Zabilježeno je da Iliri bijahu visoka rasta, kao od brijega odvaljeni, da su bili zgodni, štoviše vrlo simpatični, lijepi i izuzetno snažni muškarci. Muškarčine, pače! Žene su im bijahu zdrave, ljepuškaste i strpljive.
Znana nam je i njihova kultura, pa i onaj dugo skrivan podatak da bijahu ovisnici o piću, možda kapljicu više od običnih ljubitelja žestokih ili manje žestokih alkoholnih napitaka.
Međutim, vrlo je malo rečeno o tome kakvi bijahu ratnici, o čemu će ovdje i biti riječi.
A ratnici bijahu - svaka čast, riječ da bih rekao nepriličnu.
Prije nego što se upustimo u slikovito opisivanje ilirskih ratnih vještina, zavrtimo malo golemi povijesni točak unatrag i recimo koju o njihovoj glasovitoj sklonosti alkoholu. Nadam se da vam ovaj kratki izlet u opojna pića neće poremetiti koncentraciju. Možda, oprostite, možda je riječ ljubav primjerenija od onih banalno korištenih – sklonosti ili ovisnosti. Sklonost je sklonost, ne, i ona ne može ništa drugo značiti do - sklonosti, pa makar ta sklonost bijaše glasovita, kako sam i naveo. A ovisnost? Tko jebe ovisnost! Ljubav je, mislim, potpunija riječ od sklonosti. Još ako ljubav povežemo s ovisnošću, a ovisnost sa sklonošću, pritom glasovitoj, dobivamo, čini mi se, pravu sliku o onome što je gospodin pisac namjeravao odmah reći, ali nije znao.
Oprostite, kako stojite s koncentracijom?
Dakle, nastavimo zajedno draga moja, voljeli su Iliri piti. Primijetiste li, slučajniče, kako vam je pisac uvalio - uz ljubav, ovisnost i sklonost - još glagol voljeti, ha?!
Mogli su podnijeti enormnu količinu krvi u alkoholu. - Kaže li se u nas za pijance i da su dobro baždareni. Ako je baždareni pravopisno ispravno, molim vas, slobodno u svoju svijest utisnite i tu, piscu ipak čudnu i neprimjerenu riječ, budući da nije hrvatska. Riječ nam je doputovala s Osmanlijama iz turskih jezičnih ljepota, i tu se zadržala kano da nam je rođena.
U svome prekomjernom ispijanju bijahu rečenici vrlo skromni: što im utočiš, to popiju. Zapravo ne popiju onako kako ste vi svikli ispijati omiljeno piće, nego jednostavno opojnu tekućinu struse neposredno u grlo, bez laganoga, često i ugodnoga gutanja. Pritom ne bi ni trepnuli ilirskim očima.
Njihove pijanke bijahu dugotrajne. Znale bi potrajati i po nekoliko stoljeća, što samo na prvi dojam djeluje kano piščevo nepotrebno pretjerivanje. Ne, mila, nije pretjerivanje, budući je podatak zapisan u knjižurinama starostavnim. Rekord im bijaše - kako bilježi Antonio Guynnesso davnašnji predak današnjega bilježnika neobičnih svjetskih rekorda Quinnessa - pune 474 godine neprekidnog ispijanja plamene vodice.
Bijahu to prave orgije!
Muškarci bi pili - mi ga bumo, pili, pili! - a žene bi rađale nove, svježe i trijezne snage.
I bi tako da im ne nestade pića pri jednoj višestoljetnoj pijanki. Iz dosade se potukoše ispred oštarije u kojoj je ostalo samo jedno putno piće.
Ne vjerujem da se baš tako zbilo, nasmija mi se u redak, upravo na ovome mjestu, ona ljupka plavooka mirisnica kojoj sam neki dan u tramvaju, vozeći se prema Kvatriću, otvoreno i muški iskazivao punu pozornost, gotovo pohotno plješćući njenoj ljepoti.
O, zar sumnjaš u moje vesele i vedre riječi, ti primamljiva tramvajska sireno, koju ću sanjati sve dok se jednoga jutra ne probudiš pokraj mene?!
Sumnjam, sumnjam, osjećam kako mi brzopleto šalje čudne vibracije. Ljudi se zbog dosade ne tuku. Iz dosade se čita, pa čak i ljubi. Da se tuku, oprostite, to prvi puta čitam.
Iz dosade može izbiti svađa, a od svađe do tučnjave nije dalek put, pojašnjavam. Iliri nisu voljeli svađu, pa im za tučnjavu nije ni bila potrebna dosada sa svađom, nego samo dosada.
Vidim li to u tvojim plavim očima odbljesak plavog osmijeha?
Budući da plavi odgovor ne stiže, nastavljam s pričom o Ilirima. Molim da me više ne dekoncentrirate, jer bi priča mogla krenuti pogrešnim tramvajem u pogrešnom smjeru.
Dakle, onako pijani izađoše na trg pred oštarijom, povadiše buzdovane, mačeve i koplja, te pažljivo i nježno počeše jedan drugoga ubijati. Sve do vesele smrti!
Kad zabavna tučnjava završi, većina ne bijaše više nimalo upotrebljiva, mrtvo se izležavajući na prašnjavome trgu. Malen broj preživjelih umorno shvati da su pronašli novu vrst razonode. Zaljubiše se u tučnjavu na prvi mlat teškog mlatila, na prvi rez oštra noža, na prvi ubod šiljasta koplja. A od tučnjave do rata malen je korak za Ilire, a velik za čovječanstvo.
U početku je ta ljubav bila amaterski iskrena i nespretna. Odlazili bi u buffete, te nekoliko mjeseci užurbanim ispijanjem stjecali borbenu pripremu, a onda bi izlazili na tučnjavalište i - tarapana.
Ratovanje im je zaista pričinjavalo pravu mušku uživanciju. Zato su tom novom užitku posvećivali svaki slobodan trenutak.
Bijahu skloni mišljenju da rat prihvate kao novu športsku disciplinu. Nešto grublju mušku športsku igru. Zato nastojahu toj novoj igri pronaći kakvo-takvo opravdanje. Te odučiše baviti se ratovanjem kao specijalnom rekreacijom. Smisao te razonode bijaše bio u naglom otrežnjenju. Nicala su diljem Ilirije velebna tučnjavališta kao neka vrst antialkoholičarskih lječilišta. To ih je toliko zaokupljalo da su održavali okrjepljujuća poslijepodneva.
Dakako, njihove žene ne bijahu oduševljenje. Štoviše, ljutile su se s razlogom. A kako i ne bi kad im se muževi vraćali sa športskog osvježenja popuno mrtvi i nekorisni.
Iliri su se bavili još i poljodjelstvom, lovom i ribičijom, ali ne previše ozbiljno. Tim su se zanimanjima bavili tek onda kad nisu imali društvo za tjelesno oživljavanje.
Ljubav je ljubav, ali i među ljubavima ima barem jedna najdraža, plavooka sireno iz tramvaja. Iliri su najviše voljeli međuplemenska ratovanja. Toliko su ta ratovanja voljeli da su se domišljati domišljanti domislili kako će tu ljubav najbezbolnije iskoristiti. Ter su, koje li ideje, organizirali pravo ilirsko prvenstvo u tom novom momčadskom športu.
Ratovalo se po dvostrukom ubod-sustavu. To jest: jednom ratuješ kano gost, a uzvratni susret odratuješ na svome ratovalištu.
Znalo se događati da su na kraju prvenstva nekoliko plemena imala isti broj natjecateljskih bodova, pa je odluka o konačnom pobjedniku bila izračunavana na temelju odnosa živih i mrtvih natjecatelja. Takozvana živo-mrtva razlika.
Te su ratničke utakmice pobuđivale golemo zanimanje, pa je neki dosjetljivi Ilir organizirao butik-kladionicu.
Na području Balkanskog poluotoka, njegova sjeverno-zapadnog i zapadnoga dijela, uživalo je život tada tridesetak ilirskih plemena. Bijaše to sasvim lijepa brojka tijela, pa je logično da su rečena prvenstva u ratovanju bila vrlo, vrlo zanimljiva. U dugom nizu lijepih, rodnih i prvenstvenih godina, samo se jednom dogodilo da pobjednička momčad nije imala nikoga da primi prelazno burence alkohola za osvojeno prvo mjesto. Iz te momčadi nitko nije preživio, ali su već ranije osigurali prvo mjesto. Zato je u natjecateljski pravilnik unesen amandman da kapetan ili barem poručnik momčadi mora preživjeti kako bi osobno mogao primiti prelazno burence. U protivnom, kompletna bi momčad mogla biti diskvalificirana za to i ostala natjecanja.
Zanimljivo je da reprezentacija Ilirije nije nikada zabilježila neku značajniju međunarodnu pobjedu. Neki povjesničari protumačili su taj podatak nestručnim sastavljanjem reprezentacije, a neki drugi nezalaganjem pojedinih četa zbog međuplemenskih sukoba. I jedni i drugi bijahu u pravu. Savezni general doista nije najbolje sastavljao momčad, premda su igrali najbolji, ali na pogrešnim mjestima. Liburni, vrsni napadači, igrali su u obrani stečenoga. Amantini, poznati kao nenadmašni obrambeni ratnici, pokušavali su nespretno glumiti napadače, što im nije polazilo ni za lukom, ni za strijelom. Budući da je savezni general nastojao avanzirati u kralja, pokušavao je premještanjem ostalih plemena na pogrešna mjesta domoći se važne pobjede i željene titule. Ali, bijaše slab matematičar. Dalmatae, Jasie, Colapiani, Japodi, Dindari, Brenci, Meaze nisu se najbolje snašli na krivim mjestima, svi su zatajili i - zna se...
Nije uopće čudo što su u takvom rasporedu, a osobito neprimjerenom taktikom izgubili utakmicu s Rimljanima, i to uvjerljivo na svome ratovalištu. Uzvratnu utakmicu predaše bez borbe, pa su tadašnje novine iz toga napravile senzacionalni slučaj na naslovnim stranicama, tražeći glavu Saveznoga generala.
Poslije toga sramnog poraza Iliri više nisu igrali u reprezentaciji. Više su se davali pojedinačno. Kad god ih je novi Savezni zvao, nisu se odazivali nego bi se ispričavali lažnim liječničkim potvrdama: boli noga, puca glava, čir na želucu, ozljeda na radu, smrt u obitelji... Bijahu pravi umjetnici u pronalaženju dobrih isprika.
Poslije se izmiješaše s Rimljanima i Slavenima, a manje skupine s Albancima i Grcima. Hrvati to ushićeno dočekaše, jer se tako dočepaše prekrasnih turističkih terena.
Tako, malo po malo, zbilo se da su Iliri nestali, jednog običnoga dana, između šestog i devetoga stoljeća. Gotovo jučer. Potpuno se izgubiše, njihove ih majke još traže.
A nisu bili neka osobita reprezentacija. Rimljani ih, kao i Slaveni pobijediše na domaćem terenu. I to kao od šale. Zato su i nestali. Nema ih upisanih u zemljišnim kartama, a ni žene im više ne rađaju.
A može bit' da su se zatvorili u neki veći kafić, pa treniraju li treniraju, e ne bi li se dobro utrenirani revanširali za bolne poraze, ter se kano pobjednici vratili na političku scenu.
Vrag će ga znati.
Post je objavljen 18.10.2004. u 18:55 sati.