, ne poškaklja po jajima... e ona... Priča da se kao slučajno našla s tim tipom u društvu, i onak, levo-desno, ona ti tipa zmanta i otpela ga sebi na onaj njen veliki krevet. I, priča mi Zdenka, hitila ga na krevet i rekla mu: Hic madrac, hic salta. To ti na hrvatski znači: Ovdje je madrac, ovdje jebi. I bormeč, priča mi Zdenkica, nije da nije. Taj je bil, kaže, brzanjak. Brzanjak! Njihov je madračni sukob završil vrlo brzo, kaže deset-petnaest sekundi. Dobro, to ne bi bilo niš, da nakon par dana ona nije čula da se Junak iz Bosne hvali kak je Zdenku brzo namadračio, i to na njenome madracu! Ti boga, si skužila? Ti političari ne lažeju samo u Saboru, Vladi i na Pantovčaku, u novinama, na televiziji.. neg lažeju i u krevetu... Joj, moram dole, nazovi me, moram na Trešnjevku. I pozdravi onog svog... U gotovo prazan tramvaj uđoše dva mladića, osamnaestogodišnjaci, čini mi se. Proguraše se pokraj starije gospođe na vratima. Onaj viši priča... - Nejdem više na tekme. A kaj imam tam videti, pizdu materinu, Mamića? Kurac! Sad su dopelali onog mrtvaca s Mirogoja, onog pedera kaj kosu farba, kajjaznam kak se zove, ne, treniral je repku i zasral sve... - Barića? - Je njega, pizdu materinu, da bu on športski direktor, kurac ne, a stariji je od Ćire, mogel bi mu tata bit, sav se farba i šminka, jer bi ga, da ga se opere, hitro vrnuli na Mirogoj. Ne, steraju Ćiru kaj je star, a onda dopelaju njegovog dedu, i zakaj da idem na tekme. Sam se nerviram, pizdu materinu. Na tekme mogu iti učiti. Tam na istočnoj tribini, kurac ne, na čistom zraku, oko mene tišina kak u šumi, ne, mogu filozofirat kak onaj pimpek Canjuga... daj baba, kaj si se nasrala na vrata, mi idemo dole tu na Frankopanskoj... si videl, stara pizda sedne na vrata i ti se ubij da izađeš... I oni nestadoše, a tramvaj krenu dalje. Ona starija gospođa, što je stajala na vratima, gleda me pravo u brk. Vidim da me gleda, pa se još jače zabuljih u novine, kao čitam. A ona će: - Ste videli, gospon, vi sa sedim brkovima, ovu današnju mladež. Kaj da ih majka nije rodila, neg da su se rodili negdje u vrtu, ne bum rekla zoološkom, jer sam ja jedna fina dama, ne tam među majmunima. Ja da sam se nasrala na vrata. A kaj se delate da čitate novine?! Tko danas opće čita novine. Sve lažeju. Sam štampaju gole kurve, ne, da bi muški mogli drkati. Onaj moj doma, nije me pogledal kak ženu već trijest godina, a furt kupuje neke gole kurve... svi ste vi muški isti... sam da vam je nešto mlado... pedofili jedni... Srećom, stigli smo na Trg, ispuzah iz tramvaja, a gospođa je ostala na vratima govoreći nešto što više nisam razumio. Prijeđoh na drugu stranu. Tamo imam sastanak sa sinom Ambom. Devet je sati ujutro. Sin javlja da kasni deset minuta. Čekam i prisustvujem slučajnom susretu dvojice prijatelja. - Joj, Mirkec, jesi to ti? - Jura!? Ja sam! Pa gdje si čovječe božji?! - V radioni, cele dane se bakčem s autima, znaš kak je nama mehaničarima. Da mi nema sina, znaš da je i on završil za automehaničara, ne bih sam mogel sve delati s onim papirima i svim. A tvoj sin. Jel ti pomaže v šnajderaju? - Kaj bi mi pomagal... On ti je upisal faks. Dečko studira... - Ma nemoj mi reć! Kaje on lud, pokraj onakvog šnajderaja! Zakaj si mu dal da studira? - Kaj bi mu dal. Sam je izabral. Rekel je: Tata, ja ti ne bum bil šnajder. Zakaj sine, pitam ga. Pa ovo je fina radnja, posel ide dobro... Znam, tatek, kaže, ali – malen je hlad od igle! Stiže jedanaestica i moj sin s njom. |
MUDRI HANS: NAJČUVENIJI KONJ U POVIJESTI PSIHOLOGIJE
Budući da je posljednjih dana ponovo oživjela priča o mudracima i madracima (premda su u mome životu jednaku ulogu imali i mudraci i madraci), evo poklanjam vam ovu vrlo lijepu priču u konju nazvanom Mudri Hans:
Koncem 19. stoljeća u Njemačkoj, zbog svog umijeća da udarcima kopita daje točne odgovore na pitanja iz matematike koja su mu donosila slatku mrkvu za nagradu, konj Hans priskrbio si je ime Mudri Hans (prema Crooks i Stein, 1991.). Budući da se nije radilo o cirkuskom konju, trebalo je isključiti prijevaru. Vlasnik, učitelj matematike Von Osten poticao je i druge ljude da pitaju Hansa da dijeli, množi, zbraja i oduzima. Znanstvenike je osobito zbunilo to što je Mudri Hans točno odgovarao i kad vlasnik nije bio prisutan. Pfungst (1911.; prema Rosenthal, 1966.) je sustavno ispitivao Mudrog Hansa. Opazio je da, kad ni postavljač pitanja nije znao točan odgovor, niti konj nije uspijevao. Stvari su postale još malo jasnije kad su Hansu stavili povez preko očiju. Tada je na postavljeno pitanje neprekidno udarao kopitom. Dakle, ako ne bi vidio nikog iz publike, nije znao odgovor! Pokazalo se da Mudri Hans vrlo malo zna o njemačkom jeziku i matematici, ali da je vrlo osjetljiv na govor tijela. Blagi pokret glavom naprijed čovjeka pred Hansom, čak i bez pitanja, predstavljao je podražaj za Hansa da počne lupati kopitom. Snažniji pokret je izazivao brže lupanje, a dolaskom u zonu točnog odgovora, lupanje se usporavalo. Naime, tako dugo dok je publika bila nakon pitanja lagano nagnuta naprijed, on je brzo udarao kopitom. Čim bi se javila promjena u ponašanju publike – porast napetosti pred točan odgovor, Hans bi usporio toptanje. Kad je konačno odtoptao točan odgovor, barem netko iz publike bi se nesvjesno lagano uspravio – to je tipična poza tijela vezana uz očekivanje što će se dogoditi – u ovom slučaju da li će Mudri Hans točno odgovoriti. Na taj su način nesvjesno davali diskriminativni podražaj Hansu da prestane udarati kopitom! Čak i minimalni pokret glavom, ili širenje nosnica, ili dizanje obrva bilo je dovoljno da Hans prestane toptati i tako dade točan odgovor. Dakle, da bi dobio mrkvu Hans je naučio da treba strpljivo udarati kopitom tako dugo dok mu promatrači ne daju diskriminativni podražaj da treba prestati udarati kopitom! Možda je najzanimljiviji detalj iz priča o Mudrom Hansu je to što je, dokazujući opravdanost svoje interpretacije, sam Pfungst preuzeo ulogu Mudrog Hansa. Zadatak je bio pogoditi koji je broj napisan na papiriću koji je držao ispitivač Pfungsta. Pfungst je kod 23 od 25 postavljača pitanja – neki su bili iskusni psiholozi, dao točan odgovor, to jest, prestao lupkati kad su mu postavljači pitanja nesvjesno signalizirali. Veliki dio mudrog ponašanja naših kućnih ljubimaca može se objasniti upravo na ovaj način. Npr., većina životinja slabo ili nikako ne razlukuje konsonante. Stoga im mnoge nama različite riječi zvuče potpuno isto. Ako ne vjerujete, pokušajte psa koji se odaziva na ime Fudo, pozvati riječima Dudo, Ludo, Bujo, Gujo i sl. i vidjet ćete da će učinak bilo kojeg od tih nama vrlo različitih imena biti isti kao i za pravo ime. Priča je drmnuta iz knjige prof. dr. Predraga Zarevskog, PSIHOLOGIJA PAMĆENJA I UČENJA, u izdanju Naklade Slap, Jastrebarsko 1997. Urednik knjige je dr. Kruno Matešić, sveučilišni profesor i moj prvi načelnik (od pet) IPD-e u Hrvatskoj vojsci. Kruno je i danas moj dobar prijatelj i nadam se da mi neće zamjeriti što ovako bezočno kradem. Inače, kad sam Scorpya nedavno usporedio s Krunom, onda je riječ o drugom profesoru; o dr. Kruni Pranjiću, mome velikom liblingu, nažalost umirovljenom sveučilišnom profesoru na istom fakultetu na kojem još predaje Matešić. |
IZMEĐU FARBANJA DVA LISTA BUKVE
Malo sam umoran od farbanja listova, osobito jedne bukve koja je, evo koncem listopada, puna zelenih listova. Luda neka bukva. Zamijenila godišnja doba.
Sjeo sam da malo odmorim, kad tamo, s vrha bukve, padne ispred mene sasvim bijeli list. Pogledam, bez očala i vidim da na listu nešto piše. Stavim očale i, nećete vjerovati, tiskana stranica studije Tomislava Ladana o Ezri Poundu. Bukvo, hvala ti, kriknem u noć i trčim kući na Vrbik. Dok sam trčao preko Mosta slobode (nikad nisam znao s koje je strane mosta - sloboda!), vidim kako dolje Savom plivaju tijela vedrih utopljenika koje Mjesec-bekrija pokušava zagrijati svojom hladnom toplinom. I, evo me doma. Prepisujem tekst kojega bismo svi trebali znati. Osobito u sve ove moguće predizborne dane. Naime, Tomislav Ladan, u toj studiji piše: Poezija je čuvar i liječnik jezika, pa i cijele zajednice. Zapravo, pjesnik je onaj zaštitnik i promicatelj jezika kojem nema zamjene. Kao građanin može on biti i najstrašnije kriv, kao branitelj i oplemenitelj jezika, on je izbavitelj riječi od svakidašnje zloporabe. Izgubi li se red u jeziku, nestane i sam društveni red. Kad u jednom društvu nešto nije u redu s jezikom, nije u redu ni sa samim društvom. Poredak jezika je poredak zajednice... što je zapravo Konfucijeva ideja. Veliki učitelj kaže, govoreći o riječima-nazivlju-izrazima: 1. Vladar Weia, reče Tzu Lu, očekuje, gospodaru, od tebe da preuzmeš nadzor nad njegovom upravom, - što ćeš, gospodaru, prvo učiniti? 2. Ono što je potrebno, odgovori Učitelj, jest popravljanje nazivlja. 3. Zar si toliko zastranio, gospodaru? reče Tzu Lu, Čemu takvo popravljanje? 4. Kako si ti neobrazovan, Lu! odvrati Učitelj. Mudrac prema onome što ne razumije zauzima uzdržljiv stav. 5. Ako su riječi netočne, izjave onda ne pristaju činjenicama; a kad se izjave i činjenice ne slažu, onda se posao pravo obaviti ne može; 6. kada se posao pravo ne obavlja, poredak i sklad ne cvatu; kad poredak i sklad ne cvatu, pravda postaje samovoljna; a kad pravda postane samovoljna, ljudi ne znaju kako da pomaknu ruku ili nogu. 7. Stoga što god mudrac izjavi, uvijek može i odrediti, a što tako odredi, može uvijek i ostvariti; jer mudrac nipošto neće dopustiti neurednost u svojim odredbama. Sad se vraćam farbanju listova, baš onako kako mi je Veliki Papa Raco zapovijedio: Farbaj lišće, brzo će Uskrs! |
OSTAVKA
Više ne mogu obavljati časnu dužnost šefa marketinga u Izbornom stožeru predsjedničkog kandidata, uvaženog gospodina Papa Race, nesumnjivo kvalificiranog za časnu dužnost Predsjednika Republike Hrvatske.
Od danas me možete sretati kako raznosim brojne poklone kojima Veliki Vođa Papa Raco daruje hrvatske građane, a ne samo svoje birače. Papa Raca zna da je demokracija i pravo na grješku. Ljudovski je griješiti. Ostavku dajem zato što me nadigrala Medina glasnogovornica, dama koja ima znatno više duha od Jadranke Kosor, ali koja je igrala na kartu samosažaljenja. O tome se možete pobliže informirati u komentarima na današnji tekst veličanstvene Annie de Svima Nama. Nakon što je Medina glasnogovornica u svome komentaru navela svoje 23 selidbe, bilo mi je žao što sam možda, u predizbornom žaru, malo pretjerao sa šalama. I zato sam se u odgovoru odmah ispričao, želeći izbjeći svakojake osobne tuge i nevolje. Naravno, dama se začudila što joj vjerujem. Prema tome, ja zaista nisam sposoban obavljati časnu dužnost koju mi je Veliki Papa Raca povjerio. U politici, odavno znam, nema mjesta sentimentalcima (vrsta volova, nesuđenih ljubavnika mliječnih krava – sentimetalki ili simentalki, ne znam točno). Jer ako sam popušio Medinoj glasnogovornici, što će se dogoditi kad Jadranka Kosor počne ispred sebe gurati sve one majke čiji su sinovi poginuli u ratu; svu onu djecu, čiji su roditelji poginuli u ratu; sve one moje prijatelje invalide Domovinskog rata; sve one leševe mojih suboraca koji su se, poslije pobjede ubili, jer nisu imali od čega živjeti; sve one međugeneracijske zajebancije... što će se onda dogoditi? Postoje dvije mogućnosti. Prva je, naravno ne dolazi u obzir, da izdam svoga idola i Vođu, Papa Racu. Da ga ubijem u nekom stranačkom mraku i tako onemogućim da se stanje u jedinoj nam Lijepoj našoj promijeni. Što znači da će pobijediti Mesić, koji je čak stariji od mene, Jadranka Kosor, hadezeovska manekenka za prolijevanje kosorovskih suza, Miroslav Ćiro Blažević, nogometni trener i šarmer koji je ostao bez jaja, Slaven Letica, vanbračni praprapraunuk bana Jelačića i ostali, uključujući simpatičnog uralskog medvjeda, zvanog Medo bere jagode, duhovitog medeka koji zna igrati šah i voli sarmu i burek od slanih srdela. Zaista, nemam ništa protiv te zvjerke, koja je u nas, osim visokih takozvanih dužnosnika, zaštićena pozitivnim zakonima. Papa Racu nitko ne štiti. Zato Papa Racu ne mogu ni izdati, ni ubiti. Preostaje, dakle, druga mogućnost. Da nastavim raditi, a kad popušim i kosorovske krokodilske suze, kao što sam i Jordanicine, i kad to shvatim da se jednostavno ubijem. To mi se čini vrlo primamljivim, ali samoubojstvo kao čin ne odobravam. Da naručim svoje samoubojstvo, umjesto duple kave sa dva na sekundu šećerića? To bi već moglo proći. Ali što ako naručenog samoubojicu mene uhvate? Pa završi u zatvoru kao da je samoubio pravog čovjeka? A on ima ženu i cijelu hrpicu male djece? I slične negativne mogućnosti koje ne bi bile dobre za naručenog samoubojicu mene i njegovu brojnu obitelj. Osim toga, mojoj će djeci biti žao ako me netko kokne. Tko će, u takvom slučaju, brinuti o mojoj staroj i bolesnoj majci? Itd. Eto, kad sam sve to odvagao, došao sam do jedine mogućnosti: ostavke na sjajno plaćenu funkciju, te da Velikom Papa Raci ponudim svoje fizičke usluge, to jest da nosim teške ormare, guram luksuzne automobile kako bi se uštedjelo na benzinu, tješim svaku ulicu koja zavija, pratim kako trava raste ili neki drugi odgovorni posao. Nadam se da će hrvatsko blogovsko pučanstvo pozdraviti ovu moju neopozivu odluku (Šefe, nisam dostojan Tvoga Velikog Poslanja!). A za svoju nasljednike predlažem dosadašnje moje pomoćnice, beskrajno šarmantne Keš Pičke. Molim bez suza i bez nagovaranja. Jer nisam ja Mamić! |
JUNACI BLOGOVE ULICE (5)
(Nastavak)
Nekako se baš tih dana dogodilo da mi starci dobiju poziv razrednikov u kojem ih uvaženi drug moli da dođu u školu na razgovor. Razlog: kao popustio sam u školi, napale me slabe ocjene sa svih strana i još neke slične koještarije. Mome dobrom tatici baš nisu bile drage ni ugodne razrednikove litanije, što je poslije zorno i tvorno pokazao. Ne znam kako izgleda ona batina iz raja, ali ona kojom me je stari Mirek očinski počastio, baš nije djelovala kao da je ikada bila u čistilištu, a kamoli u raju. Stari me, gotovo doslovno, oslikao lijepim i masnim masnicama po guzici, leđima i rukama, i to vrlo raznolikim i maštovitim crtežima. Izgledao sam neugodno išaran, priznajem, prilično bolnim šarama. Naravno da me je moj stariji brat svojski branio, ali jedino što je od toga imao su gotovo identične masnice. I Mirjanina obrana prošla je slavno kao bitka kod Sigeta. I nju je Mirek baš lijepo oslikao. Nas smo troje cijeli tjedan nosili umjetničke radove starog Mireke. Kako da vam opišem? Izgledali smo kao istobatinani trojci, eto kako. Čitav je bijeli radosni Agram toga dana odjekivao tatekovim darovima. Mislio sam da ćemo tada svi izginuti za slobodu i dobre ocjene. Zato smo se svi hrabro držali: ni nježni taturenko, ni ja, a ni Mirjana i Alojzije nismo ispustili ni glasa. Stari je šutke i pažljivo birao mjesta na našim tijelima gdje će smjesti svoju batinetinu, a mi smo se šutke podmetali pod istu, ne, da bismo jedno drugo zaštitili. I što je najzanimljivije, nitko od nas, mislim aktera, nije čak ni suzu ispustio. Odlučili smo, ako treba poginuti, učinit ćemo to hrabro, bez suza. Pa neka svi pričaju o našem junaštvu. Ni otac, naravno, nije pustio ni suzicu. Doduše, on nije imao ni razloga. Štoviše, nije bio čak ni ljut. Radio je bez strasti, profesionalno. Jedino Adela nije izdržala. Stajala je, tamo kod vitrine s tanjurima i raznim začinima, s nekom glupom kuhačom u ruci, dok su joj se tihe suze slijevale niz majčinsko lice u golemim količinama. Ono što je najčudnije, suze su navirale iz potpuno otvorenih očiju, bistre kao gorski potoci. Činilo se da je sve to pažljivo gledala, e kako bi što bolje zapamtila gdje nas najviše boli. Kao kad vi, recimo, tamo u Strossmayerovoj galeriji promatrate, ne trepćući, neku vrijednu Kraljevićevu, Režekovu ili Mujadžićevu sliku. Mirjana, Alojzije i ja preživjeli smo nekim čudom naš sudnji dan. To je bio prvi i posljednji put da nas je otac tukao. Mamica je to češće radila, istom onom kuhačom, uvijek mi se činilo s posebnim užitkom. Ali stari nikada. Ni prije, ni poslije. Alojzije je, kao stariji i znatno iskusniji, znao zašto sam u školi popustio. Tih se dana, poslije tragične bitke u kuhinji, nije odvajao od mene. Pričao mi je o ženama, o njihovoj prevrtljivosti i neozbiljnosti, ali – toga se dobro sjećam – rekao je da Amalija sigurno nije takva. Kao, ona je izuzetak. A razlog mu je bio fantastičan. Rekao je: Kojeg bi se đavolja u nju zaljubljivao da nije takva, da nije izuzetak! Potom je govorio da me ona s Vladom samo iskušava, da se kao hoće uvjeriti u postojanost moje ljubavi i slične riječi-utjehe. Utjeha riječi od Alojzija Pukšeca, ne! Bila ga je milina slušati. Kako li je samo lijepo govorio! Ne znam zašto, ali sam mu vjerovao. On je punih sedam godina stariji od mene i valjda je znao što govori, mislio sam i – vjerovao mu. Čovjek je takav. Vjeruje u ono što želi vjerovati. Za drugo ga nije briga. I bio je u pravu. Amalija, naime nije dugo izdržala uz Vladu. Jednom mi je rekla, a to je bilo koncem šestog osnovne, da je taj tip beskrajno dosadan. Naravno, to je rekla i njemu. Takva je Amalija. Uvijek kaže što misli. Razočarani udvarač nije vjerovao. Jedno je vrijeme nije ostavljao na miru. Stalno joj je dosađivao. Dočekivao pred školom i kućom i što ja znam što je sve radio. Kad je, zadnjeg dana školske godine navalio na nju u ime nekih neispunjenih obećanja, ja sam ga udario. No, dobro, to me stajalo dobrih batina. Vlado je bio i stariji i jači od mene. Baš me je dobro istukao. Ležao sam nokautiran, razbijenog nosa i ponosa, ali, svejedno – te su mi batine bile vrlo/vrlo/vrlo ugodne. Pogađate i zašto! U pravu ste: Amalija me tješila i brisala krv s lica, pažljivo kako to samo ona znade. U tom je trenutku uživao čak i onaj biftek od nosa, a da ne govorim o svakom kvadratnom i kubičnom milimetru svoga izubijanog organizma! I tako, iz razreda u razred, došlo je vrijeme moga puberteta. Pubertetčine! Još mi ni danas nije jasno kako se to dogodilo, ali sam u pubertet uletio nadljudskom brzinom. Naglo sam izrastao, dobio neke dlačice po licu i tijelu, izdužile su mi se ruke, noge i sve drugo, glas mi se odjednom udebljao... Ludnica od puberteta, kažem vam. Naravno, s Amalijom nikad nisam razgovarao o svojoj ljubavi. Bilo me je strah njena ismijavanja – budalo što ti je? Doduše, drugi su nas u razredu zafrkavali da smo cura i dečko i slično, ali tko mari za takva, mislio sam, zlobna zadirkivanja. Pa naravno da je ona bila cura! Pa naravno da sam ja bio dečko! I još smo to što smo bili. To se vidjelo i iz aviona, a nekmoli iz neposredne blizine! Tek mi je danas, kad sam onako slavno zaradio ukor Nastavničkog usmjerenog vijeća, postalo jasno da možda i ona mene voli. O, Ona! Jer da to nije točno ne bi me onako vruće pogledala. A kad sam već kod njena pogleda, značajnog &td., moram reći da mi je taj okogled otvorio moja okogledalca. O čemu je riječ? Kakvo je to svečano otvaranje mojih sredstava za vizualno informiranje? Odgovor je vrlo jasan i vrlo/vrlo poetičan: Amalija, ta moja sretna nesretna ljubav, moja Laura, cvijeće itd. moje, nikad se, poslije Vlade, nije ni s kim zabavljala. Mislim, ni s kim nije hodala, ako vas baš zanima! Ni s kim se nije držala za ručice, ni s kim se nije ljubila, ako baš i to morate znati. Ni javno, ni tajno. Punih pet godina. Druge sve jesu, ali ona nije. A to, dopustite, ipak nešto znači. Malo mi je vremena trebalo da to shvatim. Punih pet godina, gospode bože! Pogledao sam je još jednom. Točno. Imala je baš onaj pogled. Znate, valjda, koji. Onaj od kojeg vam se kosa digne na glavi i posvuda od neke ljepote. Od kojeg se naježite, toliko je, znate već... vruć! Počeo sam skakati po klupama od sreće. Skakati i urlikati. A ona se samo smijala. Tek su joj oči govorile: napokon, budalo jedna! (Nastavak iduće nedjelje) |
LJUBAVNA
Jutros sam baš lijepo telefonski popričao s Vojom Šiljkom. Nas dvojica se već prilično dugo znamo, može se reći da smo prošli mnoge lijepe godine, bez obzira tkogod štogod o tome mislio ili ne mislio. Čini mi se, koliko znam starog majstora, da ćemo se uskoro družiti i na ovome mjestu. Naime, nedavno sam mu rekao da svrati na ovu moju adresu i, eto ti Voje. Danas mi kaže da se sjajno zabavljao i da je, na ovome mjestu upoznao još neke lijepe dame i gospodu. Poznavajući ga, očekujem da će se uskoro doseliti na ovu adresu, što će pojačati upravo nevjerojatnu konkurenciju dobrih tekstova. U svakom slučaju, želim mu dobrodošlicu.
Danas je petak za mnoge, pa i za nas starce. Svojedobno sam rekao da mogu napisati ljubavnu tamburašku pjesmicu iz koje će prštati erotika. Naravno, mogu ja i bez tamburice, ali sad mi je baš nekako do tambure. Možda i zato što sam prvi dodir ženskog tijela doživio upravo uz tamburicu, u dvorištu stanovite Ele u Hrvatskoj Dubici. Imao sam petnaest godina, a ona trinaest. Nabubrila je tamo gdje je trebala nabubriti, a ja sam se izdužio tamo gdje sam se trebao izdužiti. Bilo je toplo ljeto, zelena Una protjecala je kroz njene bistre oči, tamburaši su svirali i ja sam je ugledao. Kao da me grom pogodio. Poslije smo se i voljeli. Život je mene odveo drugim ženama, a nju drugim muškarcima. Sad se povremeno čujemo. Nedavno smo se i vidjeli; možete valjda zamisliti dvoje staraca koji su u očima zadržali žar mladosti, a u glasu onu mladenačku živost. Pa, evo vam, mili moji, ovaj moj pokušaj prijenosa tamburaške erotike s mene na vas, osobito na zna se koje moje muške neostvarene snove. Ako se za mene uopće može reći da sam muškarac. Iz polja se čuje ševa Zora se ko žena rudi Đeram šuti, ptica pjeva Tijelo hoće da poludi Jutro budi tople grudi Željela bi drhtaj skriti Kano da se suncu čudi Hej, da mi je nju ljubiti Sa lica joj bistro piti Ko da vrelu radost toči Hej, da mi je kraj nje biti Srce hoće da iskoči Oči žare, usne pale Od želje će pjesma pući Hej, kad bi se samo dale Tamburico, ne jauči Neću vina, ni rakije Man’te kulin, đakonije Budan sanjam najmilije Miris prave Slavonije Nek se oko mene svije Nek me kano vatra grije Neka plače, nek se smije Nek me ljubi, neka bije Hej, šokice, oka vedra Sludiše me tvoja bedra |
VODENA PRIČA
Jednoga lijepog i sunčanog dana Vodi je sve to napokon dojadilo. To, sa Čovjekom. Pred njenim mokrim dvorima svakodnevno su održavani brojni protesti. Ribe su se žalile da su desetkovane, što zbog nedostatka hrane, što zbog nevjerojatne ljudske lovne tehnologije. Školjke su rekle da je zagađenost vode dosegla toliku razinu da im prijeti sveopći školjkocid. Koralje izjeda nafta. Kao i mekušce. Rakovima su razne kemikalije potpuno uništile zaštitni oklop. Isti problem iznijele se u svojoj žalbi i kornjače. Pingvini, galebovi i ostali im krilati srodnici nastanjeni na obalama, kažu, jedva su preživljavali. Voda nikad nije, sa sigurnošću, znala što joj donosi sutrašnji dan: pohvalu ili pokudu, molbu ili žalbu, lijepu riječ ili brutalnu pljusku, ugodu ili neugodu. Zato je stari, dobri i mudri Hadvao sazvao Veliki Vodeni Sabor, e da bi, sa svojim dokazanim prijateljima i vodomišljenicima, u sjedničkom miru i razložno, dogovorio sve o budućnosti Vode na Zemlji. U jednoj od mnogobrojnih svečanih dvorana, ugodno vlažnoj, skupili su se delegirani predstavnici Gradskih vodovoda, Zdenaca, Seoskih bunara, strmoglavih brdskih Potočića, razigranih ravničarskih Potočića, širokih i krivudavih Rijeka, zelenih i prostranih Jezera, nepreglednih plavih Mora i Oceana. Čak su dotekli i predstavnici Akumulacionih jezera, premda njihov sukob s Jezerima nije još u potpunosti završen. Ali, kad je bio u pitanju zajednički opstanak, onda je mudri Hadvao zahtijevao bezuvjetnu slogu i ljubav između svih Voda, pa i onih zavađenih. Poslije obveznoga, mogli bismo reći i rutinskoga prozivanja, Hadvao je ustanovio da vijećanju ne prisustvuju Para i Oblaci. Para je negdje isparila. A Oblaci ionako žive svoj život na visokoj nozi, to jest u oblacima. Nakon kraćeg promišljanja, ipak odluči da Veliki Vodeni Sabor započne radom, bez obzira na odsutne Paru i Oblake, s tim da im se svakako pošalje po jedan primjerak uredno potpisanog i ovjerenog Transkripta, s otvorenom mogućnošću sasvim slobodnog izjašnjavanja o eventualnim zaključcima. Uvodnu besjedu izgovorio je sam veliki Hadvao. Potom se prešlo na pojedinačne diskusije. Za riječ su se javljali svi prisutni, a opći je dojam, sudeći po uzburkanim i tečnim diskusijama, da je Čovjek postao vrlo opasan po život Vode. Svi su govori vrlo pažljivo zabilježeni do posljednje kapi. Posebna komisija potom je napisala vrlo mirno i razložno pismo Čovjeku. U pismu je naglašena neposredna ljudska opasnost po život Vode. Na kraju pisma Veliki Vodeni Savjet moli čovjeka da se popravi, inače će snositi vrlo mokre i uzburkane posljedice. Mudri Hadvao nije zaboravio spomenuti posljednji Veliki potop, kao ni brojne samostalne pobune pojedinih članova velike Vodene obitelji u obliku manje ili više katastrofalnih Poplava. Pismo je uredno adresirano i otposlano Čovjeku. Čovjek je pismo primio i, gotovo drsko, odgovorio da se nimalo ne boji Velikog potopa, dajući u odgovoru naglasak na ubrzan napredak tehnike, posebno u odnosu na Nou, njegove sinove i onu tehnološki nesavršenu korablju. Hadvao je pažljivo i zabrinuto pročitao Čovjekov odgovor. Potom je, poslije dugog i prilično mokrog razmišljanja, zapovjedio, s prilično vlage u glasu – Veliki potop. Čovjeka je stanovito vrijeme zabavljala ta vodena stihija. Budući da stihija nije prestajala, ubrzano se pokušao spasiti. Međutim, Voda je bila neumoljiva i nezadrživa. Neravnopravna borba trajala je nekoliko godina. Tek tada je prestalo. I dok su se vesele vode povlačile u svoje vlažne domove, Vodeni statistički zavod sređivao je golemu bilancu. Rezultate te bilance marno je, za neku vodenu vječnost, zabilježila jedna bezazlena kapljica. |
KANDIDIRAJMO BLOGOVICU ILI BLOGOVCA ZA PRH!
Presedan balzamira princip, napisao je svojedobno Benjanim D' Israel, svakako jedan od velikih engleskih umova, kojeg ne volim kao konzervativnog političara, ali mi je drag kao pisac, jer je uvjerljivo znao napisati svoje zanimljive poglede na visoko društvo; izvrsno je opisivao društvene sukobe svoga doba; a nije bio loš ni kao putopisac.
Bio je elegantan čovjek lijepoga lica, uredno počešljane duge kose, mirnih očiju, inteligentnog čela, pravilnoga nosa, pomalo ciničnih usta, malkice isturene brade s kratkom, mi bismo rekli kozjom bradicom. Za nj kažu da je možda i značajniji engleski političar od Pitta mlađega, ali to ovdje nije tema. Jednostavno mi je ta njegova misao izletjela odnekud i brzo sam je prihvatio i odmah pribilježio da mi se opet negdje ne skrije u klačini moje glave. Dakle, što hoću? Hajdemo biti malo ozbiljni i istaknuti svoga kandidata za Predsjednicu-ka Republike Hrvatske!!! Vidim, mnogi se javljaju, pa zašto ne bismo i mi. I što bi falilo da imamo nekoga tko nije politička organizacija ili ispijač kave u svim razdobljima ili nogometni trener ili kako li je ime onom Letici ili čovjek s dva prezimena, to jest Ivić pa i Pašalić... i ostali sebeljupci i sebeljubičice. Zašto naša Jadranka Kosor ne bi bila Ptica, Anne, ona fesela mala Ifka, a naš Mesić Scorpy, Markiz de Sade Ili Poslije, Papa Raco, Eugen Vidrić ili bilo tko drugi? Držim da bismo do sredine idućega tjedna mogli skupiti 10.000 potpisa. Ima nas dosta i valjalo bi pokušati. Ako ni zbog čega, onda zbog reklame. Koja bi to opća hrvatska radost bila kad bi osvanuli naslov. BLOG ISTAKNUO SVOGA KANDIDATA ZA PREDSJEDNICU-KA HRVATSKE! Pa sve one televizije i ostale javne i privatne tribine! Valja nam se samo složiti oko kandidatkinje ili kandidata i evo sjajne priče. Naravno, naš kandidat ne bi smio biti stariji od 4 banke. Ja sam istakao svoje kandidate, a tako mi je svejedno tko će to biti. Jedino je mjerilo da se na ovom virtualnom prostoru dokazao. Naime, mnogi misle da se svaki kandidat mora negdje dokazati. Gdje se Mesić to dokazao? Gdje Jadranka? Gdje ostali? Ćiro se dokazao barem u Francuskoj. Svaki Predsjednik puno troši. Od grijanja, telefoniranja, tjelesnih čuvara, šofera, savjetnika, kuharica, putnih naloga i što ti ja znam čega sve ne. Ostalo im rade stručne upravne službe, kojima je, u pravilu, svejedno tko je predsjednik. Oni rade svoj posao. Radili bi ga i kad bi predsjednik bila Megi ili Drito Konjsko Božanstvo! Eto, zato sam počeo ovaj tekst s presedanom. Učinimo presedan i balzamirajmo princip.Pa, učinimo ga. Kandidirajmo neku našu damu ili gospodina za idućeg stanovnika Predsjedničkih dvora!!! |
SAT POVIJESTI: ILIRI
Zabilježeno je da Iliri bijahu visoka rasta, kao od brijega odvaljeni, da su bili zgodni, štoviše vrlo simpatični, lijepi i izuzetno snažni muškarci. Muškarčine, pače! Žene su im bijahu zdrave, ljepuškaste i strpljive.
Znana nam je i njihova kultura, pa i onaj dugo skrivan podatak da bijahu ovisnici o piću, možda kapljicu više od običnih ljubitelja žestokih ili manje žestokih alkoholnih napitaka. Međutim, vrlo je malo rečeno o tome kakvi bijahu ratnici, o čemu će ovdje i biti riječi. A ratnici bijahu - svaka čast, riječ da bih rekao nepriličnu. Prije nego što se upustimo u slikovito opisivanje ilirskih ratnih vještina, zavrtimo malo golemi povijesni točak unatrag i recimo koju o njihovoj glasovitoj sklonosti alkoholu. Nadam se da vam ovaj kratki izlet u opojna pića neće poremetiti koncentraciju. Možda, oprostite, možda je riječ ljubav primjerenija od onih banalno korištenih – sklonosti ili ovisnosti. Sklonost je sklonost, ne, i ona ne može ništa drugo značiti do - sklonosti, pa makar ta sklonost bijaše glasovita, kako sam i naveo. A ovisnost? Tko jebe ovisnost! Ljubav je, mislim, potpunija riječ od sklonosti. Još ako ljubav povežemo s ovisnošću, a ovisnost sa sklonošću, pritom glasovitoj, dobivamo, čini mi se, pravu sliku o onome što je gospodin pisac namjeravao odmah reći, ali nije znao. Oprostite, kako stojite s koncentracijom? Dakle, nastavimo zajedno draga moja, voljeli su Iliri piti. Primijetiste li, slučajniče, kako vam je pisac uvalio - uz ljubav, ovisnost i sklonost - još glagol voljeti, ha?! Mogli su podnijeti enormnu količinu krvi u alkoholu. - Kaže li se u nas za pijance i da su dobro baždareni. Ako je baždareni pravopisno ispravno, molim vas, slobodno u svoju svijest utisnite i tu, piscu ipak čudnu i neprimjerenu riječ, budući da nije hrvatska. Riječ nam je doputovala s Osmanlijama iz turskih jezičnih ljepota, i tu se zadržala kano da nam je rođena. U svome prekomjernom ispijanju bijahu rečenici vrlo skromni: što im utočiš, to popiju. Zapravo ne popiju onako kako ste vi svikli ispijati omiljeno piće, nego jednostavno opojnu tekućinu struse neposredno u grlo, bez laganoga, često i ugodnoga gutanja. Pritom ne bi ni trepnuli ilirskim očima. Njihove pijanke bijahu dugotrajne. Znale bi potrajati i po nekoliko stoljeća, što samo na prvi dojam djeluje kano piščevo nepotrebno pretjerivanje. Ne, mila, nije pretjerivanje, budući je podatak zapisan u knjižurinama starostavnim. Rekord im bijaše - kako bilježi Antonio Guynnesso davnašnji predak današnjega bilježnika neobičnih svjetskih rekorda Quinnessa - pune 474 godine neprekidnog ispijanja plamene vodice. Bijahu to prave orgije! Muškarci bi pili - mi ga bumo, pili, pili! - a žene bi rađale nove, svježe i trijezne snage. I bi tako da im ne nestade pića pri jednoj višestoljetnoj pijanki. Iz dosade se potukoše ispred oštarije u kojoj je ostalo samo jedno putno piće. Ne vjerujem da se baš tako zbilo, nasmija mi se u redak, upravo na ovome mjestu, ona ljupka plavooka mirisnica kojoj sam neki dan u tramvaju, vozeći se prema Kvatriću, otvoreno i muški iskazivao punu pozornost, gotovo pohotno plješćući njenoj ljepoti. O, zar sumnjaš u moje vesele i vedre riječi, ti primamljiva tramvajska sireno, koju ću sanjati sve dok se jednoga jutra ne probudiš pokraj mene?! Sumnjam, sumnjam, osjećam kako mi brzopleto šalje čudne vibracije. Ljudi se zbog dosade ne tuku. Iz dosade se čita, pa čak i ljubi. Da se tuku, oprostite, to prvi puta čitam. Iz dosade može izbiti svađa, a od svađe do tučnjave nije dalek put, pojašnjavam. Iliri nisu voljeli svađu, pa im za tučnjavu nije ni bila potrebna dosada sa svađom, nego samo dosada. Vidim li to u tvojim plavim očima odbljesak plavog osmijeha? Budući da plavi odgovor ne stiže, nastavljam s pričom o Ilirima. Molim da me više ne dekoncentrirate, jer bi priča mogla krenuti pogrešnim tramvajem u pogrešnom smjeru. Dakle, onako pijani izađoše na trg pred oštarijom, povadiše buzdovane, mačeve i koplja, te pažljivo i nježno počeše jedan drugoga ubijati. Sve do vesele smrti! Kad zabavna tučnjava završi, većina ne bijaše više nimalo upotrebljiva, mrtvo se izležavajući na prašnjavome trgu. Malen broj preživjelih umorno shvati da su pronašli novu vrst razonode. Zaljubiše se u tučnjavu na prvi mlat teškog mlatila, na prvi rez oštra noža, na prvi ubod šiljasta koplja. A od tučnjave do rata malen je korak za Ilire, a velik za čovječanstvo. U početku je ta ljubav bila amaterski iskrena i nespretna. Odlazili bi u buffete, te nekoliko mjeseci užurbanim ispijanjem stjecali borbenu pripremu, a onda bi izlazili na tučnjavalište i - tarapana. Ratovanje im je zaista pričinjavalo pravu mušku uživanciju. Zato su tom novom užitku posvećivali svaki slobodan trenutak. Bijahu skloni mišljenju da rat prihvate kao novu športsku disciplinu. Nešto grublju mušku športsku igru. Zato nastojahu toj novoj igri pronaći kakvo-takvo opravdanje. Te odučiše baviti se ratovanjem kao specijalnom rekreacijom. Smisao te razonode bijaše bio u naglom otrežnjenju. Nicala su diljem Ilirije velebna tučnjavališta kao neka vrst antialkoholičarskih lječilišta. To ih je toliko zaokupljalo da su održavali okrjepljujuća poslijepodneva. Dakako, njihove žene ne bijahu oduševljenje. Štoviše, ljutile su se s razlogom. A kako i ne bi kad im se muževi vraćali sa športskog osvježenja popuno mrtvi i nekorisni. Iliri su se bavili još i poljodjelstvom, lovom i ribičijom, ali ne previše ozbiljno. Tim su se zanimanjima bavili tek onda kad nisu imali društvo za tjelesno oživljavanje. Ljubav je ljubav, ali i među ljubavima ima barem jedna najdraža, plavooka sireno iz tramvaja. Iliri su najviše voljeli međuplemenska ratovanja. Toliko su ta ratovanja voljeli da su se domišljati domišljanti domislili kako će tu ljubav najbezbolnije iskoristiti. Ter su, koje li ideje, organizirali pravo ilirsko prvenstvo u tom novom momčadskom športu. Ratovalo se po dvostrukom ubod-sustavu. To jest: jednom ratuješ kano gost, a uzvratni susret odratuješ na svome ratovalištu. Znalo se događati da su na kraju prvenstva nekoliko plemena imala isti broj natjecateljskih bodova, pa je odluka o konačnom pobjedniku bila izračunavana na temelju odnosa živih i mrtvih natjecatelja. Takozvana živo-mrtva razlika. Te su ratničke utakmice pobuđivale golemo zanimanje, pa je neki dosjetljivi Ilir organizirao butik-kladionicu. Na području Balkanskog poluotoka, njegova sjeverno-zapadnog i zapadnoga dijela, uživalo je život tada tridesetak ilirskih plemena. Bijaše to sasvim lijepa brojka tijela, pa je logično da su rečena prvenstva u ratovanju bila vrlo, vrlo zanimljiva. U dugom nizu lijepih, rodnih i prvenstvenih godina, samo se jednom dogodilo da pobjednička momčad nije imala nikoga da primi prelazno burence alkohola za osvojeno prvo mjesto. Iz te momčadi nitko nije preživio, ali su već ranije osigurali prvo mjesto. Zato je u natjecateljski pravilnik unesen amandman da kapetan ili barem poručnik momčadi mora preživjeti kako bi osobno mogao primiti prelazno burence. U protivnom, kompletna bi momčad mogla biti diskvalificirana za to i ostala natjecanja. Zanimljivo je da reprezentacija Ilirije nije nikada zabilježila neku značajniju međunarodnu pobjedu. Neki povjesničari protumačili su taj podatak nestručnim sastavljanjem reprezentacije, a neki drugi nezalaganjem pojedinih četa zbog međuplemenskih sukoba. I jedni i drugi bijahu u pravu. Savezni general doista nije najbolje sastavljao momčad, premda su igrali najbolji, ali na pogrešnim mjestima. Liburni, vrsni napadači, igrali su u obrani stečenoga. Amantini, poznati kao nenadmašni obrambeni ratnici, pokušavali su nespretno glumiti napadače, što im nije polazilo ni za lukom, ni za strijelom. Budući da je savezni general nastojao avanzirati u kralja, pokušavao je premještanjem ostalih plemena na pogrešna mjesta domoći se važne pobjede i željene titule. Ali, bijaše slab matematičar. Dalmatae, Jasie, Colapiani, Japodi, Dindari, Brenci, Meaze nisu se najbolje snašli na krivim mjestima, svi su zatajili i - zna se... Nije uopće čudo što su u takvom rasporedu, a osobito neprimjerenom taktikom izgubili utakmicu s Rimljanima, i to uvjerljivo na svome ratovalištu. Uzvratnu utakmicu predaše bez borbe, pa su tadašnje novine iz toga napravile senzacionalni slučaj na naslovnim stranicama, tražeći glavu Saveznoga generala. Poslije toga sramnog poraza Iliri više nisu igrali u reprezentaciji. Više su se davali pojedinačno. Kad god ih je novi Savezni zvao, nisu se odazivali nego bi se ispričavali lažnim liječničkim potvrdama: boli noga, puca glava, čir na želucu, ozljeda na radu, smrt u obitelji... Bijahu pravi umjetnici u pronalaženju dobrih isprika. Poslije se izmiješaše s Rimljanima i Slavenima, a manje skupine s Albancima i Grcima. Hrvati to ushićeno dočekaše, jer se tako dočepaše prekrasnih turističkih terena. Tako, malo po malo, zbilo se da su Iliri nestali, jednog običnoga dana, između šestog i devetoga stoljeća. Gotovo jučer. Potpuno se izgubiše, njihove ih majke još traže. A nisu bili neka osobita reprezentacija. Rimljani ih, kao i Slaveni pobijediše na domaćem terenu. I to kao od šale. Zato su i nestali. Nema ih upisanih u zemljišnim kartama, a ni žene im više ne rađaju. A može bit' da su se zatvorili u neki veći kafić, pa treniraju li treniraju, e ne bi li se dobro utrenirani revanširali za bolne poraze, ter se kano pobjednici vratili na političku scenu. Vrag će ga znati. |
SMIJEŠAK ZA PTICU TRKAČICU
Budući da nam je naša Ptičica ovih dana žrtva nemilosrdnog i okrutnog, da ne kažem glupog ljubavnoga terora, poklanjam joj ovaj, čini mi se, ipak optimističan sonet. Međutim, kako u ovome sonetu nema ni s od osmijeha, molim sve one koji budu ovo čitali da našoj dami poklone jedan blag smiješak. Naravno, osmijeh ne smije biti ljubavni, nego prijateljski. A sad sonet: Hoću l' moći, divna Tugo, Još proljeće prigrliti, Il' će zima ova dugo Niz lica nam studen liti. Vrelo sunce negdje prži, Događa se negdje vrelo. Noć nam spora, dan je brži, Već se jutro s podnem srelo. U pustinji glave ove Mnoge ptice zapjevale. Sada huk se čuje sove, Sve ljepote zar prestale? Tek se jeka javlja blaga, Čuješ li je, čuješ – blaga. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (4)
(Nastavak)
To je bio moj prvi bijeg od kuće. Ako ne računamo onaj kad sam kao petogodišnji dječak, bolestan, pobjegao u vrtić da vidim Amaliju. Zapravo, ne pravi bijeg, nego samo onako. Zamišljao sam da me nema, da sam otišao u Ameriku, tamo se zlopatio kao Rudolf Valentino, odrastao i postao mladi filmski star. Prava filmska zvijezda, bogati! U to je doba, a to je bilo osamdesetih, glavni filmski badža bio – Robert Redford. Maštao sam da sam postao slavniji i od samog Njega – dakle Roberta Redforda! Čak, kao nas smo dvojica igrali u nekom filmu, da sam ga otkrio, kao on je bio kriminalčina i zločinčina, i prebio kao vola u kupusu i spasio nekakvu čednu ljepoticu koju je bio zarobio, zlostavljao i sve ono – skidao je, ljubio po vratu i pupku... Moji su se filmovi, sjećate li se svojih snova, prikazivali u svim zagrebačkim kinima. I tad je bila prava filmska ludnica. Šverceri kino-karata živjeli su kao grofovi. Karte su se prodavale i po sto puta skuplje! Sanjao sam da primam pisma svih iz dijelova svijeta, od cijeloga čovječanstva, pa i od Amalije. I da mi njena pisma, možete misliti, nosi sam Vlado, moj privatni poštar. Jest da sam Amalijina pisma, nikad napisana, znao napamet, što se za druga pisma ne bi moglo reći. Njih nisam, ako ćemo pravo za zdravo, ni čitao. To su činile moje tajnice i glasnogovornice, sve neke ljepotice iz Playboya. Slale moje slike posvuda po svijetu; udarali na njih štambilje s mojim potpisom i nekim glupim tekstom, ukrcavali sve to u goleme kamione i upućivali obožavateljicama. Ali Amalijina pisma sam, razumije se, čitao. Tiho i skriveno u jednom od deset WC-ea one moje vile u L.A. Još se i danas sjećam njenog prvog pisma. Ovako mi je, ta okrutnica, pisala: Dragi Sebastyane, tvoji su filmovi fantastični. Ja ih gledam po nekoliko puta. Sjajno hodaš. Njišeš se kao onaj orah u bakinom dvorištu. Zaljubila sam se u tvoje geste i grimase. I glas ti je divan, nije više onako dječački. Ali, dragi moj Seby, moram ti priznati da sam uvijek poslije filma žalosna. Da sam znala da ćeš zbog svoje ljubavi prema meni toliko patiti, ja nikada ne bih hodala s onim konjem Vladom. Molim te oprosti mi i pozovi me u Ameriku što prije, pa ćemo zajedno snimati filmove. I kupati se u onome tvome bazenu, kako god ti budeš htio. Voli te tvoja (uvijek samo tvoja) Amalija! Žene su, ako me pitate, naprosto nemoguće! Misle da čovjek u njih može biti zaljubljen cijeli ušljivi život! I onda vam daju nekakve mrvice od pažnje i ljubavi. U smislu – on me voli, lako mi je za njega, ali me ovaj put zanima drugi mulac koji me, recimo, 100 % ignorira. Ako kojim slučajem, u međuvremenu, postanete nekakva rijetka marka, zvijer, ime, bogataš, filmska zvijezda, nogometaš, Arsen Dedić, Nikola Plećaš ili tako nešto, onda vam dolaze udijeliti malkice svoje milostive ljubavi. Misleći da se još uvijek zbog nje ubijate, režete kapilare po cijelom tijelu, da ne možete klopati, da se nikad ne trijeznite itd. Nikako im nije jasno da se život izmijenio na njihovu štetu, da ja sad ne mogu, kao filmska zvijezda, hodati s anonimnim Amalijama, što bi rekle moje obožavateljice, moj menager, novinari...? Kakva bi to senzacija bila?! Zato sam odgovorio Amaliji da si svašta utvara. Otkud joj to da sam ja zbog nje zbrisao u Ameriku. A, osim toga, ona ima svoga konja Vladu, pa neka s njim snima filmove po hipodromima. Onda mi je ona odgovorila da sam obična blesava filmska zvijezda, pa se počela sjećati uspomena, što me posebno dotuklo u onoj mojoj trideset-sobnoj vili u predgrađu Los Angelesa. Bila me drpila šašava nostalgija. Za svima. Nećete vjerovati, ali doslovno za svima. Za Amalijom, naravno najviše, za starcima, bratom Alojzijem, sestrom Mirjanom, razredom i – svima. Čak sam poželio vidjeti i čuti najveću dosadu na kugli zemaljskoj – tetku Šteficu. Nostalgija je jedna čudna biljka. Pomislite da biste mogli živjeti i na sjevernom polu, među bijelim medvjedima, tuljanima, eskimima i smrznutim mamutima, samo da ne morate buljiti u sve one kretene iz razreda, da ne morate slušati usmjerene i senilne profesore, da ne gledate u te jadne žrtve nezahvalne djece, to jest starce, e, upravo to pomislite, a kad malo dadnete petama vjetra, već vam netko manjka. Ili brat, ili sestra ili, recimo, srditi profa Ludva von Ilirykitsch. Zbog takvog dopisivanja s Amalijom postao sam tužan. Ona me svakom riječju, svakim slovom podsjećala na Zagreb i sve ono što sam volio u Zagrebu: Zrinjevac, Trnje, HNK-a, kino Romaniju, Dinamo, Lokomotivu, Šovagovića, Novosela i Dražu Jerkovića... Kad je štab koji je brinuo o mojoj filmskoj karijeri skužio razlog moje tuge, jednostavno su mi zabranili dopisivanje s Amalijom. To su mi zapovjedili. Zbog toga, zbog te zabrane, nisam više htio biti filmski glumac. Tko jebe Roberta Redofda, Hollywood i sve one ljepotice! Vratio sam se kući, da bih postao – ubojica. Ubio sam Vladu. Jasno, vlasti su me odmah čopile. Priredilo mi suđenje na najvišoj razini: televizija, fotoreporteri itd. Suđenje o kojem bi sanjao svaki pravi ubojica! Onakvo suđenje koje često viđate na naslovnim stranicama kad netko ubije Johna Kennedya ili Johna Lenona! Ili recimo kad pobijete nekom atomskom ili hidrogenskom bombicom pola stanovništva neke male države, Irske, Palestine ili Izraela. Na suđenju sam se hrabro držao. Nikome nisam otkrio motiv ubojstva. Ali, mic po mic, podatak po podatak i deksteri su otkrili moju tajnu ljubav. Amaliju. Kad su sve objelodanili, novinari su došli na svoje. Nova love story! Bile su nas pune novine, Dnevnici i ostali žurnali. Kao da smo nogometaši ili nešto slično tome, Oliver Mlakar ili Mićo Orlović, takvo nekakvo čudo. Amalija, ja i mrtvi Vlado! Dobivao sam tone i ne tone pisama. Uglavnom su mi pisale žene. Nudili su mi sve. Od braka, sendviča, kolača, pa do pisaćeg stroja, novog Vartekst odijela i pet kg janjetine. Da sve to upapirim i ukoričim u roman. Jedna mi je nudila da ukokam njena muža, pa da se nas dvoje oženimo kad izađem iz bajbukane. Navodno, muž je psihički ubija i nije nimalo romantičan. Svašta. Kad su me pravednici osudili na doživotnu robiju i pospremili na jedan pust otok za teške malodobne delikvente, usred Atlanskog oceana. Naravno, patio sam, ta još sam bio praktički dijete, ali i znao da sa mnom pati i Amalija. Ne znam kako, ali zbilo se da na tom otoku pronađem basnoslovno blago. Ostalo nekim gusarima. Dalje znate. Potkupio sam stražare koji su mi jednom mjesečno dostavljali hranu i ostalo, sapun ili neki šampon. Oni su me brodićem prebacili do nekog čvrstog kontinenta, Afriku ako hoćete i to znati. Bilo je to petnaest godina po izdržavanju kazne. Tada sam imao 27 godina i odjednom se pretvorio u novog grofa Monte Christa. Kad sam se približio sretnom završetku, da sam ga mogao gotovo neposredno pomirisati, to jest željnom susretu mene i Mercedes-Amalije, probudila me vekerica. Vrijeme za odlazak u školu. I što je najgore, vrijeme je da mi Amalija da novo pismo za Vladu. I da pod velikim odmorom odem do njegova razreda i preuzmem njegovo novo pismo. Ne, stvarno ću ubiti tog konja Vladu. I konje ubijaju, zar ne?! (Nastavlja se) |
DIJETE JE SLAVUJ U KUĆI
Svijet se održava dahom nevine djece, piše u Talmudu.
Danas jedno od moje četvero djece, Una, ima deset godina. I cijeli mi jučerašnji dan kao da protječe u nekoj pred-porođajnoj nervozi. Kao da će se ponovo roditi i ja nervozno očekujem da je doveden u istu ovu sobu u kojoj sad sjedim sam i družim se sa brojnom djecom Gospodina Bloga, moga novog prijatelja i vladinog povjerenika za druženje i samotno razgovaranje u pred-porođajnim noćima kakva je ova. Zovem telefonom ostalu djecu, Natašu, Ivana-Gorana i Amira. Kao da me je strah da će zaboraviti rođendan naše zajedničke princeze. Oni se smiju, jer znaju zašto ih zovem, pa me još kroz smijeh i tješe – Stari, ne pizdi, kako bismo zaboravili. Naravno, kroz sjećanja mi izbijaju i njihove pred-porođajne noći. I svi oni strahovi koje sam tada proživljavao, jer za mene kažu, oni koji me osobno poznaju, da sam više mama nego što sam tata, zapravo – da sam mama sa živcima od lanaca. To je valjda zato što volim i znam kuhati, što sam slobodna profesija, pa sam jutra provodio s djecom, nosio ih po vrtićima, putovao s njima diljem ondašnje i sadašnje, po raznim književnim i drugim festivalima. Djeca i satovi se ne smiju neprestano navijati. Valja ih pustiti da idu (Kinder und Uhren dürfen nicht beständing aufgezongen werden. Man muss sie auch gehen lassen.), napisao je davno moj omiljeni njemački pisac Paul Jean. Vjerojatno zato ne nosim sat, a djeci sam ostavljao sve one slobode koje su znali izboriti, a znali su, možete mi vjerovati. Zato su danas slobodni ljudi. Čak je i Una slobodna mlada dama koja se znade smijati i radovati sitnicama. Naravno, znade i razgovarati, pa me i ona noćas smiruje u telefonskom razgovoru. Zato mi se ponekad čini da su oni, sve četvero, moji mladi roditelji. Koji sa mnom imaju problema, jer još nisam naučio rasti. Žene nas čine pjesnicima, a djeca – filozofima, reče Malcolm de Chazal. Ako znamo, a znamo, da su filozofi djeca koja nastoje odrasti, što im nikako ne uspijeva. Uostalom, kao ni pjesnicima. Narodna poslovica kaže da bez djece ne raste kuća. To je točno. Moja je kuća, odnosno ovaj skroman stan koji dijelim sa starom i vrlo bolesnom majkom, narastao na četiri odvojene kuće u kojima žive moja djeca. A te četiri kuće su se stisnule u mome srcu, bez obzira što je jedna u Jarunu, druga u Zemuniku, treća tamo iza Travnog, a četvrta u Donjoj Zelini. Moja Una neobično voli svoj rođendan. To joj je poseban dan, živi za nj nekoliko tjedana prije i nekoliko tjedana poslije 15. listopada. Ja to znam, pa onda kupujem različite čestitke i molim prijatelje da joj čestitaju. Zato su kuverte napisane istim, mojim rukopisom, dok su čestitke ispisane različitim rukopisima i obilježene različitim poštanskim štambiljima. Pero Panjković, moj prijatelj iz Splita, čak je dao nalog svojoj tajnici da svi članovi Društva kojem je predsjednik (splitski pjevači i glazbenici) napišu Uni čestitku na svojim promidžbenim fotografijama. To su učinili i mnogi moji prijatelji pisci, slikari, glumci, novinari, glazbenici itd. – Znaš, tata, cvrkuće mi telefonski, dobila sam zaista lijepe čestitku od Paje Kanižaja, Vesne Pisarović, Nenada Cvjetka (jel to onaj glumac iz Zlatnog vrća), Mustafe Nadarevića, Jasne Zlokić, Miljenka Mitrovića, Branka Uvodića, Joška Juvančića... Pa ako se netko od vas, mili moji, sjeti da na ovome mjestu čestita našoj Uni rođendan, kunem se, otprintat ću joj to i poslati u Donju Zelinu, da uživa u riječima divnih ljudi koji se zovu Ptica ili Annie i Bestijica ili... a da momke i ne spominjem. Ako vas nisam dovoljno lijepo zamolio da to učinite, onda vas još jednom, i još ljepše molim. Hvala. |
MALKICE SVAKODNEVICE
Sad, na kraju srijede, hajdemo u srijedu. Alkar Kemoterapiju u sridu!
Počelo je lijepo: čitanje lijevo, čitanje desno. Što bi imalo značiti: malo Psihologije pamćenja i učenja, Predraga Zarevskog: malo Leviathana Thomasa Hobbesa, malkice šaranja Blogom šajke, a Internetom čeze, kad... Kad što? Kad ono prijatelj Šebrek javlja se sa dna Istre. U zoru ranu... Šebri je još vojnik, brigadir, a tamo na Kamenjaru ili kako se to već zove, je poligon u kojoj naša bajna vojska gađa orhideje i ostalo nepotrebno i neprijateljski nastrojeno bilje i raslinje. Vani se dan lijeno proteže, evo ga još malo pa je jutro stiglo i na moj četvrti kat. Šebri se javlja nešto u svezi Zagreb-Salona. To je najstarija međunarodna izložba fotografija u Hrvatskoj, gotovo sto godina stara. Već nekoliko godina prijatelju pomažem u slaganju i lektoriranju Kataloga. Potom HTV. Napisao sam prijedlog za neku emisiju. Nosim to uredniku, a urednik će proslijediti svome uredniku i tako: urednik za urednika za urednika, iščupati ne mogu ni repu. Nakon toga hrlim pješke u Društvo književnika. Naime, TMB danas ima promociju knjige pjesama Tigar. Tomicu odavno volim. Družili smo se, veselili, pili i ljubili. Bilosnić je pravi zbunjenko. Znalo mu se događati da se udvara djevojci i nekoliko puta. Jednom mu je neka ljepotica rekla da joj se više ne udvara, jer da znade sve fore, mogu odmah preći na stvar... a to nije bakalar. Živi u Zadru. Posljednjih stotinu godina rijetko se viđamo, ali on je još uvijek mlad i poletan. On je kao spoj saksafona i trombona. Katkad i tromblona. Takva mu je i poezija. Nježna, opora i eksplozivna. Naravno, najprije je napisao rođendansku čestitku mojoj desetgodišnjoj kćeri Uni. Zatim mi je poklonio Tigra, tako je naslovio zbirku koju danas promovira. Onda smo se izgrlili i ono, jebote, sjajno izgledaš, zar si već umro! U Društvu mnoštvo prijatelja koje odavno nisam vidio. Obradovao sam se susretu s Nikolom Pulićem. Nikola je rođen u doba Zdeslava, ali još hoda i raduje se svakome od nas koji smo rođeni u doba Česmičkog. Pajo Kanižaj. Stipe Čuić. Kazimir Klarić. Arsen Dedić i Zlatni Bula za glasovirom Bele IV., Palada, Vuletić, Knežević... Naravno, tu su kritičari, profesori, astrolog i novinari. Dok traje promocija, brišem do Tabe i tamo njemu i damama iz ureda pokazujem na Blogu Trkačicinu nogometašicu. Znam da je Ptičica u cvijeću dobila nove čitatelje. Do danas sam im ja bio favorit. Od sutra, kladim se u dva pušleka mladoga luka i kg janjetine, bit će to Mirisna Ptica, Propupala Annie, pa tek onda ja. Pojelo me vrijeme. U Društvo sam stigao kad je promocija bila gotova. Arsena i Bulu sretoh na stepeništu. Na brzinu izmijenismo nekoliko milijuna riječi i štosova. Kao, vidjet ćemo se... Kratko druženje u Gradskoj kavani s Bilosnićem i društvancetom. Radujem se skorom susretu s Tomicom u Zadru. I onda dom, punjene paprike i druženje s Tigrom, to jest s T.M. B. Sad je doba odmora, dakle bloganja i blogovskoga prigovaranje. A, kao početak, na kraju vam poklanjam uvodnu pjesmu ove sjajne zbirke. Tomislav Marijan Bilosnić: U ULICI ZADARSKOG MIRA POJAVIO SE TIGAR Na početku Ulice Zadarskog mira pojavio se tigar bio je to najuporniji tigar svih vremena Tako rijetki stvor u današnjici. Toliko rijedak da je teško u to i povjerovati Nitko ne vjeruje u njegovu pojavu iako mu djeca nose male poklone a djevojke iz predgrađa dolaze ga vidjeti uzbuđujući se onim što je najbolje Svi ga gledaju s pristojne daljine i ne vjerujući okreću pogled nebu koje lebdi nad njim svileno kao i on sam U velikim skokovima tigar preskače zgrade boji se da će ga na ulici ubiti oni što se prave da ga ne vole ali viču za njim kako je lijep kao visoki bijeli valovi juga koji već danima preznojavaju cijeli grad Tigar i ne sluti da je upao u klopku u jamu koju mu kopaju godinama blago se osmjehujući njegovoj nenadanoj pojavi. Eto, to je Bilosnić. Taj tigar mi se jako sviđa. Sigurno ste zapazili da je to jedini tigar na svijetu koji je biljožder. Vani je jesen. I dolje, i gore, i lijevo, i desno, i sprijeda, i otraga. Ruža u haustoru pripremila je svome draganu, pa ma gdje on bio, slatko od sebe. A ja, evo, svim mojim neuhvatljivim djevojčicama smišljam nešto jesensko. I stilu - jesen stiže, priđi bliže! RUŽI U HAUSTORU Gle, na tvoje vrele skute Padoše moje ruke – Žute. |
VENERA I PLUTON
Bijah vam bio namijenio jednu zaista lijepu pjesmu. Poslao mi je majlićem prijatelj, negdašnji zapovjednik HRZ i PZO, general u mirovini (svega 52 godine star, ali pun kufer staža) Josip Štimac. Budući da je ta pjesma ilustrirana sjajnim fotografijama, nije mi uspjelo staviti je tu, jer ne znam.
Jer sam star i ne znam. Zato vam danas nudim pjesmu koja je nosila radni naslov - Muke po starcima. Kad sam pjesmu završio, dao sam joj naslov Venera i Pluton. Zapravo, u pjesmi ima dosta Nabokova, to jest ljubitelja Lolita, ali ne onih skroz Lolita, nego onih cca oko(?) 20 godina. Budući da sam, do teflonske ljubavne avanture, pripadao starcima koji je bio ljubitelj Lolita do 30 godina mladosti, pjesmu sam posvetio samo sebi, e da se ne bi Nepoznat Netko uvrijedio. Evo pjesme: Veneri se iznenada Jednog dana u sam suton Iz daleka, mobitelom, Javnuo gospodin Pluton: Oprostite, što vam smetam Želim skončat svoju muku Stoga, eto, smjerno molim Vašu nježnu žensku ruku! Vidi vraga, što je sada Venera se čudom čudi Gospodine, čini mi se Kano da ste malko ludi Što da radim s vama starim Kad u meni krvca vrije Moje tijelo, posvud vrelo Nemoći se vašoj krije Ja vas štujem, dobri starče Al, shvatite, još sam mlada Meni treba muško snažno A ne takva stara klada I tu bi, eto, priča stala Nešto kvrcnu, puče veza Halo, halo! starac viče Daj se javi, tko me zeza! Jadan Pluton, staro momče Kroz prostranstva tužan luta A mlađan se Merkur smiješi Dok Venerom bludno pluta |
JUNACI BLOGOVE ULICE (3)
(Najprije isprika: prošle nedjelje nije bilo nastavka ovog sjajnog djela svjetske književnosti zbog poznatog teflonskig potresa, snage 20 gigabajta. Obećavam, premda sam malo nervozan, u ovom nastavku neću svojim, često nepotrebnim i zločestim, upadicama usporavati mlađahno pripovijedanje Sebastijana Pukšeca.) Franji Tkalčecu se usta razvukoše u osmijeh. Taj njegov osmijeh ne možete ni zamisliti, ni opisati. Možete ga samo vidyeti i čuditi se. Naime, lice mu je izgledalo kao svježe uzorana oranica, s jedno milijun prvih brazda. Dobro, kad je to lice normalno, onda je sve O.K. Mogu se, između svih tih brazda, nazrijeti oči i nos, pa čak i usta. Ali kad se lice razvuče u osmijeh, onda se oči i nos izgube negdje između njih. Raspoznate otvor usred lica u koji su se slijevale sve one bore, kao što se, recimo, Nil slijeva u Sredozemlje, sa svim onim nemogućim deltama. Svrnuh pogled s von Ilirickitscha na direktora. Njegov je pogled, doduše ne onako neprijateljski raspoložen, još bio uperen u mene. Šutio je čini mi se pola stoljeća, a onda kao da je sve i svakome jasno mirno rekao: - Dakle, priznaješ. U te dvije njegove riječi nije bilo upitnika. Nigdje, ni u riječima, ni u pogledu. Vražji se upitnik negdje sakrio, tražio sam ga po cijelom razredu. Sve dok ga nisam pronašao negdje u sebi, odnosno u mome izgovorenom pitanju-odgovoru: - Tko, je l' ja? Naravno, ovdje je u rečenici upitnik po svim pravopisnim pravilima, ali, kunem vam se, ni u tim kompromitirajućim riječima, onako kako sam ih izgovorio, zaista nije bilo upitnika. Možda tek kao moguća naznaka, ali pravog upitnika nije bilo. Dalje se stvar odvijala sasvim normalno. Izribali su me kao parmezan, sve se prašilo. Direktor je održao sjajan monolog. Nešto u smislu da su i oni, to jest profešuri i direkturi, bili mladi, da razumiju nagon za isticanjem i sve u tom smislu da je bilo naprosto neugodno slušati. Kad je izrekao sve što znade o tome kako se razumijemo mi i oni, krenuo je u prilično nadahnuto tumačenje o kazni i uopće o smislu kažnjavanja. Kao, nije kazna zbog kazne, nego je kazna samo neka vrsta upozorenja, e da bi kažnjeni shvatio... bla, bla, bla... pa stoga oni ne mogu tek tako prijeći preko moga kažnjivog djela, to jest preko teksta na posjetnici, pa neka me ne iznenadi ako me u svjedodžbi, za nekoliko dana, ne iznenadi jedan lijepo ispisan ukor cijelog Nastavničkog zbora... neka to shvatim ozbiljno... imaš krasne roditelje, ne... oni vjeruju u mene jer sam, čujte i počujte, inteligentan i dobar, samo malo svojeglav itd. Stajao sam ispred njih zaista kao pravi krivac. Pravi pravcati Raskoljnikov. Kad je direktor završio govoranciju, bio sam toliko oduševljen da sam gotovo zapljeskao, ali srećom nisam. Dosta sam vraga za rep vukao. I onda /// spasonosno školsko zvono završilo je ovo nepotrebno pedagoško mučenje. Dva su se pravednika pogledala i što... Ništa, školsko je zvono je jače od svega, naime dokazano je da je teško zadržati koncentraciju duže od 45 minuta koliko moramo neprirodno sjediti u neudobnim klupama u slušati bezvezna, dosadna i jednolična predavanja, još bezveznije i potpuno nevažne povijesne datume i najbezveznije fol važne događaje od kojih mi se uvijek povraćalo. Točno u 45. minuti obračun između dva ostarjela revolveraša i mladog stranca, to jest mene, završio je njihovim brzim povlačenjem iz opasne zone, dakle iz razreda, u kojem su svi odjednom živnuli. Pljeskali su me po uskim ramenima, gotovo su mi leđa odvalili i sva rebra slomili prijateljskim udaranjem, a Amalija me, ah Amalija!, pogledala, usuđujem se reći, pomalo zaljubljeno, onako kroz trepavice... kako da vam kažem... pogledom koji kao da izlazi direktno iz sna, toliko toplim da vam trnci projure kroz tijelo, a srce počne otkucavati onim nemogućim brzim ritmom, , da vam se sva krv slije u glavu. Skoro mi je srce iskočilo ne samo iz mene, nego i iz ove galaksije! A kad sam već kod Amalije, moram reći da se nas dvoje poznajemo još iz jaslica. Meni se katkada činilo da je znam još duže, iz nekog predživota kad sam bio celofan u koji su umotali najljepšu ružu na svijetu, to jest Amaliju. Od prvoga dana, u onim jaslicama u Vrbiku, bili smo povezani svakakvim pupčanim vezama. I ona je, kao i ja, rođena u Zajčevoj bolnici u Zagrebu. Stanovala je tri kuće dalje od mene, ona na broju 71, a ja u 65-ici. Njeni su roditelji bili slični mojima, dakle nemogući. A evo kako smo se upoznali u jaslicama u jednoj, moglo bi se reći, nimalo idiličnoj situaciji. Naime, ja sam bio dobrano popišan, mokar kao spužva, pa me teta morala premotati. Kao za inat tu se našla Amalija, koja je upravo toga dana prvi put donesena u jaslice. Mamica joj je nešto tepala, kao brzo će se vratiti, neka bude dobra, a ona se derala u sav glas. Derala i bacakala po onom stoliću na kojem su nas roditelji skidali i oblačili. U jednom se trenutku okrenula prema meni. I prestala plakati. U tom sam času bio sasvim gol i popišan. Smrdio sam kao javni WC na željezničkoj postaji u Perkoviću. Okrenuo sam glavu da vidim zašto je to dijete prestalo plakati i ugledao nju. Moš misliti koja je to priča! Da je umjesto nje bila neka druga, bilo koja druga djevojčica, ne bi mi to ništa značilo, mislim, ne bi mi bilo nimalo neugodno, ali pred Amalijom sam pocrvenio. Tako sam je upamtio, a i ona mene. Poslije smo se uvijek skupa igrali. Onda smo skupa preležali ospice, mums i još neke glupe dječje bolesti, što nas je još više zbližilo. U prvi smo razred upisani isti dan. I, otada sam bio, kunem vam se, neka vrst njena psa. Hrvatski Amalijin terijer ili tako nešto! Gdje je god bila ona, mogli ste i mene vidjeti. Stajao bih iza nje i, časna riječ, mahao repom, dok su mi oči slijedile svaki njen pokret. I kad bi je koji god od klinaca zviznuo šakom u leđa ili povukao za one plave pletenice, ja bih skočio kano bijesan pas. Naravno, krivac je bio izgrižen, to jest dobrano prebijen. U trećem osnovne proglasili su nas mužem i ženom. Meni je to bilo veri glupo, ali njoj nije. Svoju je ulogu žene shvatila vrlo ozbiljno. Nosila mi sendviče i kolače, brisala često krvav nos i što ja znam što sve nije radila! Brinula je o meni baš onako kako se Adela skrbila o svome mužu i mome ocu. Nije da mi njena pažnja nije godila, zapravo kad biste me dobro pritisnuli, priznao bih da sam se topio od sreće, ali, ipak, često mi je bilo neugodno. Kaj ona ima paziti na mene, ne, onak krhka i mehka kak puding, kad je moja sveta muška dužnost da brinem o njoj?! Poslije je nju čopio pubertet. Što čopio?! Uletjela je u taj prokleti pubertet petom brzinom. Kao muha bez glave. Još se i zaljubila u jednog konja iz osmog razreda i, što je najgore, pisala mu ljubavna pisma. I on je njoj pisao nekakve gluposti. Ta su pisma bila debela kao knjige. Vlado, taj konj iz starijeg razreda, i Amalija hodali su cijeli šesti osnovne. I, što je nevjerojatno za sve one koji me poznaju, taj sam cijeli šesti razred bio poštar. Sam vrag zna kako sam bio nesretan! Htio sam pobjeći od kuće u bijeli svijet, samo da više ne doživljavam takva poštarska poniženja. Tada sam se zakleo, premda još nisam dobio taj prokleti pubertet, da ako ikada narastem, mislim ako postanem čovjek ili tako nešto, nikad neću biti poštar. Jebote, zamislite da cijeli život vučem nekakva slinava ljubavna pisma po cijelome svijetu. Da ne bi! Idem ja u bijeli svijet bez ljubavnih pisama! |
ZANOVIJETANJA U WORDU
MODERNA BAJKA
Nekad su bajke počinjale ovako: iza sedam gora, iza sedam mora, živio je strašni sedmoglavi zmaj... Danas više nema bajki, a počinju ovako: iza sedam funkcija, iza sedam mandata živi strašni... dopišite ime koje želite! PARAFRAZA Kad bih parafrazirao E. Blocha, onda bi rekao ovako: Državom dominiraju dvije vrste ljudi: oni koji shvaćaju čime ne upravljaju i oni koji upravljaju onim što ne shvaćaju. REKLAMA Još jednom o gutačima reklama. Budući da živimo u doba mogućih i nemogućih poruka., nije daleko dan kad ćemo putem javnih medija biti obasuti reklamama ovakva tipa: prodajemo otkup grijeha po vrlo povoljnoj cijeni. Za otkup većih količina grijeha ili kolektivni oprost za razne nepodopštine dajemo popust. Mogućnost plaćanja karticom, čekovima na odgodu, a moguće je grijehove otkupiti i na kredit, uz gotovo minimalnu kamatu. Za kreditno plaćanje grijeha potrebna su tri jamca. Grijehove otkupljujemo i na lizing! Vatikan, d. o. o. SABOR Hrvatski sabor 1990. – 2000. Tuđmanovo leno; 2000. – 2004.: Čiča Tomčićeva koliba; 2004. - ? Duma Vladimira Iljiča Šeksa... DRAGOVOLJNI SLIJEPCI Nitko nije tako slijep, kao oni koji neće da vide. (Jonathan Swift) NARAVNO DA VOLIMO ISUSA Bog sve vidi i sve zna. I sve oprašta. Jer za naše grijehe u posljednje dvije tisuće godina kažnjava sina (?) Isusa. Tako, kad god vidi, gore s neba, kako neki njegov promidžbenik u mantiji i samozvani slavitelj bludno griješi s nekim ljupkim djetetom (bez obzira na spol) zvizne šamarčinu svome sinu Isuseku. Koji, eto, tako plaća naše grijehe, jer ih je, ničim izazvan, sam preuzima od nas plahih grešnika. Zato je normalno da volimo Nazarećanina HRVATSKI VJETAR Glasoviti hrvatski tajkun otpuhao je Hrvatsku. |
BLOGOVSKA PRIČA ZA PETAK: ŠIVIN SIMBOL
Jednoga davnog, lijepog i veselog dana uputiše se Brahma, Višna i Vašišta, moćni indijski bogovi, praćeni božjom, brojnom, skromnom, mudrom i poslušnom pratnjom, u prijateljsku posjetu božjem kolegi - bogu Šivi. Dvori boga Šive bijahu bili širom otvoreni. Posluga, dvorjani, vratari, čuvari, glasnogovornici, savjetnici, sva ona silna prateća elita, pa i sam predstojnik Šivina ureda, bijahu bili dobili slobodan dan, pa visoke goste i njihovu brojnu, skromnu i mudru pratnju nitko ne dočeka. Zato se oni sami uputiše u božanski Šivin hram. Sva im vrata bijahu bila otvorena. I, tako, nesmetani ni od koga, upadoše u odaje uvaženog domaćina. I - imadoše što vidjeti. Bog Šiva, u raskošnom dnevnom boravku svoga rajskog dvora u Kailasu, upravo se bio malo zaigrao i razigrao sa svojom zakonitom ženom, snažnom božicom Durgom. Bijahu zorno i tvorno uvježbavali stanovite ljubavne poze iz Kama sutre, pa ni ne primijetiše, visoke goste, ni njihovu brojnu, skromnu i mudru svitu. Drhtali su i dahtali, grabili se i lomili, savijali i uvijali, tepali i brektali, stenjali i položaje mijenjali.., a sve to pred svetim i čednim očima rečenih bogova i njihovih skromnih mudroslova. Ugledni gosti, zajedno sa svim svojim mudracima, diskretno zakašljaše, želeći tako, svome vrlo uspaljenom domaćinu i podatnoj uspaljenici-domaćici, skrenuti pažnju na svoju nehotičnu nazočnost njihovoj zaigranoj razigranosti. Ali, ni snažni Šiva, ni opuštena mu jebozovnica Durgu, ne čuše to diskretno kašljucanje. Upravo se, u trenutku te nenametljive i tihe diskrecije, Šiva halapljivo divio šumovitim i strmetnim tajnama Durgina vrelog Venerina brežuljka, diveći se rumenim i vlažnim udolinama i glatkom i vrlo skliskom ponoru koji je vodio u dubinu Durgina raja; a mazna se Durgu, dražesno i radosno, čudila napetoj i drhtavoj muškosti svoga božjeg ljubavnika i muža, nježno dražeći to tvrdo kvrgavo čudo mekim prstima i vrelim usnama. Nezvanim gostima bijaše neugodno pred tim božanskim prizorom. Nakašljaše se glasnije, ali naš par, u tom času, ne bi čuo ni riku stada svetih im goveda. Penjali su se i spuštali vrletnim i skliskim stazama užitaka, potpuno se predajući jedno drugome. On - radosno uranjajući u njene bistre rumene dubine, a ona - ushićeno poskakujući na samom vrhu njegova vulkana, neposredno prije užarene erupcije. Gosti se pogledaše i napokon shvatiše da im tu nije mjesto. Zato se okrenuše i, bez pozdrava, izađoše iz te rajske sobe. Pri odlasku neki su glasno negodovali, uzrujani Šivinom negostoljubivošću, dok su se drugi, uključujući i boga Višnu, dobrodušno smješkali viđenim maštovitostima kojima su nehotice prisustvovali. Poslije, kad je ljubavni dvoboj žestokih božjih bračnih protivnika završio na obostrano svršavajuće zadovoljstvo, Šivi ispričaše što se zbilo dok se on bavio proučavanjem Kama sutre. Oh, gospode, ta nije moguće!, uskliknuo je, pogledavši svoju mirisnu i opuštenu životnu suputnicu. I oboje se tada skameniše. Kažu - od stida. I ostadoše skamenjeni upravo u položaju u kojem ih uglednici zatekoše. I tu bi priči bio kraj da Šiva ne bijaše bog, dakle vječan. Zato poželi da čin, zbog kojeg je doživio među-božju sramotu i koji je prouzročio jednu od njegovih smrti, postane objekt poštovanja svih ljudi. Sjede, naš jebežljivi Šiva, na svoje prijestolje i sazove konferenciju za tisak. Uzbuđeni novinari tada zabilježiše njegove riječi: Javna blamaža i stid me ubiše, započe pravedni božji bludnik svoju izjavu. Ali, su mi, isto tako, dali nov život i nov oblik, oblik lingama (hrvatski izraz za lingam je pimpek, kurac ili nježnik, latinski penis itd.). Zato ste vi, razvratni novinarski duhovi i znatiželjni podanici moji, dužni da nježnik ubuduće smatrate mojim drugim božjim ja! Kurac i ja smo jedno. Kad god vidite pimpek, vidjeli ste mene, a mene se mora poštovati. I meni se moraju prinositi žrtve. Svi oni koji će me poštovati kao nabreklinu, narodski zvanu kara, ostvarit će svoje najviše želje i naći mjesto u mome raju Kailasa. Zato će oni koji naprave figuricu lingama od gline ili kravljeg izmeta biti nagrađeni. Oni koji penis naprave od kamena, dobit će sedam puta veću nagradu i nikad neće vidjeti Kneza tame. Oni, pak, koji harbiju uobliče u srebru, bit će nagrađeni sedam puta više od onih koje spomenuh u prethodnoj rečenici. Vlasnici zlatnih kurčina, pak, bit će nagrađeni sedam puta više od onih koji se diče svojim srebrenim udom. Novinari Šivine riječi ukrasiše sjajnim naslovima, podnaslovima, laedovima i ilustracijama. U tome su prednjačili urednici i podanici Šivina privatnoga tjednika – Lingam press. Čitatelji prihvatiše Šivin savjet, a i što bi drugo, kad Šiva bijaše treći bog u hinduističkoj božjoj trijadi. Bijaše bog razaranja i zato ga se mnogi bojahu. Mudraci, da bi udovoljili bogu, osnovaše odmah vjersku sljedbu (što bi u današnjem značenju bila politička stranka) - lingajita, što će reći kurcoljubaca. Članovi te sljedbe nosili su kurčić ili kurčinu - zlatnu, srebrnu, brončanu, kamenu, pa i glinenu - kao simbol prikačen za kosu ili obješen o vrat, čak i u prirodnoj krutoj veličini - ako se ovdje uopće može govoriti o veličini (zato vas upućujem na jedan maštovit tekst u Ptice Trkačice) - na bisernoj ogrlici. Pripadnici Šivine sljedbe mogu se prepoznati i po drugim vanjskim oznakama, osim nošenja simbola kurca. Znaju namazati čelo nekom mašću ili kravljim izmetom. Ali, glavni predmeti njihova kulta bijahu kurac i bik Nandin, božanska jahaća životinja Šive. Uspravni i valjkasti kameni stupovi, u obliku nježnika, mogu se i danas vidjeti ne samo u hramovima Šive, već i u kapelicama uz cestu, na javnim trgovima i na drugim prometnim mjestima. Shodno tome, kletve i zakletve bile su u sličnom duhu: Moglo se čuti: Tako mi Kurac pomogao; pomozi Kurče; oprosti nam Kurče; tako mi Kurca; Kurac će te kazniti; pazi što radiš, Kurac sve vidi... itd. Obred ukazivanja počasti Šivi, inače, nije ni danas posebno složen. Hinduistički hramovi se obično sastoje iz dva dijela: iz predvorja i pravog svetilišta. Oko njih su dvorišta. Dvorišta hramova su najčešće prostrana, dok je središnji dio hrama, u pravilu, malen. Vjernici počinju molitve šećući dvorištima, tako da im hram uvijek bude s desne strane. Poslije nekoliko tako prehodanih krugova, ulaze u predvorje ili hodnik glavnog hrama. U glavno svetište ne mogu, jer tamo ima pravo ući samo svećenik. Obično je u predvorju bilo obješeno zvono, u koje su zvonili vjernici. Tako su na sebe skretali pažnju božanstva. Svećenik im je odgovarao puhanjem u školjku, dajući im do znanja da je bog spreman ispuniti stanovite želje. Vjernici bi se približili pragu glavnog hrama i prinosili žrtve bogu. Zatim bi legli na zemlju ili samo stavljali ruku na čelo, moleći boga da prihvati njihovu žrtvu. Time se obred završava i vjernik napušta mjesto kulta. Nema svećenika, nema ni dosadnih vjersko-poučnih tirada. Sve se obavlja brzo, gotovo mehanički. Vjernici prilaze jedan za drugim, škrope kameni kurac vodom, bacaju zeleno lišće ili cvijeće i mrmljajući riječi molitve ustupaju mjesto drugim vjernicima. Lingam je bio poštovan i u kućnom obredu. Mjesto na kojem će sjediti onaj koji obavlja obred valjalo je najprije ritualno očistiti uz recitiranje odgovarajuće molitve majčici Zemlji, Prithivi. Zatim se od gline pravio kip Šive, naravno u obliku pimpača. I tako dalje. Stari Latini bi, poštujući svoja glasovita demokratska načela, pa tako i indijskog boga Šivu, rekli: Kurac bonus, mir in domus! Je, je/ je, je… podržao bi stare Latine pjevački zbor nježnih i časnih obožavateljica veselog simbola dragog im boga Šive! Je, je…jeah, čuh li to samo jeku iz kuhinje ili je to ipak bio onaj poznati mi snažni i glasni izdah, moje uvijek radišne i ljupko-snažne teflonke? |
ULOGA SISE U SUVREMENOM ŽIVOTU
Jutros kad sam išao na kontrolu i mijenjanje flastera na vedroj mi glavi, onako umoran s jučerašnjeg snimanja u Virovitici, iznenadilo mi što svi taj umor uočavaju. Čak me sestrica sažaljivo pogledala i rekla: Umorio si se jučer u Virovitici.
Dakle – umorio si se. I evo mi današnjeg teksta! Što bismo mi, naime, bez sise (si se) u političkom, privrednom, zabavnom, društvenom, kulturnom, zdravstvenom, sportskom &td životu? Primjerice, tekstovi u zabavnom i inom glazbenom izričaju nemogući su bez lijeve ili desne sise, premda se u tim tekstovima izričito baš i ne spominje bilo koja strana. Tako slušamo naše plemenite vitezove literarne sisate forme kako putem svojih pjevačkih glasnogovornika poručuju draganama, prijateljicama, ljubavnicama, pače i gdjegdje vlastitim ženama, pazi 'vamo: vratila si se meni; vidim; bojala si se priznati; davala si se drugome; durila si se ni zašto; budila si se jutrom, snena i topla; češljala si se na obali; čudila si se suncu i mjesecu; žrtvovala si se zbog naše ljubavi; žurila si se meni na prvi spoj; ljubila si se s maškarom u kali; kretala si se ulicama; gegala si se na nasipu; furala si se na hetero; gadila si se, gibala si se, gizdala si se, gladila si se, glupirala si se, gnjavila si se, gradila si se da ne me vidiš, grčila si se, grebala si se, grizla si se, gušila si se... U političkom životu često čujemo ovakve sisate formulacije: čujem, socijalizirao si se; kreditirao si se u Gluminoj banci;, favorizirao si se na stranačkoj listi; istakao si se na madracu; dvoumio si se između Glavaša i ostalih lovaša; ki bi da si se pretvorbio; igrao si se sudbinama; kandidirao si se za predsjednika Hrvatske; kostimirao si se u demokrata; kuglao si se ljudskim glavama; zeznuo si se glasujući za Đapića; zajebao si se glede Škegre; udružio si se u koaliciju; demodirao si se politički... U sportskom životu čitamo ovakvu upotrebu sisa: borio si se uzalud, istrošio si se trčeći, eliminirao si se sam, klizao si se, skijao si se, tukao si se... Često čujemo i ovo: ludirala si se (na Banketu u Bistri), akreditirao si se (kod Seve), kurvala si se (raznim delegacijama), predstavljao si se (lažno), džilitnuo si se (kano ždrijebac mladi), dopisivala si se (s HAZU i ostalim akademijama), izdužila si se (naglo), izgubila si se (između sna i jave), izlajao si se(za govornicom), izmirila si se (s Jadrankom Kosor), iznenadio si se (ugledavši ga sa stranačkim neprijateljem), izlizala si se (obećavajući), gužvala si se (u tramvaju), izložio si se (pogledima), izmaknuo si se (ugledavši Rojsa), izmijenila si se (na bolje ili gore), izravnala si se (naglo), iznenadio si se (kako su čvarci ukusni), izmotavao si se (bježeći od istine), natreskao si se (na domjenku), naučila si se (ne slušati kao Vesna Pusić), napušila si se (svega i svačega, nema kao), navratio si se (u Gradsku kavanu), nažderao si se (na stranačkoj konvenciji), uvalio si se (u nevolju), uveseljavala si se (starim vicevima), uvjerio si se (da nisi u krivu), uzdala si se (u prijatelje), uzdržavao si se (loveći u mutnom), vadila si se (kreditima), uživljavao si se (ulogu velikog vođe), vagao si se (poslije svakog zalogaja), veličala si se (izmišljajući), ventilirala si se (onako znojna), vezao si se (za budalu), verao si se (društvenim ljestvicama), zaletio si se (prognozirajući da će…), zamarala si se (ovim tekstom), zamislio si se (nad knjigom), zaokružio si se (posljednja dva mjeseca), preračunao si se (u procjeni)... itd. sve do zagnjavio si se (nepotrebno)... A i nas, a i nas čujem vaše blogovske glasove! |
MISOMANIJA
Budući da za koju minutu idem u Viroviticu, moram reći da sam se noćas bavio, između ostaloga, i problemom manjka mlijeka u Lijepoj našoj. Naime, mi mlijeko uvozimo. Mnogi tvrde da je do nestašice nastalo zato što nemamo dovoljno krava muzilica (svega oko 300.000, za razliku od onih mračnih vremena kad smo u Mračnoj ondašnjoj muzli svega 900.000 krava).
Poslije višesatnog razmišljanja, shvatih da nije problem u kravama, nego o nečem drugom što sam pokušao pretočiti u neku vrst mliječnog bećarca. Zapjevajte: Mliječna Pirga, krava iz mog sela, Jednog dana mis je postat htjela. Navukla je lake cipelice, Ofarbale kravlje trepavice, Promijenila navike i ime, Ugradila silikonsko vime Ofarbala dlaku, pa je plava, Ne dam mlijeka, nisam više krava! Sastala se komisija cijela, Pa izabra Pirgu za mis sela. Tad u Lijepoj nasta strašna zbrka, Bez mlijeka im proizvodna frka! Traje slavlje, rujna zora rudi, Misis Pirga toj se zbrci čudi: Što se žale, čemu takva vika, Neka Lijepa odsad muze bika! |
|
Neke su stvari u životu neizbježne.
Na primjer, moj izlazak iz bolnice. Rana na glavi je lijepa i čista, čuj lijepa i čista (a ja bih rekao ružna krasta), a u glavi nemam šumova (osim onih normalnih, od rođenja), nema nesvjestica i sličnih veselih izlazaka iz svijesti itd. Dakle, danas idem doma (8,30 sati). Veselu vijest javih prijatelju i on dođe po mene i odvede me pravo u redakciju, jer sutra se snima u Virovitici itd. Sjedim za svojom uredskom mozgovnom protezom i drajfam li drajfam. Neke su stvari u životu neizbježne. Na primjer, Ptica Trkačica. Čim sam je vidio (na Blogu), odmah sam je spazio (rekao bi Vojo Despotov). Moram priznati, ona mi je već dva mjeseca najveća slabost. Majetiću je i duže. Volimo vas, lijepa damo. Volimo vaše rečenice, način na koji se suočavate sa životom i hrabrost kojom uletavate u gužve. Ne znam kako izgledate, ali to uopće nije važno. Mora da ste krasotica duhom, a to je jedino važno. Svojedobno sam bio napravio plan kako da se dočepam Ptice. Bilo je to prilično duhovito i atraktivno, ali sam odustao. Bilo je mi je malo bedasto glumiti Kojota. On se služio lukavstvom, ali ga je Ptica svaki puta nadlukavila. Bez imalo napora i s nekom mladenačkom radošću. Eto, zato sam odustao. Neki je mudrac rekao da ne možeš dlanom zaustaviti vjetar. Neke su stvari u životu neizbježne. Na primjer, Istina. Što je, zapravo, istina ako danas možemo gledati vrijeme i stvari koje su se dogodile i petnaestak milijardi godina prije našeg rođenja? Po meni je Istina nulta točka Života, to jest stvaranja našeg Svemira, a do te nulte točke uskoro ćemo stići. Dakako, kao misli a ne kao tijela. Jebeš tijela, ma koliko lijepa bila, kad završavaju u raljama drugih gmizajućih tijela ili na roštilju javnih spalionica! Jest, prilično sam obrazovan za svoje i bilo čije godine (???!!!) i prilično dobro baratam s riječima. Štoviše, moglo bi se reći da sam u svemu tome već polako prešao u rutinu. Kao ševa u braku. A ja sam strastven lovac. Koji je, zar je moguće?, već uzeo pušku i počeo nišaniti u mrtvog zeca. Blog me je upozorio da nema strasti u pucanju na mrtvog zeca. Strast je u lovu, pa makar nikad ništa ne ulovio. Eto, ja ovdje lovim i ne želim nikad ništa uloviti. Jer je Blog je pismeni safari u džunglama ljudskih života. Eto, ja ovdje lovim neuhvatljive dobrice poput Ptice Trkačice, Annie itd, Drito konjsko božanstvo... I uvijek se obradujem kad mi izmigolje. Toliko za danas. Sad moram završiti Viroviticu i polako u krevet-biblioteku. Naime, prostor u kojem spavam pretrpan je knjigama, tako da jedva bude mjesta za mene. O drugima da i ne govorim. Jer da je drukčije, onda me Tena nebi zveknula novom teflon tavom. Ja takve tave uopće nemam. Mogla me je zveknuti, recimo, kompletom J. D. Salingera, Shakespeareom ili nekim drugim knjigama-prijateljima, ali oni su prilično nespretni za tu svrhu. Oni udaraju tek kad ih pročitate, mila moja Trkačice. Zato je u mene potres mozga - trajno stanje. |
DRUŠTVO ŽIVIH BLOGOKNJIŽEVNIKA
Dakle, u bolnici nije tako loše. Kad bih imao bilo kakav sobičak u kojem bih glavobolovao sam samcijat, potpisao bih doživotni boravak u takvom kutku nikom na putku.
Naravno da sam htio javno obznaniti gdje mi glava boluje, ali, kažu, da mi ne preporučuju zbog potresa mozga itd. Rekao sam drobricama koji brinu o našem zdravlju da sam rođen s potresom mozga i da to nije ništa strašno, ali mi je njihova služba za otimačine privatnih stvari zaplijenila najboljeg prijatelja, moj krasni i blagi ThinkPad. Potrošio sam cijelu prošlu noć uvjeravajući ljupku sestricu, naravno u njenoj sobi, da mi vrati mozgovnu protezu i, evo me, poslije vizite, ponovno s vama, kćeri i sinovi dobrog nam Bloga! Naravno da sam zadovoljan što među vama ima i onih koji se zanimaju za moju glavatu sudbinu. Sav sretan, moram naglasiti da nisam očekivao takvo zanimanje. Mislio sam da društvu – koje se masovno okupilo oko prostate uvaženog Miroslava, to jest Ćire, to jest Blaževića – baš i nije zanimljiva neka luda tintara. Srećom, prevario sam se, jer to društvo, kojeg li zadovoljstva, nisu Blogovci. Jučer me posjetio dobri Debellyssimo. Zadržali smo se u kraćem i srdačnom razgovoru, sve dok nije došla olimpijaska bacačica teflon tava s dvostrukim dnom, s onim, jojštomijebilo izrazom na licu. O njoj još nisam spreman razgovarati, pa ću je odšutjeti. Ali, De Bellog, e o njemu ne mogu šutjeti! Zato što je bio na sastanku Upravnog odbora Društva književnika na Trgu bana Jelačića. S tugom u ne baš debelom glasu ispričao mi je da Društvo ne reagira na sve ove blagodati koje nam donosi Drug Kompjutor, to jest da se lova troši na ovo ili ono, a ne na informatizaciju. Onda je te moćne glave pitao znaju li što je Blog. Nisu znali, gospode bože! Upravni odbor književnika nema pojma o Blogu!!! To je našeg prijatelja deprimiralo, to jest pao je sa desetog kata, na kojem stanuje, u tešku depru, pa je im rekao da je na Blogu pročitao svu hrpu sjajnih pisaca. Milijun! O kojima valja voditi računa, jer će oni, koliko sutra, biti članovi Društva. Naveo je i imena nekih stotinu blogospisateljica i blogospisatelja, koje ovdje neću iz praktičnih razloga navesti, ali budite sigurni da je i vas spomenuo. Meni je tada iscurilo iz razbijene glave da bismo mogli osnovati Društvo živih blogoknjiževnika, a on je rekao da me nije ništa, to jest da mi glava nije doživjela neki neuobičajen potres. Ta njegova dijagnoza bila mi je glavni oslonac da na viziti tražim izlazak iz bolnice. Ili da me bar premjeste u neku drugu sobu gdje neću slušati jauke tipa koji leži u krevetu do mene (rečeni se nije držao zakona 0,0 promila, pa mu je u alkoholu pronađeno i nešto krvi). Rekao sam da me premjeste u neku sobu gdje pacijenti leže tiho ili u nesvijesti, ali me dr pogledao i nešto ljutito promrmljao sebi u bradicu. Nešto kao frgrmrštrlj, ali na ljutitom latinskom. Kad je izlazila, ona mi je sestrica samo dražesno namignula. I odmah me prošla volja za izlaskom iz bolnice. |
| < | listopad, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv