Dakle, u bolnici nije tako loše. Kad bih imao bilo kakav sobičak u kojem bih glavobolovao sam samcijat, potpisao bih doživotni boravak u takvom kutku nikom na putku.
Naravno da sam htio javno obznaniti gdje mi glava boluje, ali, kažu, da mi ne preporučuju zbog potresa mozga itd. Rekao sam drobricama koji brinu o našem zdravlju da sam rođen s potresom mozga i da to nije ništa strašno, ali mi je njihova služba za otimačine privatnih stvari zaplijenila najboljeg prijatelja, moj krasni i blagi ThinkPad. Potrošio sam cijelu prošlu noć uvjeravajući ljupku sestricu, naravno u njenoj sobi, da mi vrati mozgovnu protezu i, evo me, poslije vizite, ponovno s vama, kćeri i sinovi dobrog nam Bloga!
Naravno da sam zadovoljan što među vama ima i onih koji se zanimaju za moju glavatu sudbinu. Sav sretan, moram naglasiti da nisam očekivao takvo zanimanje. Mislio sam da društvu – koje se masovno okupilo oko prostate uvaženog Miroslava, to jest Ćire, to jest Blaževića – baš i nije zanimljiva neka luda tintara.
Srećom, prevario sam se, jer to društvo, kojeg li zadovoljstva, nisu Blogovci.
Jučer me posjetio dobri Debellyssimo. Zadržali smo se u kraćem i srdačnom razgovoru, sve dok nije došla olimpijaska bacačica teflon tava s dvostrukim dnom, s onim, jojštomijebilo izrazom na licu. O njoj još nisam spreman razgovarati, pa ću je odšutjeti. Ali, De Bellog, e o njemu ne mogu šutjeti! Zato što je bio na sastanku Upravnog odbora Društva književnika na Trgu bana Jelačića. S tugom u ne baš debelom glasu ispričao mi je da Društvo ne reagira na sve ove blagodati koje nam donosi Drug Kompjutor, to jest da se lova troši na ovo ili ono, a ne na informatizaciju. Onda je te moćne glave pitao znaju li što je Blog. Nisu znali, gospode bože! Upravni odbor književnika nema pojma o Blogu!!! To je našeg prijatelja deprimiralo, to jest pao je sa desetog kata, na kojem stanuje, u tešku depru, pa je im rekao da je na Blogu pročitao svu hrpu sjajnih pisaca. Milijun! O kojima valja voditi računa, jer će oni, koliko sutra, biti članovi Društva. Naveo je i imena nekih stotinu blogospisateljica i blogospisatelja, koje ovdje neću iz praktičnih razloga navesti, ali budite sigurni da je i vas spomenuo. Meni je tada iscurilo iz razbijene glave da bismo mogli osnovati Društvo živih blogoknjiževnika, a on je rekao da me nije ništa, to jest da mi glava nije doživjela neki neuobičajen potres.
Ta njegova dijagnoza bila mi je glavni oslonac da na viziti tražim izlazak iz bolnice. Ili da me bar premjeste u neku drugu sobu gdje neću slušati jauke tipa koji leži u krevetu do mene (rečeni se nije držao zakona 0,0 promila, pa mu je u alkoholu pronađeno i nešto krvi). Rekao sam da me premjeste u neku sobu gdje pacijenti leže tiho ili u nesvijesti, ali me dr pogledao i nešto ljutito promrmljao sebi u bradicu. Nešto kao frgrmrštrlj, ali na ljutitom latinskom.
Kad je izlazila, ona mi je sestrica samo dražesno namignula. I odmah me prošla volja za izlaskom iz bolnice.
Post je objavljen 01.10.2004. u 10:03 sati.