(Nastavak)
Nekako se baš tih dana dogodilo da mi starci dobiju poziv razrednikov u kojem ih uvaženi drug moli da dođu u školu na razgovor. Razlog: kao popustio sam u školi, napale me slabe ocjene sa svih strana i još neke slične koještarije.
Mome dobrom tatici baš nisu bile drage ni ugodne razrednikove litanije, što je poslije zorno i tvorno pokazao.
Ne znam kako izgleda ona batina iz raja, ali ona kojom me je stari Mirek očinski počastio, baš nije djelovala kao da je ikada bila u čistilištu, a kamoli u raju. Stari me, gotovo doslovno, oslikao lijepim i masnim masnicama po guzici, leđima i rukama, i to vrlo raznolikim i maštovitim crtežima. Izgledao sam neugodno išaran, priznajem, prilično bolnim šarama.
Naravno da me je moj stariji brat svojski branio, ali jedino što je od toga imao su gotovo identične masnice. I Mirjanina obrana prošla je slavno kao bitka kod Sigeta. I nju je Mirek baš lijepo oslikao.
Nas smo troje cijeli tjedan nosili umjetničke radove starog Mireke. Kako da vam opišem? Izgledali smo kao istobatinani trojci, eto kako.
Čitav je bijeli radosni Agram toga dana odjekivao tatekovim darovima.
Mislio sam da ćemo tada svi izginuti za slobodu i dobre ocjene.
Zato smo se svi hrabro držali: ni nježni taturenko, ni ja, a ni Mirjana i Alojzije nismo ispustili ni glasa. Stari je šutke i pažljivo birao mjesta na našim tijelima gdje će smjesti svoju batinetinu, a mi smo se šutke podmetali pod istu, ne, da bismo jedno drugo zaštitili.
I što je najzanimljivije, nitko od nas, mislim aktera, nije čak ni suzu ispustio. Odlučili smo, ako treba poginuti, učinit ćemo to hrabro, bez suza. Pa neka svi pričaju o našem junaštvu.
Ni otac, naravno, nije pustio ni suzicu. Doduše, on nije imao ni razloga. Štoviše, nije bio čak ni ljut. Radio je bez strasti, profesionalno.
Jedino Adela nije izdržala. Stajala je, tamo kod vitrine s tanjurima i raznim začinima, s nekom glupom kuhačom u ruci, dok su joj se tihe suze slijevale niz majčinsko lice u golemim količinama. Ono što je najčudnije, suze su navirale iz potpuno otvorenih očiju, bistre kao gorski potoci. Činilo se da je sve to pažljivo gledala, e kako bi što bolje zapamtila gdje nas najviše boli. Kao kad vi, recimo, tamo u Strossmayerovoj galeriji promatrate, ne trepćući, neku vrijednu Kraljevićevu, Režekovu ili Mujadžićevu sliku.
Mirjana, Alojzije i ja preživjeli smo nekim čudom naš sudnji dan.
To je bio prvi i posljednji put da nas je otac tukao. Mamica je to češće radila, istom onom kuhačom, uvijek mi se činilo s posebnim užitkom. Ali stari nikada. Ni prije, ni poslije.
Alojzije je, kao stariji i znatno iskusniji, znao zašto sam u školi popustio. Tih se dana, poslije tragične bitke u kuhinji, nije odvajao od mene. Pričao mi je o ženama, o njihovoj prevrtljivosti i neozbiljnosti, ali – toga se dobro sjećam – rekao je da Amalija sigurno nije takva. Kao, ona je izuzetak. A razlog mu je bio fantastičan. Rekao je: Kojeg bi se đavolja u nju zaljubljivao da nije takva, da nije izuzetak!
Potom je govorio da me ona s Vladom samo iskušava, da se kao hoće uvjeriti u postojanost moje ljubavi i slične riječi-utjehe. Utjeha riječi od Alojzija Pukšeca, ne!
Bila ga je milina slušati. Kako li je samo lijepo govorio!
Ne znam zašto, ali sam mu vjerovao. On je punih sedam godina stariji od mene i valjda je znao što govori, mislio sam i – vjerovao mu. Čovjek je takav. Vjeruje u ono što želi vjerovati. Za drugo ga nije briga.
I bio je u pravu. Amalija, naime nije dugo izdržala uz Vladu. Jednom mi je rekla, a to je bilo koncem šestog osnovne, da je taj tip beskrajno dosadan. Naravno, to je rekla i njemu. Takva je Amalija. Uvijek kaže što misli. Razočarani udvarač nije vjerovao. Jedno je vrijeme nije ostavljao na miru. Stalno joj je dosađivao. Dočekivao pred školom i kućom i što ja znam što je sve radio. Kad je, zadnjeg dana školske godine navalio na nju u ime nekih neispunjenih obećanja, ja sam ga udario.
No, dobro, to me stajalo dobrih batina. Vlado je bio i stariji i jači od mene. Baš me je dobro istukao. Ležao sam nokautiran, razbijenog nosa i ponosa, ali, svejedno – te su mi batine bile vrlo/vrlo/vrlo ugodne. Pogađate i zašto! U pravu ste: Amalija me tješila i brisala krv s lica, pažljivo kako to samo ona znade. U tom je trenutku uživao čak i onaj biftek od nosa, a da ne govorim o svakom kvadratnom i kubičnom milimetru svoga izubijanog organizma!
I tako, iz razreda u razred, došlo je vrijeme moga puberteta. Pubertetčine! Još mi ni danas nije jasno kako se to dogodilo, ali sam u pubertet uletio nadljudskom brzinom. Naglo sam izrastao, dobio neke dlačice po licu i tijelu, izdužile su mi se ruke, noge i sve drugo, glas mi se odjednom udebljao...
Ludnica od puberteta, kažem vam.
Naravno, s Amalijom nikad nisam razgovarao o svojoj ljubavi. Bilo me je strah njena ismijavanja – budalo što ti je? Doduše, drugi su nas u razredu zafrkavali da smo cura i dečko i slično, ali tko mari za takva, mislio sam, zlobna zadirkivanja. Pa naravno da je ona bila cura! Pa naravno da sam ja bio dečko! I još smo to što smo bili. To se vidjelo i iz aviona, a nekmoli iz neposredne blizine!
Tek mi je danas, kad sam onako slavno zaradio ukor Nastavničkog usmjerenog vijeća, postalo jasno da možda i ona mene voli. O, Ona! Jer da to nije točno ne bi me onako vruće pogledala.
A kad sam već kod njena pogleda, značajnog &td., moram reći da mi je taj okogled otvorio moja okogledalca.
O čemu je riječ? Kakvo je to svečano otvaranje mojih sredstava za vizualno informiranje?
Odgovor je vrlo jasan i vrlo/vrlo poetičan: Amalija, ta moja sretna nesretna ljubav, moja Laura, cvijeće itd. moje, nikad se, poslije Vlade, nije ni s kim zabavljala. Mislim, ni s kim nije hodala, ako vas baš zanima! Ni s kim se nije držala za ručice, ni s kim se nije ljubila, ako baš i to morate znati. Ni javno, ni tajno. Punih pet godina.
Druge sve jesu, ali ona nije. A to, dopustite, ipak nešto znači.
Malo mi je vremena trebalo da to shvatim. Punih pet godina, gospode bože!
Pogledao sam je još jednom. Točno. Imala je baš onaj pogled. Znate, valjda, koji. Onaj od kojeg vam se kosa digne na glavi i posvuda od neke ljepote. Od kojeg se naježite, toliko je, znate već... vruć!
Počeo sam skakati po klupama od sreće. Skakati i urlikati.
A ona se samo smijala. Tek su joj oči govorile: napokon, budalo jedna!
(Nastavak iduće nedjelje)
Post je objavljen 24.10.2004. u 08:38 sati.