Svijet se održava dahom nevine djece, piše u Talmudu.
Danas jedno od moje četvero djece, Una, ima deset godina. I cijeli mi jučerašnji dan kao da protječe u nekoj pred-porođajnoj nervozi. Kao da će se ponovo roditi i ja nervozno očekujem da je doveden u istu ovu sobu u kojoj sad sjedim sam i družim se sa brojnom djecom Gospodina Bloga, moga novog prijatelja i vladinog povjerenika za druženje i samotno razgovaranje u pred-porođajnim noćima kakva je ova.
Zovem telefonom ostalu djecu, Natašu, Ivana-Gorana i Amira. Kao da me je strah da će zaboraviti rođendan naše zajedničke princeze. Oni se smiju, jer znaju zašto ih zovem, pa me još kroz smijeh i tješe – Stari, ne pizdi, kako bismo zaboravili.
Naravno, kroz sjećanja mi izbijaju i njihove pred-porođajne noći. I svi oni strahovi koje sam tada proživljavao, jer za mene kažu, oni koji me osobno poznaju, da sam više mama nego što sam tata, zapravo – da sam mama sa živcima od lanaca. To je valjda zato što volim i znam kuhati, što sam slobodna profesija, pa sam jutra provodio s djecom, nosio ih po vrtićima, putovao s njima diljem ondašnje i sadašnje, po raznim književnim i drugim festivalima.
Djeca i satovi se ne smiju neprestano navijati. Valja ih pustiti da idu (Kinder und Uhren dürfen nicht beständing aufgezongen werden. Man muss sie auch gehen lassen.), napisao je davno moj omiljeni njemački pisac Paul Jean. Vjerojatno zato ne nosim sat, a djeci sam ostavljao sve one slobode koje su znali izboriti, a znali su, možete mi vjerovati. Zato su danas slobodni ljudi. Čak je i Una slobodna mlada dama koja se znade smijati i radovati sitnicama. Naravno, znade i razgovarati, pa me i ona noćas smiruje u telefonskom razgovoru. Zato mi se ponekad čini da su oni, sve četvero, moji mladi roditelji. Koji sa mnom imaju problema, jer još nisam naučio rasti. Žene nas čine pjesnicima, a djeca – filozofima, reče Malcolm de Chazal. Ako znamo, a znamo, da su filozofi djeca koja nastoje odrasti, što im nikako ne uspijeva. Uostalom, kao ni pjesnicima.
Narodna poslovica kaže da bez djece ne raste kuća. To je točno. Moja je kuća, odnosno ovaj skroman stan koji dijelim sa starom i vrlo bolesnom majkom, narastao na četiri odvojene kuće u kojima žive moja djeca. A te četiri kuće su se stisnule u mome srcu, bez obzira što je jedna u Jarunu, druga u Zemuniku, treća tamo iza Travnog, a četvrta u Donjoj Zelini.
Moja Una neobično voli svoj rođendan. To joj je poseban dan, živi za nj nekoliko tjedana prije i nekoliko tjedana poslije 15. listopada. Ja to znam, pa onda kupujem različite čestitke i molim prijatelje da joj čestitaju. Zato su kuverte napisane istim, mojim rukopisom, dok su čestitke ispisane različitim rukopisima i obilježene različitim poštanskim štambiljima. Pero Panjković, moj prijatelj iz Splita, čak je dao nalog svojoj tajnici da svi članovi Društva kojem je predsjednik (splitski pjevači i glazbenici) napišu Uni čestitku na svojim promidžbenim fotografijama. To su učinili i mnogi moji prijatelji pisci, slikari, glumci, novinari, glazbenici itd. – Znaš, tata, cvrkuće mi telefonski, dobila sam zaista lijepe čestitku od Paje Kanižaja, Vesne Pisarović, Nenada Cvjetka (jel to onaj glumac iz Zlatnog vrća), Mustafe Nadarevića, Jasne Zlokić, Miljenka Mitrovića, Branka Uvodića, Joška Juvančića...
Pa ako se netko od vas, mili moji, sjeti da na ovome mjestu čestita našoj Uni rođendan, kunem se, otprintat ću joj to i poslati u Donju Zelinu, da uživa u riječima divnih ljudi koji se zovu Ptica ili Annie i Bestijica ili... a da momke i ne spominjem.
Ako vas nisam dovoljno lijepo zamolio da to učinite, onda vas još jednom, i još ljepše molim.
Hvala.
Post je objavljen 15.10.2004. u 02:40 sati.