(Nastavak)
DRUGO POGLAVLJE U KOJEM SE NASTAVLJAJU PATNJE MLADOG SEBASTIJANA PUKŠECA
Zlo nikada ne dolazi samo, zlo je prokleta obitelj u kojoj, u divnoj neslozi, živi jedno 6 milijardi što braće, što sestara.
Meni je taj drugi petak, lipnja 1984., donio poveći stručak neugodnosti. Jednostavno, to nije bio moj dan. Činilo mi se da se tog petka skupili svi Zlići i Zlićkinje da, o mome trošku, proslave svoj zločesti rođendan.
Istina, toga sam dana spoznao da Amalija nije ravnodušna prema meni, ali bolje bi bilo da nisam. Od toga mi je, vjerojatno, udarila krv u glavu i posvuda. E, upravo o tome želim pričati.
Poslije Ludve Ilirikića, dakle poslije povijesti, hi-ho = histerične historije, imali smo hrvatski.
Bolje da nismo.
Stari, derutni Pravopis, kako smo zvali profesora Stjepana Ocwirka, digao se toga dana na svih pedeset lijevih nogu. Sav je zračio onom divno-lijepo-krasnom zločestoćom.
Znao sam: provjera nepravedno stečena znanja. Ono znanje, naime, koje steknete u školi je sto puta provjereno znanje, a ono koje vam ne usade u moždane vijuge u školi, mudraci moje gimnazije nazvali su – nepravedno stečeno znanje.
Taj stari Ocvirk često nas je inkvizicijski mučio svojim austrougarskim znanjem hrvatskoga jezika. Njegova su predavanja bila, oprostite, ali najmanje što mogu reći je – dosadna; isto tako je bila dosadna i literatura koju smo morali čitati, pisati lektiru i razne seminarske radnje. Onako malen, jedva da je dorastao do visine prosječnog Pigmejca, mršav, kao da su ga maloprije uvezli iz Bijafre, stao bi ispred nas, naslonivši se bradom o stol i počeo unjkavim glasom.
- Dragi omladinci...
Uvijek je s tim riječima započinjao predavanja. Čuj, omladinci. Kao da mi je to nekakav kompliment, udvornost, laskanje!, kao da tim naglašenim omladinci želi jasno staviti do znanja da smo stasali do čovjekova predvorja, još samo nekoliko kilograma, nekoliko dlačica na licu, još nekoliko koraka – i eto pravih pravcatih ljudi. Eto vojnika, seljaka, radnika, službenika, znanstvenika, nogometaša itd.
- Reci ti meni, Sebastijane, što si posljednji put pročitao?
Nije ni trebao, zaista nije ni trebao, spomenuti moje ime. Znao sam da će prvoga mene izvaditi iz klupe. Naša je netrpeljivost bila nježna i uzajamna. Ja njega nisam volio zbog književnosti, a on mene nije volio također zbog književnosti + što sam bio visok blizu dva metra. I što sam mu znao odbrusiti kao nitko. Jer, jedno je kad vam odbrusi netko vama ravan, a drugo je kad vam netko odbrusi s vrha Eiffellova tornja, koliko sam otprilike bio visok. Plus – minus desetak centimetara.
Ili, Kušanova Tornja, na primjer.
Prije nego što sam mu odgovorio na postavljeno pitanje, mislim da sam se dizao puna tri tjedna. Toliko me bilo.
- Pa, druže profesore, upravo sam jutros pročitao Sportske novosti...
Znao sam da će eksplodirati, ali nisam pretpostavljao da će eksplozija biti tako snažna, tisuću hiljada megatona. Jebote, koja je to gljiva bila!
Mali ptič - vel'ki krič!
- Nisam te to pitao, konju jedan! – vrisnuo je visoko, visoko, sve do neba plavoga. Ono konju jedan bila mu je omiljena poštapalica, a nama siguran znak da ga je jednom, u prilično nesretnom djetinjstvu, neki nemiran konj zabunom zbacio sa svojih konjskih plemenitih leđa, misleći da je stršljen na njemu, a ne neki budući genije.
- Kako niste – blago sam odgovorio glasom za tri oktave nižim – kad jeste. Upravo ste to pitali.
Žile su mu na sljepoočnicama nabrekle. Drhtao je kao Šarac Kraljevića Marka kad je ono rečeni junak iz narodnih epskih pjesama izišao, točno u podne - tri se dana ganjali do podne - na onaj glasoviti okršaj s Musom Kesedžijom.
- Ceeeeeeeeeeeeeeeee! – osuo je brzopoteznu paljbu na jadnoga mene. Ni Marija Callas mu u tom trenutku nije bila doglasa.
Šutio sam i čekao da se smiri. A on je uvijek brzo uspostavljao kontrolu nad sobom. Nije ni čudo: bilo je mali, pa je začas sve ono mirno što treba stići iz mozga u nemirno tijelo brzo stiglo. Takav odgoj. Sjeo je za stol.
Kad smo već kod stola, moram spomenuti njegovo čuveno sjedanje. Taj ritual nasjedanja. Znao je da ne smije sjesti na običan stolac, pa je sa sobom furao priručnu biblioteku. Šenoina Sabrana djela, uglavnom. Kad bi ušao u razred prvo bi odložio Dnevnik na stol, a zatim tu biblioteku na stolac. I tek bi onda sjeo. Zapravo, popeo na stolac. Isto onako kako se alpinisti penju na neki vrh u Australskim alpama.
Jasno, sa milijun knjiga ispod guzice izgledao je normalan, to jest, srednje visine. Ali, katkad bi se znalo dogoditi da zaboravi poslagati knjige na stolac. Tad bi jedva provirivao ispod stola, a mi bismo, hvala na pitanju, redovito doživljavali ispade njegove beskrajne i nesebične ljubavi prema asovima, to jest jedinicama. Dijelio bi ih tada šakom i kapom. Isto onako kao što je Crveni križ dijelio stare kapute, lijekove kojima je isteklo vrijeme trajanja ili pljesnivo brašno.
- Mislio sam na lijepu književnost, mladi prijatelju, koju si knjigu posljed...
Evo ga na! Shvatio je da krivo sjedi. Umirio se samo na trenutak, zatim polako digao, stao ispred stola, inače ga ne bismo vidjeli, i zauzeo pozu a la mali veliki Korzikanac Napoleon Bonaparte, jasno, bez one smiješne kape na glavi.
Požurio sam s odgovorom znajući da time spašavam razred. Jer da istoga trenutka nisam odgovorio, on bi nam svima podijelio jedinice. I to pet dana prije kraja školske godine, što je, priznat ćete, prilično nezgodna nezgodancija. Zato sam ispalio suh i rezak rafal.
- Posljednje tri knjige koje sam pročitao neće vas zanimati, druže profesore.
I tu sam popušio onu golemu cigaru - kubanku!
- A zašto misliš da neće? – oprezno je upitao sluteći neku zamčicu.
- Pa, to nisu vaši pisci – odgovorio sam nedužno slatkastić glasićem. Gotovo da sam se istopio izgovarajuću tu pizdunsku rečenicu.
- Niiisuuu mooojiii pisccc – problijedio je gotovo se zagušivši od halapljivog gutanja samoglasnika i. – A zašto nisu moji pisci, ako smijem pitati, molit ću lijepo?
- To je sasvim druga vrsta pisaca od onih koji učimo u školi, onih koje nam vi, vrlo precizno, preporučujete, pa mislim da vas neće zanimati.
Bio sam stvar već gotovo izvadio, ali sam na kraju usrao. Pogriješio sam. Nisam smio reći da ga neće zanimati. Povrijedio sam mu ponos, njemu koji je ovaj predmet predavao još ocu moga oca.
- Koji su to pisci? – odjednom mu je glas postao hladniji za nekoliko stupnjeva onog švedskog fizičara i astronoma, čini mi se Celsiusa, da tako mu je bilo ime. Uzmete tog mrtvog Šveđana, stavite ga ispod pazuha i znate koliko ste vrući ili hladni.
Nisam imao kamo te, vrlo razgovijetno, izgovorih imena pisaca krivaca:
- Viktor Šklovski, J. D. Salinger i Josef Škvorecky.
(Nastavak iduće nedjelje)
Post je objavljen 31.10.2004. u 19:14 sati.