A čim kažemo utekla, znači da na rijeku mislimo, bolje reći, pritoku, jer sam taj naziv... krupa... toliko je svestran i prosto-proširen, da nam misli odma' odlutaju na sto lipi' strana... od liva i kriva... i gori i doli... malo pravo, pa desno... sve do tamo, pitajboga kamo... o'š Lijepom Našom... o'š Bosnom ponosnom... o'š nebeskim prostranstvom... kamo god (o)kreneš, krupe k'o u priči... s velikim oli malim početnim slovom.

Al' vratimo se mi našoj Krupi i Zrmanji, dvjema podvelebitskim bisernicama, što stoljećima tako... u ljubavi stoje... godine broje... i hladnom vodom radoznalce poje... ima li još išta na "je", da mi se rimuje... ...



I koliko li bi te silne vode trebalo još proteći njihovim koritima, da bi im se pregazilo sve skrovite kutke i zakutke, i da bi se otkrila sva tajnovitost njihove nestalne ljepote...



... koja čas miruje, pa teče...



... čas brza, pa se stropoštava...



... krene ravno, pa (za)vijuga...



... čas je vidiš, pa ne vidiš... pa se pitaš, kuda li je i gdje nestala...



... i sve tako... malo mirno i polako...



... a onda opet divlje i strastveno...



... kilometrima život nose, i ljepotu zrcale u svakoj kapi vode... bilo slapa, il' brzaca, ili mirnog toka...



... u svakoj kapi i u svakoj travki...



... u kamenu podno, i strmim liticama iznad...



... i u svom tom plavetno-zelenom koloritu, uokvirenom paučinasto-bijelim oblacima, koji nas prate...



... i zrcale i blješte... jednako u muku, kao i u svakom huku...



Ako pribrojimo te silne kilometre njihova života, nema zbora da će puno vode proteći i bez nas, i mimo nas... ali to nimalo ne umanjuje ljepotu prođenog i viđenog, i svim osjetima upijenog. A vrludali smo svuda tuda, uokolo i naokolo, gdje Dunav ljubi nebo... a kuku meni, kad mi i Dunav pod Velebitom (pro)teče... ma, drugo sam nešto tila reć', ali me ljubav smantala, jer o ljubavi se i ovdje radi, samo... tamo gdje Krupa ljubi Zrmanju... e, to je to...



Pa neka i nismo vidili sva druga mista, ovo mora biti da je jedno od ljepših, čim ga takva ljubav krasi... ljubav trajna i nerazdvojna... ljubav od iskona do beskraja... mjesto gdje se Krupa zaljubila u Zrmanju, kako bi zajedno dalje tekle, i jače i ljepše.



Ženska glavo, a ti još malo pa roman napisa o vrludanju svuda tuda, a da ne reče pravo kuda... pa ti sad vidi, nakon ovoliko zavlačenja i razvlačenja, kako ćeš okončati ovu riječno-ljubavnu putešestviju.
Nema frke, dok je (meni) slika, jer što god ja zamrsim i zapetljam, one će to odmrsiti i razbistriti... ...

Oznake: manastir Krupa, izvor Krupe, Obrovac, kanjon Zrmanje