Moja veza s Beogradom i Vojvodinom, preciznije, Banatom, cjeloživotna je priča, koja se priča i dalje, dobrim odnosima i mlađe generacije. I dobro da je tako, jer da se nekih davnih godina, kada ja jedva znah i da postojim...

Ova slika sa splitskog Zvončaca, naše svakodnevne ljetne štacije, tamo negdje 60-ih godina, govori više nego dovoljno... koliko nas je znalo biti, mogli smo komodno sastaviti jednu dobru nogometnu momčad, sa dosta rezervnih igrača... ili pak, dvi solidne vaterpolske ekipe... Nekad bilo, danas se pamtilo...

Pa sad ti vidi, koliko dalekosežne mogu biti posljedice, ovakvih ili onakvih, životnih odluka starijih u odnosu na mlađe. Uvažavajući, dakako, svu težinu održavanja rodbinskih odnosa na životu, za što nikada nije dovoljna samo jedna strana.

Ali, prije nego totalno odlutam u neke druge vode, vratimo se Splitu i Beogradu, u čijim sponama glavnu ulogu (od)igra moj dragi barba (najdraži i jedini vrijedan spomena). Moj jedini ujak, da budem preciznija, čija pisma čuvam u škrinjici uspomena, koji se, spletom životnih okolnosti, skrasio i ostao u Beogradu. Tragom studija u Zagrebu, i dobivanja stipendije za novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu (ukidanjem koje je i robijao na Golom otoku, što je priča za sebe), da bi na koncu presudila, kako to obično i biva, ljubav. Ljubav prema jednoj banačanki, mojoj dobroj teti, koja me nedavno nasmijala riječima svoje majke, kada ga je prvi put dovela kući... Ti si lepa što si moja, ali R je lep kao slika... Kako god, prošli su života i svijeta, rodica rođena u Adis Abebi je živi primjer... ali... Split nisu preskakali, gotovo pa nikako. Barba posebno, do samoga kraja.

Ali, prije nego totalno odlutam u daleku obiteljsku povijest, recimo samo, da Split i Beograd, rodbinski dišu i danas, preko mlađih, ali teško ikad više u onako impozantnom broju. Danas ih se, nažalost može izbrojati na prste jedne ruke...

Ali, prije nego totalno odlutam u kakve nevažne bedastoće, idemo mi na nedavni put "preko grane", gdje se, u druženju s užom i širom familijom, uglavnom malo jelo i pilo, pa malo pričalo i vraćalo u prošlost, koja na koncu uvik ispadne lipša od sadašnjosti, falabogu, ako ni zbog čeg drugog, a ono šta smo bili mlađi... usput se je našlo i nešto vrimena za obilazak grada na spoju dviju rijeka... kako kaže jedan moj davni post... utekla se Krupa Zrmanji... tako bi se za Beograd moglo reći – utekla se Sava Dunavu...

Nastavlja se slikama... bilo kuda, aparat svuda... ...

Oznake: Split i Beograd