Tu sam, glavom, bradom i razumom, mada za sve u kompletu ne garantiram ... trebalo bi, da odvrtim ovu zbrku, što se oko priče i beskraja zavrtila, a zgodu ovu čudnovatu, oko koje koplja riči polomih, da pojasnim i predstavim... sve u svemu, red bi bio, da sav taj nered pospremim, i blog na svoje mjesto vratim ...

Malo sam se zaigrala, da, jer me tako ponijelo, i teško je sad razloge objasniti lako, kad... nedokučive su putanje leta misli, i neizbrojive su mogućnosti kretanja inspiracije, što rađaju ih u nama situacije, riječi, događaji, sitnice, crtice neke banalne, al' ništa manje životne. Tragom nekim, nedokučivim, i moje su misli poletile na prvu, usput se malo maštom opile... i skrenule ... i tako se za tili čas, jednostavno u komplicirano pretvorilo ...
Al' šta je tu je, sveti moj Duje, idemo mi iz treće, povući sreću za rep, samo ovaj put zaozbiljno, i posve jasno ćemo reći, što je uzrok svoj toj zbrci i sreći, i oko čega li se tu, prošlih dana, toliko prašine blogovske diglo ...

Ako niste znali, onda sada znajte, da daske su krive, al' ne bilo kakve, već daske koje život znače, i na njima odigrana predstava jedna, al' ne predstava bilo kakva, već jedna posve neobična i posebna... intrigantna i zanimljiva... komična baš... al' iznad svega vrijedna iznimno. O mom dojmu i nadahnuću, ni pisnuti više neću, jer, galamila sam i previše prošlih dana . Taj put dugi, pred kojim svoj naklon ostavljam... glumci šarmantni... ta komika, tonaliteti, pokreti, grimase... ma, lepeza cijela od osjećaja spletena... kako da ne pokrene duh i misao... asocijacije... inspiracije... riječi... i tako to krene, krene... dok ne skreneš ...

Lela Margitić i Pero Kvrgić, svojim su "Stilskim vježbama" nedavno napunili dvoranu Časničkog doma u Lori, i svojim nastupom oduševili publiku. Čudnovatim zgodama... ma, neee šegrta hlapića ... već svojih uigranih likova, zaslužili su i pažnju i pohvalu, što je publika nagradila dugotrajnim pljeskom, koji ih je nekoliko puta vraćao na pozornicu. I što god ko mislio o toj predstavi, po meni je ona vrijedna divljenja, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog svoje dugovječnosti. To je predstava, koja je prevalila toliko zavidan put... od svog početka davne 1968. g.... došla je do samog vrha, do Guinnissove knjige rekorda... i još uvijek neumorno putuje i traje... do posljednjeg daha, rekla bih... zar to nije i dojmljivo i dugo... dugo, dugo... beskrajno dugo ...



Ove godine, ta "dugovječna dama" proslavila je svoj 45 rođendan ... e, pa, neka im je sa srećom, da dobroga zdravlja, i jednako dobrog raspoloženja i entuzijazma, dočekaju i zlatni pir ...

P.S. Za potpuni dojam, molim pročitati i prethodna dva posta ...

Oznake: Stilske vježbe, Lela Margitić i Pero Kvrgić