JUNACI BLOGOVE ULICE (3)
(Najprije isprika: prošle nedjelje nije bilo nastavka ovog sjajnog djela svjetske književnosti zbog poznatog teflonskig potresa, snage 20 gigabajta. Obećavam, premda sam malo nervozan, u ovom nastavku neću svojim, često nepotrebnim i zločestim, upadicama usporavati mlađahno pripovijedanje Sebastijana Pukšeca.) Franji Tkalčecu se usta razvukoše u osmijeh. Taj njegov osmijeh ne možete ni zamisliti, ni opisati. Možete ga samo vidyeti i čuditi se. Naime, lice mu je izgledalo kao svježe uzorana oranica, s jedno milijun prvih brazda. Dobro, kad je to lice normalno, onda je sve O.K. Mogu se, između svih tih brazda, nazrijeti oči i nos, pa čak i usta. Ali kad se lice razvuče u osmijeh, onda se oči i nos izgube negdje između njih. Raspoznate otvor usred lica u koji su se slijevale sve one bore, kao što se, recimo, Nil slijeva u Sredozemlje, sa svim onim nemogućim deltama. Svrnuh pogled s von Ilirickitscha na direktora. Njegov je pogled, doduše ne onako neprijateljski raspoložen, još bio uperen u mene. Šutio je čini mi se pola stoljeća, a onda kao da je sve i svakome jasno mirno rekao: - Dakle, priznaješ. U te dvije njegove riječi nije bilo upitnika. Nigdje, ni u riječima, ni u pogledu. Vražji se upitnik negdje sakrio, tražio sam ga po cijelom razredu. Sve dok ga nisam pronašao negdje u sebi, odnosno u mome izgovorenom pitanju-odgovoru: - Tko, je l' ja? Naravno, ovdje je u rečenici upitnik po svim pravopisnim pravilima, ali, kunem vam se, ni u tim kompromitirajućim riječima, onako kako sam ih izgovorio, zaista nije bilo upitnika. Možda tek kao moguća naznaka, ali pravog upitnika nije bilo. Dalje se stvar odvijala sasvim normalno. Izribali su me kao parmezan, sve se prašilo. Direktor je održao sjajan monolog. Nešto u smislu da su i oni, to jest profešuri i direkturi, bili mladi, da razumiju nagon za isticanjem i sve u tom smislu da je bilo naprosto neugodno slušati. Kad je izrekao sve što znade o tome kako se razumijemo mi i oni, krenuo je u prilično nadahnuto tumačenje o kazni i uopće o smislu kažnjavanja. Kao, nije kazna zbog kazne, nego je kazna samo neka vrsta upozorenja, e da bi kažnjeni shvatio... bla, bla, bla... pa stoga oni ne mogu tek tako prijeći preko moga kažnjivog djela, to jest preko teksta na posjetnici, pa neka me ne iznenadi ako me u svjedodžbi, za nekoliko dana, ne iznenadi jedan lijepo ispisan ukor cijelog Nastavničkog zbora... neka to shvatim ozbiljno... imaš krasne roditelje, ne... oni vjeruju u mene jer sam, čujte i počujte, inteligentan i dobar, samo malo svojeglav itd. Stajao sam ispred njih zaista kao pravi krivac. Pravi pravcati Raskoljnikov. Kad je direktor završio govoranciju, bio sam toliko oduševljen da sam gotovo zapljeskao, ali srećom nisam. Dosta sam vraga za rep vukao. I onda /// spasonosno školsko zvono završilo je ovo nepotrebno pedagoško mučenje. Dva su se pravednika pogledala i što... Ništa, školsko je zvono je jače od svega, naime dokazano je da je teško zadržati koncentraciju duže od 45 minuta koliko moramo neprirodno sjediti u neudobnim klupama u slušati bezvezna, dosadna i jednolična predavanja, još bezveznije i potpuno nevažne povijesne datume i najbezveznije fol važne događaje od kojih mi se uvijek povraćalo. Točno u 45. minuti obračun između dva ostarjela revolveraša i mladog stranca, to jest mene, završio je njihovim brzim povlačenjem iz opasne zone, dakle iz razreda, u kojem su svi odjednom živnuli. Pljeskali su me po uskim ramenima, gotovo su mi leđa odvalili i sva rebra slomili prijateljskim udaranjem, a Amalija me, ah Amalija!, pogledala, usuđujem se reći, pomalo zaljubljeno, onako kroz trepavice... kako da vam kažem... pogledom koji kao da izlazi direktno iz sna, toliko toplim da vam trnci projure kroz tijelo, a srce počne otkucavati onim nemogućim brzim ritmom, , da vam se sva krv slije u glavu. Skoro mi je srce iskočilo ne samo iz mene, nego i iz ove galaksije! A kad sam već kod Amalije, moram reći da se nas dvoje poznajemo još iz jaslica. Meni se katkada činilo da je znam još duže, iz nekog predživota kad sam bio celofan u koji su umotali najljepšu ružu na svijetu, to jest Amaliju. Od prvoga dana, u onim jaslicama u Vrbiku, bili smo povezani svakakvim pupčanim vezama. I ona je, kao i ja, rođena u Zajčevoj bolnici u Zagrebu. Stanovala je tri kuće dalje od mene, ona na broju 71, a ja u 65-ici. Njeni su roditelji bili slični mojima, dakle nemogući. A evo kako smo se upoznali u jaslicama u jednoj, moglo bi se reći, nimalo idiličnoj situaciji. Naime, ja sam bio dobrano popišan, mokar kao spužva, pa me teta morala premotati. Kao za inat tu se našla Amalija, koja je upravo toga dana prvi put donesena u jaslice. Mamica joj je nešto tepala, kao brzo će se vratiti, neka bude dobra, a ona se derala u sav glas. Derala i bacakala po onom stoliću na kojem su nas roditelji skidali i oblačili. U jednom se trenutku okrenula prema meni. I prestala plakati. U tom sam času bio sasvim gol i popišan. Smrdio sam kao javni WC na željezničkoj postaji u Perkoviću. Okrenuo sam glavu da vidim zašto je to dijete prestalo plakati i ugledao nju. Moš misliti koja je to priča! Da je umjesto nje bila neka druga, bilo koja druga djevojčica, ne bi mi to ništa značilo, mislim, ne bi mi bilo nimalo neugodno, ali pred Amalijom sam pocrvenio. Tako sam je upamtio, a i ona mene. Poslije smo se uvijek skupa igrali. Onda smo skupa preležali ospice, mums i još neke glupe dječje bolesti, što nas je još više zbližilo. U prvi smo razred upisani isti dan. I, otada sam bio, kunem vam se, neka vrst njena psa. Hrvatski Amalijin terijer ili tako nešto! Gdje je god bila ona, mogli ste i mene vidjeti. Stajao bih iza nje i, časna riječ, mahao repom, dok su mi oči slijedile svaki njen pokret. I kad bi je koji god od klinaca zviznuo šakom u leđa ili povukao za one plave pletenice, ja bih skočio kano bijesan pas. Naravno, krivac je bio izgrižen, to jest dobrano prebijen. U trećem osnovne proglasili su nas mužem i ženom. Meni je to bilo veri glupo, ali njoj nije. Svoju je ulogu žene shvatila vrlo ozbiljno. Nosila mi sendviče i kolače, brisala često krvav nos i što ja znam što sve nije radila! Brinula je o meni baš onako kako se Adela skrbila o svome mužu i mome ocu. Nije da mi njena pažnja nije godila, zapravo kad biste me dobro pritisnuli, priznao bih da sam se topio od sreće, ali, ipak, često mi je bilo neugodno. Kaj ona ima paziti na mene, ne, onak krhka i mehka kak puding, kad je moja sveta muška dužnost da brinem o njoj?! Poslije je nju čopio pubertet. Što čopio?! Uletjela je u taj prokleti pubertet petom brzinom. Kao muha bez glave. Još se i zaljubila u jednog konja iz osmog razreda i, što je najgore, pisala mu ljubavna pisma. I on je njoj pisao nekakve gluposti. Ta su pisma bila debela kao knjige. Vlado, taj konj iz starijeg razreda, i Amalija hodali su cijeli šesti osnovne. I, što je nevjerojatno za sve one koji me poznaju, taj sam cijeli šesti razred bio poštar. Sam vrag zna kako sam bio nesretan! Htio sam pobjeći od kuće u bijeli svijet, samo da više ne doživljavam takva poštarska poniženja. Tada sam se zakleo, premda još nisam dobio taj prokleti pubertet, da ako ikada narastem, mislim ako postanem čovjek ili tako nešto, nikad neću biti poštar. Jebote, zamislite da cijeli život vučem nekakva slinava ljubavna pisma po cijelome svijetu. Da ne bi! Idem ja u bijeli svijet bez ljubavnih pisama! |
| < | listopad, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv