Budući da je posljednjih dana ponovo oživjela priča o mudracima i madracima (premda su u mome životu jednaku ulogu imali i mudraci i madraci), evo poklanjam vam ovu vrlo lijepu priču u konju nazvanom Mudri Hans:
Koncem 19. stoljeća u Njemačkoj, zbog svog umijeća da udarcima kopita daje točne odgovore na pitanja iz matematike koja su mu donosila slatku mrkvu za nagradu, konj Hans priskrbio si je ime Mudri Hans (prema Crooks i Stein, 1991.). Budući da se nije radilo o cirkuskom konju, trebalo je isključiti prijevaru. Vlasnik, učitelj matematike Von Osten poticao je i druge ljude da pitaju Hansa da dijeli, množi, zbraja i oduzima. Znanstvenike je osobito zbunilo to što je Mudri Hans točno odgovarao i kad vlasnik nije bio prisutan.
Pfungst (1911.; prema Rosenthal, 1966.) je sustavno ispitivao Mudrog Hansa. Opazio je da, kad ni postavljač pitanja nije znao točan odgovor, niti konj nije uspijevao. Stvari su postale još malo jasnije kad su Hansu stavili povez preko očiju. Tada je na postavljeno pitanje neprekidno udarao kopitom. Dakle, ako ne bi vidio nikog iz publike, nije znao odgovor! Pokazalo se da Mudri Hans vrlo malo zna o njemačkom jeziku i matematici, ali da je vrlo osjetljiv na govor tijela. Blagi pokret glavom naprijed čovjeka pred Hansom, čak i bez pitanja, predstavljao je podražaj za Hansa da počne lupati kopitom. Snažniji pokret je izazivao brže lupanje, a dolaskom u zonu točnog odgovora, lupanje se usporavalo. Naime, tako dugo dok je publika bila nakon pitanja lagano nagnuta naprijed, on je brzo udarao kopitom. Čim bi se javila promjena u ponašanju publike – porast napetosti pred točan odgovor, Hans bi usporio toptanje. Kad je konačno odtoptao točan odgovor, barem netko iz publike bi se nesvjesno lagano uspravio – to je tipična poza tijela vezana uz očekivanje što će se dogoditi – u ovom slučaju da li će Mudri Hans točno odgovoriti. Na taj su način nesvjesno davali diskriminativni podražaj Hansu da prestane udarati kopitom! Čak i minimalni pokret glavom, ili širenje nosnica, ili dizanje obrva bilo je dovoljno da Hans prestane toptati i tako dade točan odgovor. Dakle, da bi dobio mrkvu Hans je naučio da treba strpljivo udarati kopitom tako dugo dok mu promatrači ne daju diskriminativni podražaj da treba prestati udarati kopitom!
Možda je najzanimljiviji detalj iz priča o Mudrom Hansu je to što je, dokazujući opravdanost svoje interpretacije, sam Pfungst preuzeo ulogu Mudrog Hansa. Zadatak je bio pogoditi koji je broj napisan na papiriću koji je držao ispitivač Pfungsta. Pfungst je kod 23 od 25 postavljača pitanja – neki su bili iskusni psiholozi, dao točan odgovor, to jest, prestao lupkati kad su mu postavljači pitanja nesvjesno signalizirali.
Veliki dio mudrog ponašanja naših kućnih ljubimaca može se objasniti upravo na ovaj način. Npr., većina životinja slabo ili nikako ne razlukuje konsonante. Stoga im mnoge nama različite riječi zvuče potpuno isto. Ako ne vjerujete, pokušajte psa koji se odaziva na ime Fudo, pozvati riječima Dudo, Ludo, Bujo, Gujo i sl. i vidjet ćete da će učinak bilo kojeg od tih nama vrlo različitih imena biti isti kao i za pravo ime.
Priča je drmnuta iz knjige prof. dr. Predraga Zarevskog, PSIHOLOGIJA PAMĆENJA I UČENJA, u izdanju Naklade Slap, Jastrebarsko 1997. Urednik knjige je dr. Kruno Matešić, sveučilišni profesor i moj prvi načelnik (od pet) IPD-e u Hrvatskoj vojsci. Kruno je i danas moj dobar prijatelj i nadam se da mi neće zamjeriti što ovako bezočno kradem.
Inače, kad sam Scorpya nedavno usporedio s Krunom, onda je riječ o drugom profesoru; o dr. Kruni Pranjiću, mome velikom liblingu, nažalost umirovljenom sveučilišnom profesoru na istom fakultetu na kojem još predaje Matešić.
Post je objavljen 28.10.2004. u 21:12 sati.