Sve ima svoju mjeru i granicu

01.04.2013.


Kažu, svaka se škola plaća, pa valjda i je tako... skalinadom problema i problemčića, od najsitnijih i gotovo nebitnih, do krupnih i po život važnih, stalno plaćamo nekakvu cijenu... materijalnu, fizičku, psihičku, cijenu pameti il' gluposti... kako god, sve ima svoju cijenu, i sve plaćamo... i može li išta mukte, pitam se... može li se išta izroditi bez upornosti, i bez tvrde i lude glave, koja ponekad i posustane, al' nikad ne odustane headbang...

Problemi, u svakom slučaju, idu ukorak s nama, i prate nas u stopu... dolaze pa prolaze, zasljepljuju nas pa blijede, dobivaju pa gube na značaju... kako god, uvijek su tu negdje oko nas... ako ih mi ponekad i odgurnemo, i poklopimo, i zaboravimo, oni uvijek nađu neki način, da izrone i na sebe nas podsjete headbang...

A moguće sam i u šumu zalutala, kad vam sad ovdje popujem o problemima, kao da o njima i sami sve ne znate... ma, garant sam i zalutala, a i lončiće pobrkala, jer ono što mi je, gromovitim prosvjetljenjem, na um došlo (pa, eto, nek onda i na drum ode zubo), teško da se baš problemom i može nazvati... a ne treba ni spominjati, kako li bi me tek blijedo gledao moj dida il' pradida, kad bi se sad, umjesto blogu, nekome od njih ispovijedala... o čem' ti pričaš, luda glavo, rekli bi... al' dobro, ni šuma ne postoji samo zbog velikih stabala, pa šta fali, što su nam i životi isprepleteni raznoraznim trivijalnostima, koje nas, koliko god beznačajne bile, znaju i nervirati i izluđivati headbang... proporcionalno više, što su glupastije, banalnije, nelogičnije bang... a vrag će ga znati, možda se namjerno i guramo među te sitne, kako bi izbjegli krupne wink...

Kako bilo da bilo, ako ostanete u mom društvu do fajrunta, ne očekujte da ćete otići kući puno pametniji cerek... pa sad vi kako znate, nemojte samo reći, da vas na vrijeme nisam upozorila naughty...

Dooobro, sad bi mogla i doživljaj skratiti, prestati se vrtiti okolo kole, 'ko mačka oko vruće kaše, i reći, kako je problem kulminirao oko onog mog famoznog uvođenja blogoreda cerek, koji je svojevremeno rezultirao linkovima "Sadržaj", "Moj džuboks" i "Video-spotovi". Sve bitno o tome, rekla sam još u listopadu prošle godine, i neću se ponavljati, ali se, nažalost, moram vratiti. Ukratko, sve štima, i sve je za pet, ako zanemarim jednu sitnicu ('ko o čemu, ja danas o sitnicama)... nedostatak linkova... (a vidi stvarno, nismo ni primijetili smijeh)... i nije do mene, časna rič, do bloga je, kad vam kažem... blog me ne sluša, i uporno viče... neuspješna prijava... neuspješna prijava... ajde bog mah... pa ja onda odem... pa zaboravim... pa se sjetim... pa se vratim... a ono i dalje sve isto headbang... sve se mijenja, sem nas dvojice, mora bit' da se namirija luđak na luđaka rofl... pa se konačno domislim pitati objašnjenje od jačega, većega, pametnijega, a koga li drugoga, doli našega dičnoga blog.hr-a mah... al' ni od njega niškoristi... muči li ga muči, k'o da je mutav, božemiprosti... il' mrtav, nedajbože... al' onda odjednom, gle čuda, probudi se i oglasi... da u čemu je problem? bang... pa mu, nakon prvotnog šoka, nježno protepam... dobro jutro, srećo, gdje si dosad bio kiss... i sva sretna čekam... i čekam... i čekam... i još uvijek čekam... ma, odgovor čekam, šta bi drugo headbang...

I sve tako bliže, i sve tako dalje, prošli dani, prošli i mjeseci, srećom pa nisu i godine... ma, dižem ruke, koga briga za linkove, može i bez njih zubo... kad neće u komentaru, e pa ne moraju ni u sadržaju nut... i ne znam kako, i ne znam zašto, jer... nedokučivi su putevi naših moždanih vijuga... il' uzjogunjene zbog niškoristi, il' naviknute na uzdaj se u se i u svoje kljuse, il' 'ko li će ga znati zbog čega... odjednom su, k'o da ih je grom iz vedra neba opalio, proradile same... i upalila se žarulja... i bi svjetlo.. i hvala mom tesli na iznenadnom prosvjetljenju cerek... je da mu je trebalo dosta, al' daj šta daš... bolje ikad nego nikad thumbup...

... pa, ženska glavo, možda mu je puno... znaš da sve ima svoju mjeru i granicu, nakon koje dalje ne ide, pa tako valjda i broj linkova u jednom postu zujo... šta je puno, puno je, misliš da ga baš možeš do besvijesti filovati linkovima lud... pa slijedom prosvjetljenja, a ipak željna potvrde, odem provjeriti... i doista yes... po svemu sudeći, u jedan se post može ugurati maksimalno 98 (devedesetosam) ili 99 (devedesetdevet) linkova... a slijedom toga, sve što je preveliko, treba i rastaviti... na proste faktore nut... jupiii thumbup... i ajde sad, recite mi lijepo hvala i priznajte, da ste k'o ludi bili bez ovog saznanja rofl...

A da se ja još malo vratim na onu školu s početka priče, sada znam da sam se samo trebala obratiti na pravu adresu... malo kasno marko, al' dobro... ne znam kako on, al' ja sam svoju školu pošteno platila zaliven...

I šta još da vam kažem... kako i inače uživam u trivijalnostima cerek... kako se baš volim svađati s kompićem fino... kako obožavam tući glavom u zid headbang... a iznad svega se još guštam i hvaliti time na sva usta blabla lud... jel' dosta zubo... jeste zadovoljni belj...

A kako bilo da bilo, u nastavku očekujte, da sve veliko, bude i smanjeno na prihvatljivu, valjda i razumnu, mjeru i granicu, a nakon što raspetljam ovaj čvorić do kraja, svim silama se bacam na onaj gordijski... zar sumnjate mah...

Oznake: svaka škola se plaća

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.