Nakon pune četiri godine "ležanja na sudu", naš R-predmet je konačno "oživio". Općinski sud, naime, 1993. godine, prvi put službeno, dopisom, obavještava ostale suvlasnike, točnije, predloženike, o postojanju prijedloga... citiram:
"Dostavlja se predloženicima prijedlog ......... radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina, pa se predloženici pozivaju dati pisani odgovor na ovaj prijedlog, u roku od 8 dana".

Hmm, ovu naglu budnost i brzinu... "u roku od 8 dana"... bolje da i ne komentiram, a da se mene tada pitalo, što nije, pojma nemam ni što bi im pisano odgovorila .

O pisanim odgovorima nemam saznanja ni pisanih tragova, što očito pokazuje, da ni tadašnji predloženici nisu imali blagog pojma o pojmu, pa su se, najvjerojatnije, oglušili o poziv. Mada nikada nisam odobravala inertnost i nezainteresiranost mojih, ja doista, šalu i porugu sad na stranu, ne znam što se moglo reći u tom nekom pisanom odgovoru, osim načelnog slaganja sa prijedlogom predlagatelja o izvršenju materijalne diobe.
Pitanje svih pitanja je, po meni, čemu to ima (po)služiti, ako se time ništa ne rješava, a jasno je, da se ne rješava , kad nema nikakvog, crno-na-bijelom, prijedloga diobe, prihvaćenog od svih suvlasnika .

Iz današnje perspektive, ja to vidim otprilike ovako... sudeći po onoj pravnoj neuređenosti... po kojoj smo mi, k'o fol, gospodari spora... jer, pazi sad!... zakon zna da je to naše spor(no), al' isto tvrdi da nije... pa kako spor i nije spor, tako ni mi nismo u sporu ... ljubi nas majka ... pa slijedom toga, sud lijepo, spava li ga spava ... pa se malo prene, i k'o fol nešto (od)radi... pa ponovo utone u dubok san, ne znajući što bi s nama , samo ne smi kazat' ... a defakto, sud samo čeka li ga čeka, blaženo prekriženih ruku, to naše sudbonosno... crno-na-bijelom... Amen...

I to je to... to je taj začarani krug, iz kojega suvlasnici sami nikako ne nalaze izlaz... to je ta škola puna đaka, a nigdje nema vrata... jer, nema potvrde spora, nema smjernica, nema pomoći, nema ničega... niotkuda i niotkoga. A suvlasnici su u sporu, ma koliko zakon šutio o tome. Njima je posve irelevantno kojim razlozima je sud vođen u nepoduzimanju, i nepredlaganju ama baš ničega... da l' zakonskim, da l' čisto nemarnim i aljkavim.

Sve u svemu, od '93. do '97. ponovo imamo sablasni muk. Nemam saznanja ni pisanih tragova, o povlačenju bilo kakvih poteza, bilo s koje strane.
Prva rasprava je zakazana u '97-oj, što znači, osam godina od stavljanja predmeta pod sudsku ingerenciju, sa slijedećim rješenjem... citiram:
"Nalaže se pun. predlagatelja da u roku od 30 dana dostavi ovom sudu pozivom na gornji posl.broj z.k. izvadak za predmetne nekretnine, kao i izvadak iz katastra zemljišta za iste, te da dostavi rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u...od dana 10. travnja 1959. godine broj..., rješenje od dana 20. svibnja 1951. godine broj..., rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u...iza smrti...od 07. listopada 1987. godine pod broj..., a ista rješenja zatražit će se i putem pisarnice ovog suda.
Nalaže se privremenoj pun predloženika pod 2...da dostavi uredu ovjerenu punomoć za zastupanje predloženika pod 2., te se nalaže privremenoj punomoćnici predloženika pod 5..., da dostavi urednu punomoć za zastupanje predloženika pod 5.
Rasprava se odgađa, a slijedeća zakazuje za dan 01 listopada 1997. godine, što prisutni primaju na znanje i služi umjesto poziva.
Dovršeno."

Pa se sad, eto, ponovo pitam... tko je ovdje... lud... zbunjen... normalan...?!

Nakon punih osam godina, sud traži od predlagatelja da dostavi nešto što je odavno već dostavljeno... nešto što je navedeno, pa slijedom toga i priloženo, uz sam "Prijedlog za diobu", uručen sudu davne '89-te, kada je dobio uredno pripadajući R-broj. Oni će, kako kažu, ta rješenja tražiti i putem svoje pisarnice, al' nema veze... svejedno ih treba dostaviti i predlagatelj... i to po drugi put?! .

Zemljišnoknjižni izvatci su u zemljišnicima, što hoće reći, u nadležnosti suda, taj isti sud presuđuje u pravu vlasništva, pa zar slijedom toga ne bi bilo logično, a time i dovoljno, da barem z.k. uloške pribavlja sam sud po službenoj dužnosti, a ne da to traži od stranke u postupku... pa još i po drugi put... pa još i nakon osam godina?! Znači li to, da su se oni prvi, iz '89-te, zagubili?... ili će razlog prije biti u njihovoj starosti, kad uzmemo u obzir koliko se eventualnih upisa i izmjena moglo zbiti u periodu od osam godina?!
Bilo kako bilo, meni i nadalje stoji argument, da su to "njihovi papiri", sudski, da se radi o "dokumentima" iz njihove ustanove, suda, i u njihovoj nadležnosti, sudskoj. Da stranka "to nešto" mora službeno (za)tražiti od suda, da bi "to nešto" opet službeno i predala sudu?! ... ja ne znam koji pravni argumenti mogu stajati iza takvih postupanja, al' meni su na granici zdravog razuma .

Ne može se čovjek oteti dojmu, da se u našoj državi, gotovo sve rješava po principu... "zašto jednostavno, kad može komplicirano"...

Pa mi pada na pamet intervju sa šibenskim odvjetnikom Ivićem, koji tvrdi da je do 70% poslova koji se obavljaju nepotrebno, iracionalno, čak i štetno. Neka je istina i samo pola od toga, puno je. A ako jedan odvjetnik to kaže, a i mene moje iskustvo navodi na takav zaključak, treba li uopće sumnjati.
Očito su naši "pravosudni labirinti" toliko komplicirani i zamršeni, da se i sami suci i odvjetnici sve teže u njima snalaze, dok smo mi, stranke u postupku, u njima totalno izgubljeni. Kada se jednom u njih uđe, pronaći izlaz je ravno dobitku na lotu.

Reforma pravosuđa je krenula odavno, tako kažu naši političari ... čini li se samo meni, da se desetljećima, i de facto, i de jure, ne pomičemo s mjesta?...