ponedjeljak, 25.05.2009.
Napokon raj!
Mora da je to to! Bolje valjda ne može biti.
Petak, pola devet, diskretni znak vibre, a tek je počinjao jedan od bezbrojnih strateških sastanaka. Srećom, znatiželjni vražičak je prevagnuo, mada ovih dana često imam jaku želju zavitlati ga u najbliži zid! Jezik pregrizo....Sutra, vrlo rano, na starom mjestu, možeš? Možda nema niti signala....dva dana...možeš? Naravno da ne mogu, bar tri važne obveze, koliko se mogu na brzinu sjetiti...i obiteljska janjetina za krizmu sutra! To će mama teško oprostiti....Samo, naravno, njoj se ne govori ne.....nikada! Masna laž ili posredna istina, to su dakle jedine dvije opcije....Hm,hm...kombinacija, šefu istina, za ostatak laž, velika, da i ne pomisle da može biti laž, bar sam ovih dana to uvježbao.....šef naprosto nema izbora, preveliki je dužnik, a ako i imalo misli unaprijed zna da mu se i samom zna ponešto slično desiti, sve rjeđe, ali ipak! Bilo je zapravo jednostavnije nego li sam mislio, čak mi je u jednom trentku proletjelo glavom, prelagano! Ma ne, samo sujeta, svatko valjda misli da je malo važniji, nezamjenjiviji, nego li jest, a?
Između spavanja u metropoli i vrlo ranog ustajanja, izabrao sam drugo, naprosto bi me znatiželja previše grizla u dosadi samoće....nešto prije 6 već sam vozio praznim zagrebačkim ulicama, kliznuo u jednako praznu garažu, pokušao ignorirati da čujem vlastito srce u pojačanom ritmu i obradovao se kao malo dijete kada je bljesnula iz dalekog kuta, najdublje etaže..razveselio se još više kada sam shvatio da i njoj srce tuče jače nego normalno, dok sam je stiskao u zagrljaj! Za manje od pet minuta koncentrirane vožnje izjurili smo na autoput....onaj, rajski! Pokušala me držati u neizvjesnosti neko vrijeme, ali nije dugo izdržala...Prije Jaske je zvecnula ključevima...prijatelj je iznajmio svetionik za čitavo ljeto, ovaj vikend je prazan, čamac pripremljen u moru na Zlarinu....Zadovoljno se uvukla u zagrljaj, uživajući u učinku svoga plana.....mislila sam, krajnje je vrijeme uhvatiti nešto boje za sezonu, progovorila je tek nakon desetak kilometara, sasvim svjesna učinka svoje gole noge ispružene skroz do vjetrobrana, s koje je lagana suknjica skliznula taman koliko treba da me učini, bar toga trenutka, jednim od najsretnijih ljudi na svijetu! Čak sam se za čas zapitao je li moguća tolika sreća, čime sam je zaslužio..... Doskočice, igrice, "slučajni dodiri"....nešto neizbježne izborne politike i kilometri su letjeli.... Tek je doručak ne nekoj benzinskoj skoro pokvario, malo zaledio atmosferu. Naišli su joj vrlo bliski susjedi dok sam ja bio u WC-u, snašla se dočekala me ispred, prošla kroz dućan na drugoj strani, gdje sam dovezao auto da je nikako ne mogu vidjeti. Ipak, atmosfera je bila pokvarena....Zvjerala je u šibenskoj luci po brodu kao da je to autobus u njezinom kvartu. Naravno, zapravo bezrazložno, sasvim inkognito smo doplovili na Zlarin, odšetali do stare kamene kuće na drugoj strani luke, uzeli ključeve čamca, "broda", što li. I za deset minuta isplovljavali. Nekuda, tvrdila je da zna kamo, pogledavajući u kartu uz kormilo....Zbilja, za oko sat i nešto vožnje ugledali smo otočić, malo veću hrid zapravo, sa svjetionikom koji je ritmično bljeskao i kućicom u podnožju. Napadno je odahnula i poljubila me, ljubila, onako da se zemlja zavrti, čim smo kročili na čvrsto....kao da je neko vrijeme posumnjala u mudrost svoga plana, a onda se silno razveselila da je ipak ispalo OK. Debeli kamen je uprkos vrućini vani zadržao priličnu hladnoću i s velikim sam se užitkom zavalio na široki kauč, proučavajući jednostavno namještenu prostoriju. Prekinula me valjda iste minute, spustila mi se u krilo i nastavila me ljubiti jednako kao vani, kao da mora istresti neki poseban energetski naboj, kao da će pući od uzbuđenja, olakšanja, što ja znam....Jedva sam ju pratio, mada jako ugodno iznenađen nečim između ugriza i poljupca po vratu, vještim prstima na dugmadi moje košulje, usnama što su se spuštale sve niže, onim posebnim pogledom odozdo, kada je skliznula na pod i počela prtljati s remenom, još jednim prije trenutka u kojem sam doista bio siguran da ovako mora izgledati raj.......Niti tamo se nije dugo zadržala, brzo se uspravila, obliznula usne, jednim pokretom svukla gaćice i popela se u krilo, grozničavo, odlučno, nestrpljivo....naprosto me uzevši jednim pokretom! Tek tada, poslije drhtaja u leđima, kao da se načas smirila, još me jednom pogledala širom otvorenih očiju, s nekim malko iskrivljenim smješkom na usnama! I krenula u sasvim divlji, nezaustavljivi galop, zakopavši nokte negdje na mojim leđima...galop koji nije moguće zaustaviti, čak niti usporiti....koji sam sebe pojačava, koji dovodi do ludila, koji joj je sasvim izmjenio izraz lica, istisnuo krupne kapi znoja po sljepoočnicama i čelu, koji sam mogao, a sasvim iskreno i želio, jedino još pojačati, naglasiti, vjerojatno prečvrstim stiskom uzdrhtale, posve unezvjerene guze, ramena, struka.....tko zna čega....sve do tihog, ali čarobnog krika, u trenutku dok me čvrsto grlila, privijala se tako jako kao da se niti ne namjerava više odvojiti, trenutka gdje prestaje moje sasvim jasno sjećanje....ili bolje rečeno, gdje me prestalo biti briga za išta osim njezine vrele unutrašnjosti koja me vodila nekuda visoko, kao po zraci sunca što je počela sijevati kroz prozor....ili samo u mojoj glavi, svejedno! Bila je divna....zraka, mislim!
Još sasvim promjenjenog glasa, nepomična i sasvim priljubljena počela je nešto bezvezno govoriti, nepovezano....i tako se lijepo osmjehnula kada sam je prekinuo poljupcem i mislim malo podrugljivim pogledom.....što, i ti izgledaš kao da si pao s Marsa, kao da jedva znaš kako se zoveš! Ha,ha,ha,ha....nježno, ponosno, punih pluća...divan trenutak, rijedak, kada nekoga baš nekako imaš čitavog, do kraja, posve otvorenih osjećaja, uma...kao da nije druga osoba, kao da ste doista na čas spojeni u jedno, kada možeš čitati misli, kada si posve siguran! U koješta.....
Poslije, bevanda naravno....puno zadivljujućeg toplesa, smijeha, izazivanja, divnih igara u moru, ogromnih želja, zadovoljstava, nevjerojatnih uspinjanja k suncu i zvijezdama kasnije! Sve do nećeg što je, bar kod mene, više ličilo smrti nego snu, propadanja u neku tihu, duboku, crnu rupu što me privukla bez obzira na silan trud da se oduprem. U nedjelju je podne davno prošlo kada sam opet ugledao svjetlost, dvije-tri minute grozničavo razmišljao gdje sam, a onda se ipak usredotočio da iznimnu ljepotu, raskošno, posve golo tijelo pored sebe, još duboko usnulo.....Smišljajući i mijenjajući planove kako ću je probuditi! Možda ima i maštovitijih načina, ali na koncu sam tek vršcima prstiju krenuo po zamanim oblinama, na što je, tko zna da li doista u snu, tako mazno i saučesnički reagirala da ipak na kraju nismo stigli ispeći planirane kotlete.....raspored plovidbe broda sa Zlarina naime nije baš raskošan u predsezoni....
Zanimalo me kasnije koliko košta takav najam, nije znala, ali sam ipak sasvim siguran da je to jedna od najboljih investicija uopće! Autoput je opet probudio loše uspomene i prošao uglavnom u šutnji. Što nam dodouše, bar mi se čini, oboma i nije tako teško palo....kao da je baš pasalo našem stanju praznog tijela i duha, gotovo čudne mirnoće....kao da smo samo plutali na nekoj mirnoj vodi bez želje da išta učinimo, pomaknemo se....garaža opet skoro prazna, hvala Vladi i zabrani rada nedjeljom! Brz poljubac, malko prenagal odlazak.....ili ne, pa što bismo uopće još mogli dodati?!?
