Jednoga lijepog i sunčanog dana Vodi je sve to napokon dojadilo.
To, sa Čovjekom.
Pred njenim mokrim dvorima svakodnevno su održavani brojni protesti.
Ribe su se žalile da su desetkovane, što zbog nedostatka hrane, što zbog nevjerojatne ljudske lovne tehnologije.
Školjke su rekle da je zagađenost vode dosegla toliku razinu da im prijeti sveopći školjkocid.
Koralje izjeda nafta. Kao i mekušce. Rakovima su razne kemikalije potpuno uništile zaštitni oklop. Isti problem iznijele se u svojoj žalbi i kornjače.
Pingvini, galebovi i ostali im krilati srodnici nastanjeni na obalama, kažu, jedva su preživljavali.
Voda nikad nije, sa sigurnošću, znala što joj donosi sutrašnji dan: pohvalu ili pokudu, molbu ili žalbu, lijepu riječ ili brutalnu pljusku, ugodu ili neugodu.
Zato je stari, dobri i mudri Hadvao sazvao Veliki Vodeni Sabor, e da bi, sa svojim dokazanim prijateljima i vodomišljenicima, u sjedničkom miru i razložno, dogovorio sve o budućnosti Vode na Zemlji.
U jednoj od mnogobrojnih svečanih dvorana, ugodno vlažnoj, skupili su se delegirani predstavnici Gradskih vodovoda, Zdenaca, Seoskih bunara, strmoglavih brdskih Potočića, razigranih ravničarskih Potočića, širokih i krivudavih Rijeka, zelenih i prostranih Jezera, nepreglednih plavih Mora i Oceana. Čak su dotekli i predstavnici Akumulacionih jezera, premda njihov sukob s Jezerima nije još u potpunosti završen. Ali, kad je bio u pitanju zajednički opstanak, onda je mudri Hadvao zahtijevao bezuvjetnu slogu i ljubav između svih Voda, pa i onih zavađenih.
Poslije obveznoga, mogli bismo reći i rutinskoga prozivanja, Hadvao je ustanovio da vijećanju ne prisustvuju Para i Oblaci.
Para je negdje isparila.
A Oblaci ionako žive svoj život na visokoj nozi, to jest u oblacima.
Nakon kraćeg promišljanja, ipak odluči da Veliki Vodeni Sabor započne radom, bez obzira na odsutne Paru i Oblake, s tim da im se svakako pošalje po jedan primjerak uredno potpisanog i ovjerenog Transkripta, s otvorenom mogućnošću sasvim slobodnog izjašnjavanja o eventualnim zaključcima.
Uvodnu besjedu izgovorio je sam veliki Hadvao. Potom se prešlo na pojedinačne diskusije. Za riječ su se javljali svi prisutni, a opći je dojam, sudeći po uzburkanim i tečnim diskusijama, da je Čovjek postao vrlo opasan po život Vode.
Svi su govori vrlo pažljivo zabilježeni do posljednje kapi. Posebna komisija potom je napisala vrlo mirno i razložno pismo Čovjeku.
U pismu je naglašena neposredna ljudska opasnost po život Vode. Na kraju pisma Veliki Vodeni Savjet moli čovjeka da se popravi, inače će snositi vrlo mokre i uzburkane posljedice.
Mudri Hadvao nije zaboravio spomenuti posljednji Veliki potop, kao ni brojne samostalne pobune pojedinih članova velike Vodene obitelji u obliku manje ili više katastrofalnih Poplava.
Pismo je uredno adresirano i otposlano Čovjeku.
Čovjek je pismo primio i, gotovo drsko, odgovorio da se nimalo ne boji Velikog potopa, dajući u odgovoru naglasak na ubrzan napredak tehnike, posebno u odnosu na Nou, njegove sinove i onu tehnološki nesavršenu korablju.
Hadvao je pažljivo i zabrinuto pročitao Čovjekov odgovor. Potom je, poslije dugog i prilično mokrog razmišljanja, zapovjedio, s prilično vlage u glasu – Veliki potop.
Čovjeka je stanovito vrijeme zabavljala ta vodena stihija. Budući da stihija nije prestajala, ubrzano se pokušao spasiti. Međutim, Voda je bila neumoljiva i nezadrživa. Neravnopravna borba trajala je nekoliko godina. Tek tada je prestalo.
I dok su se vesele vode povlačile u svoje vlažne domove, Vodeni statistički zavod sređivao je golemu bilancu.
Rezultate te bilance marno je, za neku vodenu vječnost, zabilježila jedna bezazlena kapljica.
Post je objavljen 21.10.2004. u 21:37 sati.