petak, 26.11.2010.
Može li se vratiti vrijeme?
Lječilište negdje sa samoga početka ove priče, ne baš doslovno bogu iza leđa, ali zapravo tako nekako. Prvi sumrak prekratkog dana, hotelčić što više pokazuije namjeru, a manje uspjeh, da evocira vremena Marije Terezije. Blago rečeno poluprazan. Baš kao i čitav gradić. Stoljetni park posve prazan, tih i još mračniji nego vani.
Ona stoji na ulazu parka, nekoliko metara od poznatog autića s tablicama metropole. Naravno, bio sam tu još kad je parkirala, ali baš ju je lijepo još koju minutu gledati. Osvrće se pomalo nervozno, u očitom iščekivanju, niti ključeve još nije spustila u torbicu, igra se njima. Drugačija je, ovako izvan svojeg uobičajenog prostora. Sitnija, dijelom stvarno niža bez obaveznih peta, dijelom zbog drugačije odjeće, mladenačke, posve izvan njezina uobičajenog odijevanja, bar koliko ja znam. Uske traperice, niske čizmice, crna kožna jakna do struka...i nešto drugačije s kosom. Jednostavnije. S ove bi udaljenosti sasvim lako prošla i kao deset i više godina mlađa. Još jednom se okreće, promatra sve uokolo, nije nimalo mirna, desna noga kao da hoda na mjestu, desnom rukom pomiče kosu s očiju, zatiče ju za uho. Baš ju je lijepo promatrati, ne samo jer znam da mene iščekuje.
Prilazim joj preko ceste, uoči me odmah, opusti se vidno...Baš sam se pitala hoćeš li doći? Aha, sigurno si se to pitala....
Poljubac, brz, ovlaš, ali ipak valjda prvi, bar jako rijetki, na cesti, u javnosti...koliko god daleko od ičega bili. Ili bi samo volio dati mu kakvu osobitu važnost, pa ovdje niti nema javnosti, tek troje staraca pedesetak matara dalje, iz ovdašnjeg lječilišta, valjda. I kavu sam pio čitajući s konobarom novine.
Prošetati ćemo? Sliježe slatko ramenima. Nakon nekoliko metara njezina mi se ruka nađe u ruci, stisne me onako da mi krenu žmarci niz kičmu. Dublje u parku, u sigurnosti stoljetne krošnje hrasta privučem je k sebi, doista poljubim, osjetivši da je zadrhtala vješajući mi se oko vrata.
Jedva sam dočekala, trebaš mi, znaš? Previše, mislim...a uopće ne znam zašto...dodaje sa smješkom. Stara taktika, uvijek imati odstupnicu u vidu humora, nekog finog sarkazma! Opustiti se s odmakom, kasnije!
Jest joj drugačija frizura....nije zapravo frizura, možda tek oprana i osušena kosa, naprosto počešljana prema dolje sa svih strana, pa su joj šiške malo predugačke, više puta ih sklanja s očiju. Puno manje šminke...dakle te čarobne trepavice ipak nisu Maybelin...Svjetlo će zapravo pokazati da je i šminka samo jako drugačija, neupadljivijih boja, ali opet jako pažljivo tu...
Gladan sam je, doista, kao tinejđer ju hvatam kojekuda, zbilja uživam u tome. Biti će i ona, jer se samo zadovoljno smiješi, prede kao mače. Baci pogled uokolo pa i ona spušta ruku u moje međunožje. Oho...mmmm, šteta što si predložio šetnju, ha?! Jer ti se zbilja šetalo, ili samo da ne pomislim kako ti je jedino na pameti da me iskoristiš?
To mi je jedino na pameti, uvijek...što ja znam, učinilo mi se zgodnim!
Je zgodno, šapuće mi s jezikom u uhu, pa znaš li kada sam se zadnji puta ljubila u parku?
Možeš prenoćiti?
Da, mogu, mislim... ostati koliko hoću, jedino mobitel...znaš kako je...neće ti smetati?
Znaš da već dugo nastojim, vježbam, da me ne smetaju sitnice, pogotovo koje ne mogu promijeniti....osobito kada imam u rukama neke krasne, velike stvari, he,he,he....
Ma daj, što si zbilja podjetinjio....niti upola uvjerljivo se brani dok joj raskopčavam jaknu, obuhvaćam jednu pa drugu punu sisu, važem.
Šetamo isprepleteni poput pravih tinejđera, brbljamo, jedva si nazirući lica, jer ovdje drastično štede struju, tek svaka peta-šesta lampa je uključena i baca baš bajkovitu zlatnu svjetlost kroz grane još pune lišća.
Penjemo se uz umjetni brežuljak do okrugle sjenice, nadstrešnice s tri klupe. Ne vidi se baš puno, tek pokoje svjetlo kroz krošnje, a ipak je prelijepo, kao da smo se popeli iz sadašnjosti u neku posebnu nišu. Vidim bolje, valjda su mi se oči privikle na mrak, i baš se osjećam sretno, djetinjasto sretno, što je ovdje samnom, što je došla biti samnom. Pelijepa mi je, čarobna ispod šiški, a usne, puno tamnije u mraku, otkrivaju na mjesečini nestvarno bijelu nisku zubi, zbog neprestanog smiješka....ne vidim oči, tek ih slutim u sjenci, ali sam siguran da bi mi se svidjelo ono što bih pročitao u njima da ih mogu vidjeti...
Opkoračuje me, sjeda mi u krilo, licem prema meni....što bi sada želio raditi, a, što dječaci sada žele, a ne usude se početi, niti spomenuti, ha...hajde reci, ne mogu vidjeti crveniš li se, slobodno reci.....
Zatvarm joj usta poljupcem, dugim, beskrajnim, potpunim, kao da nastojimo jedno drugome isisati dušu...ili utisnuti neki vječni, neizbrisivi pečat. Pomiče mi se u krilu. Tako nekako bi želio, je li, moj dječače? Namješta se i pakleno smišljeno kliže po njemu, već sasvim izluđenom, privija se, masira me grudima i ljubi naizmjence u usta , grickajući mi uho...i odmičući se koji centimetar da me samo promatra...što mi čini zdjelicom, guzom.
Privlačim je k sebi grabeći joj guzu, namještam ju da je najbolje osjetim, počinje se tiho, slatko, smijati, stišće me bedrima....hej polako, tko ti je dopustio? Pitala sam nešto, ne možeš samo uzimati...hajde reci mi, što bi točno želio, možda ti se posreći ako budeš sasvim iskren.
Baš ništa, samo da nastaviš, štrmljam poluglasno premjestivši ruke na njezine grudi...ništa drugo ne želim.
Niti da ih vidiš, možda okusiš, ha? Polagano otkopčava dugmad..ne bi ih želio vidjeti? Zbilja ne....čudno, uvijek sam mislila da baš to želite prvo?
Glava mi tone u dekolte, oslobađam joj jednu, pa drugu sisu, mekog čipkastog grudnjaka.. Mjesečina ih čini poput velikih, srebrnkastih kuglica za bor, a ukrućene bradavice me izluđuju...zapravo njezina reakcija kada ih sasvim progutam! Promijenila je i ritam pokreta u krilu prije nego li se stresla, ispustila ne pretihi zvuk iz grla, sasvim se privila, kao krpelj. Samo sam je malko podigao zabivši grčevito prste u napetu guzu, privukao još koji puta sebi i sam sam osjetio da me obuhvaća toplina, neki udar, pa vibracije iz trbuha....
Upropastili smo si veš, znaš, sjećaš se, a, ha,ha,ha....Znaš, jednom ćeš mi ipak objasniti zašto vam je tako teško reći što točno želite, i kada ste ovako veliki u parku s nama. Osim šetati... Zna se i nama svidjeti, možda si primjetio, trebali biste reći....da što dobro ne propustimo, he,he,he...
Bez brige, noćas nećeš ništa propustiti, NIŠTA, uvjeravam te....
Mda, vidjeti ćemo, uvijek tako dobro znate pričati....poslije....
