Priča s kraja grada

Kada je časna sestra Klementina tog prohladnog zimskog jutra otključala dom, uši joj je proparao grčeviti plač. U košari ostavljenoj pred vratima, maleni smotuljak se je, šta od zime, šta od jecanja, nekontrolirano tresao.

Nije to bilo prvi put, ali svaki je jednako bolno djelovao na nju. "Još jedno Božje stvorenje bez ljubavi" tužno je pomislila i majčinski ga prigrlila. U toplimi doma, još neko vrijeme ga je držala na grudima, dok se plač nije smirio, a crvenilo lica povuklo.

Glavna sestra je istog jutra nazvala Centar za socijalnu skrb:
"Dobar dan, sestre franjevke pri telefonu... jutros rano smo pronašli napuštenu mušku bebu... ostavljena je pred našim vratima..."

Tako je započela tužna priča dječaka bez roditelja. A zapravo, samo otac je nepoznat. Majku su pronašli nedugo nakon, predoziranu u jednom napuštenom skladištu na kraju grada.
Po sestrama franjevkama, koje su ga pronašle, dali su mu ime Franjo. Od tog kobnog dana, domovi su postali njegov dom... od Doma za nezbrinutu djecu, preko udomiteljslih obitelji, do popravnih domova. Sve ih je prošao, jedino dom ljubavi nigdje nije našao. Neprimjećen od okoline, i prepušten sam sebi, pažnju je privlačio incidentima. I bio čest gost policijskih postaja. Nije bilo nikoga da mu ukaže, kako ima puno boljih načina.

Izrastao je u kržljavog i kuštravog momka, koji je u svojoj šesnaestoj bio pred isključenjem iz škole, zbog prevelikog broja neopravdanih sati. Brzo je skovao plan.
"Luce, ideš sa mnom večeras?..." ... Lucijina životna priča je bila posve drugačija, ali ništa manje tragična. Skompali su se u zadnje vrijeme, i bili nerazdvojni.
"Di idemo?..."
"U školu..."


Klapa Galija - Zaspalo je siroče

Krhotine razbijenih prozora i zapaljeni dnevnici, razasuti svud naokolo školske zgrade, sutradan su bili udarna vijest lokalnih novina.