ponedjeljak, 23.11.2009.
Perverzno! Ili sasvim ljudski?!?
Anđeo čeka kraj otkaznog roka. Čeka papire, čeka rješenje stambenog pitanja tamo negdje, čeka školske praznike možda.....nije niti važno što sve čeka. Važno je da je odlučila već kako smo oboje, da ne kažem sve troje, i očekivali. Ako se čuda i dešavaju, dešavaju se dakle nekom drugom, ne nama! Na stranu razne maštarije, trenutci slabosti, crne rupe i tako to....znali smo dakle od samog početka. Da će doći dan kada ćemo nas dvoje završiti. Svejedno, zaprepastilo me nešto sasvim neočekivano, osjećaj, mislim obostran, nekog oduševljenja, olakšanja! Osjećaj, tako opipljiv ovog vikenda, da se baš sve posložilo, da smo naš Svijet konačno odkvačili od običnog Svijeta, da sada zbilja možemo letjeti.
Kao da su neka pitanja ipak čitavo ovo vrijeme visjela u zraku, neke veze sa Zemljom, mogućnosti valjda. Koliko god neizgovorene već dugo, koliko god ih racionalno oboje nijekali, ne priznavali. Jer nemoguće je drugačije objasniti promjenu, osjetnu, ponašanje pasa puštenih s lanca. Strast bez ostatka, međusobno iscrpljivanje, užitak preko granice....možda pretjerujem, ali tako nekako bi se valjda ponašao osuđenik na smrt kojemu daju posljednje sate sexa, strasti, posljednju ženu ili muškarca. Zadnje zrnce želja, najskrivenijih maštarija, skrovitijih i od onih koje bih uopće ikada shvatio, priznao, formulirao!
Znamo oboje da ovo posve vjerojatno nije baš zadnji puta, zadnja prilika, ali oboje znamo da možda ipak jest baš to, pa valjda otuda silna želja da nešto ne ostane neistraženo, neizrečeno, neučinjeno, da ne propadne niti minuta uzalud. Ludost naprosto, kovitlac divljine, umora, rijetkih senzacija, iscrpljivanja, polusna, paklenih poruka očima, jezikom tijela, bezglasnih, ali prokleto jasnih usana...Kao da recimo utiskujemo, trudimo se utisnuti, neki neizbrisiv žig jedno drugome, obilježiti se zauvijek...kao da mi je htjela reći, učiniti, što li....ne možeš biti moj, ali sasvim sigurno poslije danas nećeš biti niti ničji potpuno, nećeš me nikada zaboraviti, nećeš moći, biti ću ti zauvijek najljepši san i najgora noćna mora!
Dan poslije poslagujem, pokušavam vrednovati, razumjeti, racionalizirati, analizirati, što već! Ne ide mi baš, previše je pitanja, previše mogućih odgovora. Čak ne znam niti da li da se radujem što se otvorila još malo, što me skoro progutala, što sam zavirio, mislim, u samu žensku bit, esenciju, u samo čvorište svih njezinih emocija, ili pak da tugujem jer znam da nema više, da možda samo smrt može još podići nivo iskustva, da ovako nešto i može postojati samo radi nesvakidašnjih sudara emocija, nekih inata, krikova, borbe, samožrtvovanja, pobune protiv samoga sebe! Lupetam, znam, u nerazumijevanju....
Očekivao sam neki smiraj, neizrečenu tugu, usporavanje, opraštanje, sjetu, neke polagane pokrete, možda čak i bez sexa....,pa me iznenadilo, osupnulo. Ne žalim se, ne, tek bih volio shvatiti, razumjeti. Zaustio sam da pitam na povratku, ali nisam, shvatih da nema smisla, da je posve krivi trenutak, prekasno, za razgovore kakve nikada nismo vodili, za objašnjavanje. Ili možda samo nisam želio dirnuti u svoju sliku u glavi, u teoriju sasvim izdvojenih trenutaka, sati. Koji nemaju nikakve veze s ičim na ovom svijetu, koji nemju potrebu objašnjavati, opravdavati se, ograničiti ičim ??
