U potrazi za Veronikom

Pogled na te grozne ptičurine, kao da je razbio i zadnju nit koja ga je još držala u komadu. Lagana drhtavica i žestina kojom je zgrabio, a potom opet bacio daljinski, prestrašila je i samog Leonida. Opet ga je zapljusnuo taj poznati osjećaj tjeskobe, i poklopio ga poput vala. I dok mu se obrazi nadimaju i žare od trenutne navale krvi u glavu, on grčevitim pokretima odvezuje kravatu i skida sve sa sebe, kako bi uhvatio zraka.
Nakon noćne more, iz koje je izašao malaksao, ćuteći kako mu graške znoja i dalje probijaju mokru kožu... nakon rastresenosti na poslu i još jednog izgubljenog klijenta... graktanje tih crnih ptica, koje su ga dočekale kući, umjesto glasa Veronike, Leonida je toliko uznemirilo, kao da proživljava reprizu noćašnje more i svih onih besanih sati u kojima je znao osluškivati Veronikino disanje. Ptice su došle kao ona zadnja kap koja prelijeva čašu razuma.

I dok, s ono malo bistrog uma, pokušava smiriti kovitlac svojih misli, zujanje aparata za kavu ga dodatno iritira. Minute čekanja su preduge, dok iracionalno vjeruje, kako će mu upravo taj dragocjeni gutljaj crne tekućine izliječiti drhtavicu i smiriti nerve.
Udarac po ulaznim vratima ga je pogodio poput groma, pa je, onako napetih živaca, kao metak izletio iz kuhinje... "Samo luđak udara u vrata, umjesto da zvoni"... ljutito mu je prohujalo mozgom, mada se u podsvijesti nadao, kako je možda ipak Veronika na vratima.

Kada je otvorio, mlađa ženska osoba ga je gotovo srušila u pokušaju nasilnog ulaska u stan. Zapuštenog izgleda i neprirodnog treptanja očima, izbezumljeno je ponavljala Veronikino ime, kao da joj život visi o koncu, i samo ona ga može spasiti.
"Gdje je Veronika?... Govori... " urlao je sad već Leo na nju, pokušavajući je u isto vrijeme zgrabiti za vrat, tako da je jadna žena u zadnji tren uspjela izmaći njegovim šakama i pobjeći.

"Isuse, Veronika, ti tvoji pacijenti..." promrmljao je sebi u bradu, treskom zalupivši ulazna vrata. Točno je mogao osjetiti, kako novi val nemira pojačava njegovo drhtanje. Nije mu pomogla ni topla šalica kave, koju je nervozno natočio, i čvrsto obujmio dlanovima.
"Što napraviti... koga nazvati... zaboga, Veronika, što su ti učinili?..."... mantrao je uronjen u sebe, kad mu je do uha doprlo nekakvo cviljenje... zujanje...
"Što li je sad to?... Veronika"... viknuo je, uputivši se tragom zvuka u mrak kupatila. Još više obavijen crnim slutnjama, sa strahom je upalio svijetlo. Pogled na kadu ispunjenu vodom, oblio mu je tijelo hladnim znojem, dok mu je srce i dalje tuklo, kao da će svakog trena iskočiti iz grudiju. Približivši se još koji korak, iz grla mu se oteo uzdah olakšanja... "Pobogu, Veronika, gdje li si?..."... kupaonski ventilator je, svojim jednoličnim zvukom, i dalje cvilio i parao mrtvačku tišinu, kao da se, u međuvremenu, ništa nije promijenilo.

"Leo... Leo, gdje si?..."... napokon ga je trgnuo dobro poznati glas. Njegova Veronika je uvijek tako veselo, poput vihora, ulazila u kuću, i već po navici ga dozivala s vratiju... "oprosti, izletila sam kao luđakinja kad su nazvali... Isuse, Leonid, pa ti grozno izgledaš"... zapela je usred riječi, i trenutno prekinula slijed zbrkanih misli, kojima je krenula opisati ludilo današnjeg dana... "kao da si duha vidio... dragi moj, koliko ću ti još puta ponavljati, da pod obavezno moraš prestati s tom kavom... ja iz ovih stopa idem skuhati jedan dobar čaj od lipe, a onda ćemo se oboje lijepo smiriti i popričati."
"Veronika, tu si... konačno..."
"Naravno da sam tu, gdje bih trebala biti?... a taman što sam se bila skinula i krenula u kupatilo, nazvali su iz bolnice... znaš, tata je imao saobraćajnu... možeš li zamisliti kako sam se samo prestrašila... hvala bogu, dobro je... nema težih ozljeda..."
"Veronika, bojim se za tebe... jako... mislio sam da si mrtva..."

Zagrlila ga je snažno i dugo.


Đani Stipaničev - Bogu fala da si tu