Ma jes', da mi je olovka već dugo na čekanju, jer između pisanja i pituravanja nije bilo dileme... znalo se odmah što pada u drugi plan. Ma jes', da se slijedom te i takve rabote, sve lančano zakotrljalo, pa je krpa zamijenila pinel, kutlača opet krpu, pa i godina, eto, iscurila i došla svome kraju. Ma jes', da su se rukavi dobro zavrnuli, ako već nisu bili kratki, što zbog vrućine same, što zbog one grintom izazvane. Ma jes', da se mozak u svoj toj gunguli iskrao i odlutao... na pašu valjda, a di bi drugo... misli se utišale i sakrile, netragom nestale... pobjegle i one, valjda, na zasluženi odmor. A jes', i da se ne snalazim najbolje u tom blaženstvu neznanja, da ne kažem ništavila, pa uporno tražim mozak po paši, i jedva čekam da mi misli zazunze po starom... bilo tiho ili bučno, mirno ili nervozno, samo nek' se jave. Ma jes', da nisam valjda ni sva svoja, kad prizivam zbrku u glavi, ali neka misli... neka su tu, pa makar se i brkale i pjenile, i sudarale i razbijale, jer jedino tako znam da sam živa... jedino tako mogu nešto iz sebe iznjedriti... nešto smisleno, po mogućnosti i pametno.



Inšoma dela šoma, rekla bih da se desila još jedna u nizu neočekivanih reakcija na vanjske podražaje, pa su mi misli konačno i zazunzile... al' kud, s kim, kamo... s plastikom... a kud će grom, ako ne u koprive. O Romeo, Romeo, da znaš da si mi falio... da, da, baš ti i ta "tvoja" plastika. A znaš li ti, Romeo, da mene plastika nikad nije zanimala, al' ono baš. I ne vjerujem da sam iznimka, već upravo suprotno, jedna od brojnih, koji plastiku uzimaju zdravo za gotovo, i koji o plastici gotovo i ne razmišljaju, a kamo li da još i glavu sa njom razbijaju. Pa slijedom tog i takvog čuvanja i svoje glave od razbijanja, prav' za prav' te nisam puno ni čitala, eto. Škicnula bi ja onako nabrzaka, tek da vidim šta ima... "ubrala" kakvu dobru ideju, po mjeri mene reduše, a sve ostalo... ma, kud ću ja s tom "tvojom" plastikom. Ja sam ti cila u kamenu, i s kamenom, i od kamena odvaljena... al' nemaj straja, nisam ti ja ni krupna ni opasna... hmm, ova me vražja plastika toliko smela, da sad ne znan ni di sam stala... aha, ja ovakva cila u kamenu, i s kamenom, i od kamena odvaljena... ma, baš sam ti ja neka faca za gledat' i mislit' plastično, pa još i fantastično... kako dane. Ma ne bi ti ja dala ni pišljiva boba za tu "tvoju" plastiku, da znaš. Dok je meni "moga" kamena, mo'š ti pivat' plastične borbene... ili puvat' u plastičnu perušinu... ma, mo'š ti plastificirat' šta te vo'ja, ja ću i dalje tuć' glavon po "mom" kamenu. A e... ne dan ja Split za cili svit... pardon, malo me pisma zanila... ma, ne dan ja jedan "moj" kamen za cilu tu "tvoju" plastiku, da znaš.



E, moj Romeo, nadam se da me nisi shvatio doslovno, i da je jasna poanta ovih mojih izričaja. Prvenstveno sam htjela reći, kako je ovaj tvoj projekt oko foto-natječaja... i molim ovaj put bez dodatka, jer ja mislim da ama baš ništa ne fali natjecanju i bez nagrada... dunkve, ovaj tvoj natječaj kakvi je da je, pogodak je u sridu, šta bi rekli alkari... ili bingo, kako bi to rekli zaljubljenici igara na sreću, al' ono baš. Ja bar tako mislim, a pošto i ti reče da je projekt prerastao u veliki, onda valjda nisam ni ja tek jedinka, koja se ulovila u tu tvoju plastičnu mrižu od misli. A glavni krivac su, naravno, slike. Kada sam ja odlučila zaroniti malo dublje u svoje slike, s kojima se "igram" već više od četiri godine, blogu budi fala, a prvenstveno radi tvog natječaja, imala sam, ustvari, za cilj, jednim udarcem ubiti dvije muhe... izabrati ono najbolje od plastike za tvoj natječaj, a usput zažmiriti, ako već ne i zatvoriti oči, pa svoj "ormar od slika" konačno dobro razbucati i raščistiti.
I moram priznati da je rezultat "mog" projekta bio iznenađujući, ali ne po pitanju raščišćavanja, već po pitanju razmišljanja i promišljanja o plastici, a time, dakako, i po pitanju tvog foto-natječaja. U slikovnim kombinacijama plastike, kamena i mora, jer moje su slike uglavnom takve, posložila se čak i pokoja kratka morska pričica, a o živom bućkurišu nadošlih misli da i ne pričam. Jedna me je misao čak i dobro nasmijala, i još me nasmijava, kad je se sjetim. E sad, slike ti još nisam stigla poslati, ali budem, budući si mi u komentaru rekao, da se iskreno nadaš još fotografija. Svekoliko čitateljstvo i gledateljstvo nek' se malo prži do dogodine na vatrici znatiželje, a mi ćemo o detaljima naknadno, jer ionako sve ovisi o tebi, ma što god ja poslala, mislila, govorila... ipak si ti Plasticus Fantasticus , a ne ja.



I tako je, eto, mene, kojoj samo peraja fali da se pretvori u sirenu, "kupila" i plastika... barem u tolikoj mjeri, da je pogledam iz drugačijeg kantuna, i sagledam u pozitivnijem svijetlu. A što se tiče problema s njom i oko nje, mogu samo nadopuniti svoje mišljenje, da se problemi uglavnom ne rješavaju zabranama... ničega... i nikoga... pa tako ni plastike... prije mi se čini, da ih zabrane i produbljuju i zaoštravaju.

Ali, ne pričam ja samo o plastici, ma koliko se to tako činilo... ustvari, pričam ja o plastici, ali razmišljam i šire. Preko tebe Plasticusa, i mene Kamenkovićke, pričam i o različitostima, s kojima smo jači, bolji, veći, a kad bi još bili i složni, gdje bi nam bio kraj... baš zato nas moćnici i tako zdušno i vatreno zavađaju... zar je to tako teško vidjeti?.
A ovo nerazumno i samoživo, samodopadno i samodostatno čeljade zvano čovjek, trebalo bi jednom biti spušteno na zemlju... prizemljeno uz veliki tresak... možda Bog, možda Svemir... ali Netko ili Nešto... bi ga trebao prizemljiti... da prestane glumiti gospodara svijeta, i za promjenu postane njegov prijatelj... da prestane svijetu biti zla maćeha, i za promjenu mu postane brižna majka.

Znam, misli su me sad odvele miljama daleko... preko plastike do čiste iluzije i fantastike, ali neka... možda jednom i bude... a možda čovjek i izumre... a možda... možda balota cijela ipak prodiše k'o jedan... i možda rata ne bude... i gladi možda nestane... možda i novac vrag odnese... možda... jednom...

A mi smo još malo u ovoj i ovakvoj, a u Novoj kako bude... ili kako nam Bog da...


Doris Dragović - Triba da se jubimo

Svim blogoplovcima i blogoljupcima od srca želim Sretnu Novu 2014. ~~~~~~ sa željom da se jubimo ~~~~~ jer ~~~~~ triba da se jubimo ~~~~~

Vesna pisarović, Tina Rupčić i Nina Badrić - Zažmiri i zaželi


~~~ Ja bi da su ljudi sretni bar u prosincu ~~~

~~~~~~~~ da svi na svijetu mir u duši pronađu ~~~~~~

~~~~~~~~~~~ ja bi da su ljudi sretni bar u prosincu ~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~~~ Božić nam dolazi ~~~~~~~~~~~~

Oznake: sretan božić

Dobra je vila zanavik zaspala, i vjerujem da sad anđelima pjeva... Vilo moja, ti si moj san, ti si moj san... kako to reče i naša Valcer, a moje je vile i vilenjake malo prodrmala iz dubokog ljetnog sna, a onda ih opet uspavala, pa blog učarala i... tra la la... bla bla bla... dalje i sami sve znate, kako to već u bajkama sa vilama ide... na koncu je bitan samo princ, koji je, kas po kas, ipak dokaskao, dvorac oslobodio, a princezu probudio...

A bijaše to jako davno, u zemlji seljaka, na brdovitom balkanu... hmm, kad me već krenulo s bajkama, da nastavim revijalno .. bilo je to negdje s proljeća, kada me jedan lijep i sunčan dan, uz splet sretnih okolnosti, izmamio na izlet imotskom krajinom, i kada su me dobre i zle vile imotske u svoje kolo uhvatile, da s njima, ruku pod ruku, i prošetam i poletim, i ljepote se naužijem, i proljetnih se boja napijem...

Lipu vilu imotsku, koji jednom možda i posložim, kad i ako me pukne kakva luna. Za sada će ostati na riječima i slikama, ali će barem zaživjeti...





Krenulo se od izvora rijeke Vrljike, i odmah se tu poletilo na krilima legende o njenom nastanku. Slušala sam o momku naočitu, što sjedi pred kućom i vještim prstima prebire po gitari, a zlatni zvuci se, kao blagi lahor, poljem šire... pa u njegova dva oka zelena, kao da sam se i sama utopila, a njegova ljepota i vještina kao da je i mene očarala, baš kao i same vile, što su ga ispred njegova doma otele i sa sobom odvele...





Znam, da se sve zametnulo i odužilo, pa se onda još i zbrčkalo, a sve poradi brojnih priča i legendi, koje su pratile slike... bi'će da je za sve kriva mlada i šesna vodička, koja tako dobro prenosi sve ono što su njoj njezine bake pričale, dok je bila mala... tako da smo se mi naslušali još mnogih čudnovatih priča... o životu ljudi... o nastanku jezera... obrani od Turaka... sve u svemu, i fešta i muzika od riječi i slika...







Baš sve kockice su se, do one zadnje, u pravu lego bajku posložile... a neke slike, uhvaćene baš u tom trenutku, ne samo što nisu svakidašnje, već nisu ni svakogodišnje... jel' se tako kaže, hmm... i ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga zaslužuju pažnju i zabilješku, pa makar i sada... sada negdje u zimu...



... a zima je, kažu, upravo danas stigla, ona službena, kalendarska il' kakva već, mada je ja nit' čutim u kostima, nit' čujem u ušima... kod mene se još uvijek kratki rukavi s dugima utrkuju, kao da su se i oni u vilinskom kolu zaigrali, pa naizmjence kukaju, jedan drugog traže i hvataju ...



A ja bi opet... tamo negdje s proljeća... kada su vode neuobičajeno visoko narasle...



... zahvaljujući dugim i obilnim kišama prethodnih mjeseci...



... tamo negdje s proljeća... kada se mali bor u Modrom jezeru utopio...



... ili se samo osamiti poželio, onako malen, usred čistog plavetnila...



... nakon punih 40 godina...



... tamo negdje s proljeća... kada mi se učinilo, da borić može i iz vode niknuti...





... tamo negdje s proljeća... kada mi je Modro i Crveno, u sunčano i zeleno nijansirano, dušu obojalo...



... stoga ja mogu komodno o proljeću... mogu se opet u jezerima imotskim utapati, pa neka mi je i Božić na vratima... Božić je, kažu, bijeli... a meni tu nešto ne štima... ne uklapa se u moju sliku o zimskoj idili... ili sam ja sve pomišala... i šefa i stanicu... i kruške i jabuke... i lita i prolića... a zima mi na vratima ...

Oznake: Bajka o Modrom i Crvenom jezeru