Sva pitanja i dileme do daljnjega svoje upitnike nose, što meni, i inače nenavikloj na dobivanje preciznih i jednoznačnih odgovora, baš i nije neko iznenađenje .



Iz dugogodišnjeg iskustva, naime, već znam, kako se u ovim teškim i dubokim vodama, svaki slijedeći korak, ili korak unaprijed, svejedno, baš nikad sa sigurnošću ne može znati, i kako su unaprijed osuđeni na povez preko očiju, svi oni koji ulaze, da tapkaju i kaskaju, ne znajući kud ...





Moje slutnje su, istina, i same bile na tragu geomirovih odgovora, stoga i rekoh... crno se tu piše, vidin ja... a i vrime se, baš onako lijepo, usuglasilo s trenutkom





Više i ne znam, gdje su se i kada, crne slutnje raspršile, a još manje znam, gdje se istina prava danas skriva, samo... u razgovoru je nekako ispalo, da se sve, odjednom, posve bijelo piše ...





Nema veze što piše u pravomoćnom rješenju, jer sve ovisi o odluci... sudskom odlukom se može uknjižiti i dobiti vlasnički list, a niti djelomično vlasništvo neke čestice nije smetnja za dobivanje uvjeta obnove... I sad ti budi pametan u takvim krajnostima, kad sva pitanja moja, kao da su se na samo jedno jedino svela... kako li se pišeš, moj budući svijete... je l' u vražje crno, il' u anđeosko bijelo... ako mene pitaš, može u dugino šareno ...





Samo vrijeme će pokazati prave boje... to vrijeme neizbježno, što k'o i život teče, teče, pa isteče... to vrijeme dušmansko i zlokobno, što tako brzo juri, juri, pa projuri, a sporo se jako vuče, kad čekamo da nam dođe...
I tako nekako, svim nepogodama životnim il' vremenskim gažena i mažena, jutrima se obamrlo budim... dobar dan, tugo... a večerima radosno uspavljujem... dobro došla, srećo... i kao da stalno nekim linijama krajnosti koračam, mada... iluzija je to, vjerujte, koja se samo iz ovog kuta takvom čini... svi kutevi drugi moji, tek običnim i jednostavnim životom i dišu i odišu ...





I tako nekako... sve lijepe riječi svijeta u pjesmama sam splela, a sve tmurne misli u morima kapi utopila... sve krajnosti prava i pravice, što za moju se didovinu baš k'o lijepkom zalijepiše, i na rub normalnog i paranormalnog me utaboriše, balansirati me tjeraju... na granici ludila i razuma... na razmeđi sna i zbilje... pa odlučujem kud mi drago... i sve riječi tako, i lijepe i grube, i stvarne i zamišljene, mućkam, mućkam, pa izmućkam... miješam, miješam, dok sve ne ispremiješam ...
A kad precizno bih znati mogla, gdje obitava razgraničenje... gdje mi stvarnost spava, a gdje obmana se budi, il' naopako sam rekla... da l' vrijednost bi neku to saznanje imalo, ne znam... da budna ne sanjam, ležaj bi mi pretvrd bio, to znam, a ja spavati hoću, i sanjati šareno, a ne samo crno-bijelo...
Sve boje ovog svijeta, pa i stoput potrošene... il' pogubljene... uvijek iznova tražiti vrijedi ...



A slučajno ili ne, na povratku je stvarno bilo i šareno i veselo, i ludo i nezaboravno. Naime, trajekt se u jednom trenu, posve neuobičajeno i nenajavljeno, pretvorio u mjesto svirke i plesa, kad su na palubu, sa svih strana, počeli pristizati mladi mužikaši, i kad su krenuli svirati iz svih znanih i neznanih instrumenata ... mislim da su se bubnjar i trubač, negdi do Splita i do Supetra, garant čuli, a za ostale ne znam baš ... znam, da ću teško prežaliti, što zbog prazne baterije nisam spotić snimila, pa je poslužio tek mobitel ...

Oznake: od Splita do Supetra i natrag