O čemu da ti pričam

15.08.2018.

O čemu da ti pričam, blože, kad odavno šmugnuh iz te tvoje kože. A kud li sam već otperjala sa Starom, i gdje li se pogubila u Novoj, nitko pravo ne zna. Eto, tek tako mi došlo. Bez nekog posebnog razloga. A di sam bila da sam bila, i šta sam činila da sam činila, dobro mi je bilo, i dobro mi je došlo. Tek dnevnika mi ovog žao, jer svega se nečeg (iz)događalo, bilo s voljom ili mimo nje, kako to već u životu ide.

Najviše se čita(lo)… dosta se druži(lo)… predavanja razna pohodi(lo)… u razumnim granicama se i šiva(lo)… ormare i kantune se u razumne granice svodi(lo)… slike se, papirnate i virtualne, u red dovodi(lo), što mi je jedna od većih boljki, koju konačno želim premostiti… u osviještenoj se prehrani gušta(lo)… gimnastika je na raspustu, uz nekakve zamjene... planinarilo se do prvih većih vrućina, sad još traje faza "fali planine, drž se mora"… zadnje sam bila na Dugom otoku…

Veselim se skorom odlasku na Žirje, sa Mosorašima, a potom na Baške Oštarije sa "mojima". E, to je to, ono lijepo i ukratko.

A kako život nosi što nosi, bez pitanja i mimo naše volje, tako je, srećom uspješno, u travnju prošla i bratova operacija. Sa tri ugrađena bajpasa, čeka toplice, a život gre. Moja draga teta beogradska, u međuvremenu nas je napustila, a tako je nosim u lijepom sjećanju. I tako mi je milo pri srcu, što smo se barem vidile i napričale. I u devedesetima zadržati onakav osmijeh i vedrinu, držim rijetkom vrlinom, koju možemo samo poželjeti, pa ma koliko živjeli.

Jedna mala Marta skoro će u školske klupe, a mi bi joj, kao, trebali uskočiti i biti pri ruci, kao pomoć i potpora u toj važnoj životnoj prekretnici. Pa uz manju dozu straha, jer odgovornost je to, veseli me jako, a svakako godi i ukazano povjerenje, čemu da se lažem(o).

A sunce nam se od jučer, od rana jutra, skrilo, pa vjetrić granje zažuborio, a kiša sramežljivo zemlju poškropila. Za promjenu, cvrčak malo utihnuo, a čovjek prodisao. Pa rekoh, eto ti prilike da skreneš putanju s plaže u grad i prekineš tu mantru "danas ću-sutra ću". Nema veze što se do grada vozi(ka)lo, mic po mic, gotovo pola sata, ako ne i više, jer pitanje svih pitanja je splitsko-prometni kolaps, koji tone sve dublje, al' pustimo sad to.

Nekako se već stiglo do pazara, sve dalje je lako, pješke. Ovisno šta držimo zdravim, jer svašta nam, eto, pod zdravlje prodaju, ja ne mislim da je zdravo skupo. U konačnici sam se vratila kući s brdom šljiva za sitnu lovu. Kod jedne kupila dva kila po 6 kn (a bilo ih i po 5), a kod druge mi bilo žao ostaviti gotovo tri kila za 10 kn, kaže, samo da ode doma. Eto.

Jest da sam pride kupila i veštu… rekla bi naša Mela… aljinu. Teško je bilo odoljeti ljubavi na prvi pogled… u boje, dezen, kroj, mot… pa još jedna jedina baš takva… pa još ljepša na meni nego na vješalici ili krevetu sretan

… a i treba mi, naravski, već sam tražila nešto slično po Siti-ju i po Joker-u… pa kako da je ostavim i zaboravim.

A tražila sam još nešto konkretno po ljekarnama, i jedva našla, iz četvrte. Ne znam koji je to vrag danas došao, ili ipak znam, da nam stalno nude i uvaljuju nešto zamjensko… nemamo to, gospođo, ali ima ovo, a isto vam je to… pa taman kad se višestruko uvjerim, na vlastitoj koži, da (mi) je nešto dobro, ono krene nestajati u vidu magle… nemamo Flocetu, gospođo, ali evo Plantagel, to vam je isto… ma, malo sutra je isto…

E da, u Novoj sam se, za novi početak, počastila i novim laptopom. Istina, nije još posve moj, ali bude za koji mjesec. Eto, za novi početak i prikoviše... karoca gre, nek' samo gre mah