Neke su stvari u životu neizbježne.
Na primjer, moj izlazak iz bolnice. Rana na glavi je lijepa i čista, čuj lijepa i čista (a ja bih rekao ružna krasta), a u glavi nemam šumova (osim onih normalnih, od rođenja), nema nesvjestica i sličnih veselih izlazaka iz svijesti itd. Dakle, danas idem doma (8,30 sati).
Veselu vijest javih prijatelju i on dođe po mene i odvede me pravo u redakciju, jer sutra se snima u Virovitici itd.
Sjedim za svojom uredskom mozgovnom protezom i drajfam li drajfam.
Neke su stvari u životu neizbježne.
Na primjer, Ptica Trkačica. Čim sam je vidio (na Blogu), odmah sam je spazio (rekao bi Vojo Despotov). Moram priznati, ona mi je već dva mjeseca najveća slabost. Majetiću je i duže. Volimo vas, lijepa damo. Volimo vaše rečenice, način na koji se suočavate sa životom i hrabrost kojom uletavate u gužve. Ne znam kako izgledate, ali to uopće nije važno. Mora da ste krasotica duhom, a to je jedino važno.
Svojedobno sam bio napravio plan kako da se dočepam Ptice. Bilo je to prilično duhovito i atraktivno, ali sam odustao. Bilo je mi je malo bedasto glumiti Kojota. On se služio lukavstvom, ali ga je Ptica svaki puta nadlukavila. Bez imalo napora i s nekom mladenačkom radošću. Eto, zato sam odustao. Neki je mudrac rekao da ne možeš dlanom zaustaviti vjetar.
Neke su stvari u životu neizbježne.
Na primjer, Istina. Što je, zapravo, istina ako danas možemo gledati vrijeme i stvari koje su se dogodile i petnaestak milijardi godina prije našeg rođenja? Po meni je Istina nulta točka Života, to jest stvaranja našeg Svemira, a do te nulte točke uskoro ćemo stići. Dakako, kao misli a ne kao tijela. Jebeš tijela, ma koliko lijepa bila, kad završavaju u raljama drugih gmizajućih tijela ili na roštilju javnih spalionica!
Jest, prilično sam obrazovan za svoje i bilo čije godine (???!!!) i prilično dobro baratam s riječima. Štoviše, moglo bi se reći da sam u svemu tome već polako prešao u rutinu. Kao ševa u braku. A ja sam strastven lovac. Koji je, zar je moguće?, već uzeo pušku i počeo nišaniti u mrtvog zeca. Blog me je upozorio da nema strasti u pucanju na mrtvog zeca. Strast je u lovu, pa makar nikad ništa ne ulovio.
Eto, ja ovdje lovim i ne želim nikad ništa uloviti. Jer je Blog je pismeni safari u džunglama ljudskih života.
Eto, ja ovdje lovim neuhvatljive dobrice poput Ptice Trkačice, Annie itd, Drito konjsko božanstvo...
I uvijek se obradujem kad mi izmigolje.
Toliko za danas. Sad moram završiti Viroviticu i polako u krevet-biblioteku. Naime, prostor u kojem spavam pretrpan je knjigama, tako da jedva bude mjesta za mene. O drugima da i ne govorim. Jer da je drukčije, onda me Tena nebi zveknula novom teflon tavom. Ja takve tave uopće nemam. Mogla me je zveknuti, recimo, kompletom J. D. Salingera, Shakespeareom ili nekim drugim knjigama-prijateljima, ali oni su prilično nespretni za tu svrhu.
Oni udaraju tek kad ih pročitate, mila moja Trkačice.
Zato je u mene potres mozga - trajno stanje.
Post je objavljen 05.10.2004. u 10:05 sati.