Sjedam u vremenski stroj i vraćam se u 1997. godinu. Što prije ostavim prošlost iza sebe, prije ću se posvetiti sadašnjosti i nastojanjima, da se moja mašta o budućnosti počne pretakati u stvarnost. A za budućnost točno znam što hoću, imam plan za ostvarenje svojih zamisli, ali, pošto nije sve samo u mojim rukama, nadam se da će i božja providnost i sreća biti na mojoj strani. Mašta moja, da se poslužim riječima pjesme Borisa Novkovića, radi sto na sat. Možda želim previše, možda neću moći sve to i ostvariti, moja druga polovica bi sad rekla... "Spusti se na zemlju"... ali, ja jednostavno ne mogu i ne želim razmišljati na takav način. Trudim se misliti pozitivno... biti optimist... gledati čašu kao polu-punu, a ne polu-praznu... i uopće ne mislim da sam idealist... svjesna sam naše realnosti, samo se uvijek maksimalno trudim ostvariti svoje ciljeve. Uporna sam, i kad nešto zacrtam, ne odustajem lako. Samo me kakva viša sila, na koju ne mogu utjecati, može skrenuti s puta.

Ipak stoji, da sam ja više "u oblacima", dok je moja druga polovica čvršće nogama "na zemlji", a kako izgleda, kad ja "(po)letim nebu pod oblake", a on me pokušava "prizemljiti", ili naopačke, kada ja njemu tupim li ga tupim, kako se letjeti može, dapače, čak i mora... zamislite si sami...

Kompromisi su nužnost zajedničkog življenja, ma što god tko mislio i govorio o tome, i dobro je, dok se (i ako se) suprotnosti mogu (po)miriti...

Mašta može svašta, a ja sam, eto, zahvaljujući mojoj, pobjegla s prave teme iz posve jednostavnog razloga... zaboraviti prošlost, preskočiti sadašnjost, i uskočiti u budućnosti. Eh, da mi je stvarno vremenski stroj .

Spustimo se mi, ipak, na zemlju, i vratimo u devedesetisedmu. Sudska rasprava iz listopada te godine, kao ni naredne dvije sazvane u siječnju 2000. i veljači 2001. godine, još uvijek ne donose nikakvog pomaka u smjeru okončanja (ne)spora. Začarani se krug, unatoč učestalijim sudskim raspravama, nastavlja i dalje.

A moguće sam već dozlogrdila i Bogu i vragu, kad i samoj sebi nalikujem na pokvarenu ploču, ali, istina je takva, i tu pomoći nema. Ovo vrzino kolo nije daleko od svojevrsnog ponavljanja jednog te istog, ali, tako to jest. Koračajući putem stvarnih događaja, drugačije ne može, kad ova naša štorija, u svojoj suštini, i jeste jedna tragično-iscrpljujuća, i dozlaboga dosadna trakavica... preciznije, sudska trakavica... kojoj se još uvijek ne nazire kraj.
Stoga molim za strpljenje, sve one životno zainteresirane, ostali u svakom momentu imaju na raspolaganju onaj x-ić u gornjem desnom kutu, i svi sretni i zadovoljni do kraja života, a ja mogu mirne duše nastaviti po svom.

Učestalije sazivanje rasprava od strane suda, nakon godina uspavanosti i malodušja, ali i održavanja nepravednog statusa quo, gdje su jedni istjerani i zaboravljeni, kao da nikada nisu ni postojali, dok drugi drže zauzete "položaje", pod ključem pustoši i paučine, samotinje i propadanja, kod familije je uskomešalo osjećaje i otvorilo stare rane. Učinilo da duhovi prošlosti ožive u svojoj punoj snazi.
Bilo je jasno, da se nešto događa, i da će se slijedom najnovijih sudskih aktivnosti, i suvlasnici morati trgnuti, jer se sudski pozivi nadalje, u najmanju ruku, neće više dati tek tako ignorirati.

Do tada su pozive za sudske rasprave dobivali moji, a ja sam se trudila držati po strani, koliko je to bilo u mojoj moći. A često i nije, treba se priznati. Situacija je znala itekako izmaknuti kontroli, a to onda ne bi ispalo na dobro po nikoga... ni po mene, ni po moje. Svi bi smo se samo iznervirali, mada svjesni, da ništa ne možemo promijeniti. A šta mogu, kad ne mogu... šta mogu, kad je ta "stvar" za mene bila bolna kao malo koja... oduvijek i zauvijek... šta mogu, kad je bila okidač samo takav... šta mogu, kad je preteško bilo osta(ja)ti "hladna" na takvu nepravdu... i kad je tako lako bilo "planuti"... kao šibica...

Bilo je to isuviše bremenito razdoblje, u kojem su se možda i "pogubili" kakvi detalji, bilo da su se smetnuli, bilo da ih nisam ni znala, ali, to je ionako sad nevažno. A po svemu što je bilo, i kako je bilo, čini se, da je angažman odvjetnika bilo jedino moguće rješenje, kad već sud nije bio u stanju odraditi posao do zadovoljenja pravice, kako je, po mom dubokom uvjerenju, i mogao i morao.
Kako je i pod kojim okolnostima došlo do ovog preokreta, uistinu mi nije poznato. Nije isključeno da je nekome od suvlasnika to savjetovao ili preporučio i sam sud, mada to moje mišljenje i ne mora biti točno. Ali mi pada sad na pamet, da su predlagatelji (ova najmlađa ), još tamo '89-te, kod same predaje zahtjeva sudu, također imali odvjetnika, pa ta činjenica, svejedno, ni tada nije rezultirala nikakvim uspjehom.

U svakom slučaju, radi se o značajnom iskoraku, koji je probudio nekakvu novu nadu u konačni rasplet, što će se vrlo brzo i dogoditi. Vrijeme je učinilo svoje, u smislu postizanja nekakve kritične mase, kada su svi sudionici već toliko otupili, da bi jedva dočekali bilo kakvog "spasioca", pa bio on i u liku i djelu odvjetnika.
Koliko nas je (na suvlasničke familije mislim), u međuvremenu, izgubilo bitku sa životom, ne dočekavši pravdu, spomenula bih samo, i prisjetila se. Od prve generacije (sedmero djece moga pradide) nema više nikoga među živima. Druga generacija ih broji: šestero u ex Jugoslaviji (troje umrlih i troje živih), i sedmero u Americi (bez preciznih podataka o umrlima i živućima). Suma sumarum, bez američkog dijela rodbine, danas nas je deset manje...

Četvrta suvlasnička strana je, dakle, angažirala odvjetnicu, a mene su angažirali moji... dali su mi svoje punomoći, bez puno riči i premišljanja, jedva dočekavši da ih netko oslobodi teške muke.