Fuck the world if they can't understand

Vrijedi li biti istinski sretan, pun nade i prepun onog osjećaja, da sve ide kako si prije nekog vremena samo mogao sanjati, ako ta sreća traje kratko? Kratko ali iskreno... Vrijedi li podnositi tugu i onu neku čudnu bol koja steže dišni sustav i tjera suzu na oči kad ta sva sreća svijeta nestane bez upozorenja i nadomjestka? Je li ljubav toga vrijedna?

Tragedije se događaju. I što onda, dići ruke? Odustati? Ne. Kad ti srce prepukne, moraš se vraški boriti samo da preživiš. Zato što i jesi živ. A bol koju osjećaš... to je život. Zbunjenost i strah? Podsjećaju te da negdje postoji nešto bolje i da se za to vrijedi boriti.




Mislim da na svijetu ne postoji ništa ni približno slično po jačini boli koju donosi sa sobom, no što je kad izgubiš nekoga i ne znaš kako ga vratiti. Kad bespomoćno kvrčiš šake, plačeš ili jednostavno samo očajavaš jer ne možeš promijeniti stvari, jednostavno ostaju iste što god ti učinio! Kad je cijeli svemir protiv tvojih želja i uspomena, nadanja i nekad tako bistre i sretne budućnosti.

Life's fuuny smetimes. Can push pretty hard, like when you fall in love with someone but they forget to love you back.




Boli...nesnosno boli... Ali ako vjerujete da ona ljubav nije bila samo dječja igra...nevažna iluzija...sreća osuđena na zaborav... Živite tu vjeru. Sreća nikad ne napušta za zauvijek! A ljubav ostaje uvijek-ako je ona ljubav... prava i iskrena, izranjana ali ujedno i jača od načvršće materije svemira, vječna i neupitna... Ako je želite nekome dati, birite se svim silama koje posjeduje vaše biće da je dokađete, podijelite, vratite ili jednostavno zadobijete. Ljubav uvijek ima svoj par. Nikad nije sama. Nemojte gubiti nadu, nikada! Ako išta na ovom svijetu nosu dobar kraj-to je ljubav...




At this moment...
There are 6470818671 people in this world....
Some...
Are running scared...
Some...
Are coming home...
Some...
Tell lies to make it trough the day...
Others are just now facing the truth...
Some are evil men at war with good...
& some are good...
Struggling with evil...
Six bilion people in the world...
Six bilion souls...
And sometimes...
All you need is ONE
1


P.S. samo za tebe

Došle mi danas G. i Lavica u tuheljske na bazene samo da me vide (je baš). I prvo nemaš nikoga naše dobi (muškog roda, naravno). Ili do 12 ili prek 25. Koma. Još vidim jednu profu iz osnovne s cijelom obitelji dok sam bila malo happy volje.... ma krasno. Dakle..sve bilo osuđeno na katastrofu. Lavica se odrekla tračanja, ne pije kad je ne bazenima...koj još?? G. i ja se malo strgale (ja veoma malo=), a neki drugi... ) i sve postalo jako zabavno. I idemo mi zvat neke dečke koji bi nam mogli radit društvo. Dođosmo do zaključka da su naši dečki tak jooooooooooooj!!!!!! Niko nije za akciju! Ninek- razočarana sam potpuno. A sad napokon ove slike...







Inače, slike malo mutne jer mi mobitel bil relativno mokar...











sad komadi...





Spretna G. koja se svakom jebenom prilikom mora ubiti (ono malo crveno, ali nju boljelo sto na sat, a nema ko dati pusu tam)







i sad moja omiljena fotka




Sad kad čujem : Joj daj makni ovu, stavi onu...ne da mi se... tri sata sam na ovome...
pusek

Ja bih stvarno htela napisati post, ali sam jednostavno u potpunosti razočarana. Devet sati, a na msn-u NIKOGA!!!!!!!!!!!!! Jooooooooooj ljudi!!!!!!




Sad malo za ozibljno. Prijašnji post niste mogli komentirat jer nisam opće htela da to iko ikad više spomene. Sad sam super. Puno pričam. Puno se smijem i sve super. Pitam se dokad...? ali ni bitno. Jučer Haley, Brooke i ja bile u Tuheljskima na pizzi. Neka s plodovima mora, njami! Samo kaj smo se tak prežderale da nam bilo zlo. Onda sladoled. I onda odlučismo mi peške iti domeka (Haley na probu zbora tak da joj bilo usput). Po mraku. Mrkli mrak. A mi muštamo muziku na mobitelu, veoma neprikladnu, crkavamo od smijeha i slikamo se. Auti su nam histerično trubili (ne, nemamo pločnika, samo predivno slinavo blato, hvala na pitanju) hodale mi po pravoj strani ceste, krivoj ili postred iste. Slike mi još nisu stigle, ali mislim da ne bi bilo pametno da ih stavim. Možda samo pizzu i sladoled....samo kaj se baš ne skuži kaj je na pizzi jer smo se malo prekasno setile slikati.






Turčić cijele praznike u Puli. Msn izgubio na smislu. Iživciala sam tonu ljudi svojim hiperaktivnim glupostima tam, tak se ni ne čudim zakaj nikoga sad nema online...=) Joj kak mi fali ta plavušica! Pardon, ispričavam se- on je svijetlo smeđi. Pardon! Al mi ipak dosadno...
Kaj vam još ispričati? A da. Hotest Kid kupio novu gitaru. Prezakonska je! Bijela. Totalno fancy! Ali mi je zabranil staviti sliku. A fuck! A k vragu i sve...budemo stavili...u post, ne u box, bez brige, samo da ljudi vide o čemu pričam. =))






Vidim da svi na blogovima pišu kaj sanjaju. Ja vam sanjam da sam u vojarni. Da se helić zrušil u smrskal jednu moju best frendicu. Da sam porazgovarala s jednom ženskom i napokon objasnila sve sve sve. Sanjam svoje cucke. Večinom neke trilere i ubojstva. Ponekad kad se zaredaju serije horor snova, opće me strah iti spat... ma sve zakon! =)




No, ovo bi bil post da vam velim da sve super. Da vas jako volim. Da mi tak jaaaaaaaaaaako falite!!!!!!!!!!! I Lavice, k vragu, napiši taj post više!!!
Pusek ljudi

Upravo sam završila s pospremanjem sobe. Moja izrazito mala pinky soba prepuna je stvari. Od kad znam za sebe čuvam svaku nepotrebnu sitnicu. Dakle, sve je prepuno uspomena. Uspomena koje sam danas bacila bez imalo nostalgije. Bilo je tu toliko groznih uspomena, za koje sam mislila da će promijeniti smisao nakon nekog vremena, ali više mi se jednostavno neda čekati da se to desi.
Sinoć mi se srušio cijeli svijet. Sukobio se razum sa mnom i nastao kaos. Posvadih se s burazom. Po ne znam koji put je dokazao kako je isti kao i naš otac. Makar ga je prezirao zbog stotinu stvari, uvijek ga je htio impresionirati i biti poput njega. Evo brate, uspio si! Ustala sam, zalupila vratima i otišla u svoju sobu. I plakala. Bez ikakav povoda. Samo mi se plakalo.




I onda je došao ON. Sjeo na rub mog kreveta i pogledao me. Mislim da nikad neću zaboraviti taj pogled. Osim što je fizički drugačije i neprepoznatljivo izgledao, nije me više gledao, kao nekad onu malu plavu curicu za koju je vjerovao da će promijeniti svijet. Bila sam mu stranac. Nimalo zanimljiv, vrijedan ni poseban stranac. Kao nekada, gledao je duboko u mene bez ijedne riječi. Nestala je ona osoba zbog koje je ljubavi dao još jednu šansu. Ljubav ga je i bila uzela od mene, ispalila hitac u njegovo tijelo bez nade. Ljubav mu je uzela život, ali joj je dao još jednu šansu poklonivši je meni. A sad me gledao kao veliku pogrešku. Toliko je vjerovao u mene... ubila sam ga, uništivši njegov poslijednji dar. Nisam mu uspjela ništa reći. Samo sam plakala i nijemo ga molila da me ne prestane voljeti. On je okrenuo glavu, ustao i stopio se s mrakom. A ja se nisam mogla sjetiti jesam li mu uopće ikad rekla da ga volim?! Jedno što želim je, da mi sačuva mjesto kraj sebe, da jednom zajedno trčimo po kiši i smijemo se.




Bio je to tren kad sam odredila cilj svog života. Živjet ću i napraviti sve što je on vidio u meni, tako da me jednom opet pogleda kao nekad i vidi onu svoju istu curicu, koja je bila njegov svijet.
Pada kiša... ne smijem se hodajući sva mokra...sama. Jedini koji me zaista volio, ostavio me. On je jedini vidio u meni, što drugi nisu...MENE...

Želim vam svima poželjeti sretan Uskrs! Dan kad se obilježava nada i simisao života svakoga kršćanina. Čak i ako niste vjernici, na Uskrs možete osjetiti nek optimizirani spokoj i uvjerenje da život ima happy end sve dok su uz van i u vašim srcima ljudi koje volite i koji vole vas.


Kao što je i Lucya na svom blogu rekla (obavezno pogledati), ako nemamo nade život fakat nema smisla. Ako smo samo neki bezciljni mravi u nečijim očima, čemu onda sve ove drame u životu? Najbolje da zapalimo cijelu planetu i ajde bok. niko ne bude patil i svi idemo pajkiti. Znam da morbidno zvuči, ali ne znam kak da vam objasnim da ste bez nade ništa. Ako ne vidite ništa ljepo u svijetu oko sebe-tužan ste čovjek. Ako ne prepozanjete živo plemenito biće i njegove vrline u svakoj osobi u čije oči pogledate...ostaje mi samo nada da ćete se promijeniti. Nemate vremena uništavati si živote i biti ljuti i namrgođeni. Ljudi oko nas plaču. Trebaju prijatelja ili samo stranca kojki će im reći da nada još uvijek postoji.


Puno se volite i smijte!
i nikad se nemojte prestati nadati.
pusek

Snijeg za Božić, snijeg za Uskrs... možda bude i za moj ročkas, ko zna? Ja bolesna na ljetnim praznicima, na zimskim, na PROLJETNIM! A fuck! Fale mi frendovi. Škola mi više ne fali. Pokušala sam iti učit, no sve ostalo na pokušaju. Ma nije to za mene...=)




Čitala ja neki dan svoje stare dnevnike. Nekad mi to bilo zabavno, danas samu sebe ne kužim. Stalno sam tražila neku jebenu dramu u životu. Najgore je bilo to kaj, umjesto da nekaj napravim iz vlastita života, čekala neku toplu vodu da sama napravi zaplet, rasplet i perfect happy end.




Čitam ja neki dan stare posteke i naletim na Dariin komentar. To je cura s kojom sam išla u osnovnjak. Uvijek perzabavna u duetu s Haley. Ali kad su se pojavili neki tzv. popularni ljudi i zgodni dečki, Daria je postala neka druga cura i polako smo se udaljile. Škola je tome puno pogodovala. Više se praktički ne poznamo. Tak da me stvarno iznenadilo kad je rekla da sam se promijenila, a uopće ne zna ko sam. Ne zna što volim, što me rasplače, o čemu razmišljam... niti ju ne zanima, tak da... Sorry za ročkas... A za drugo ti se nemam kaj ispričati, jer ne razmišljam o tebi, tak da te ni ne ogovaram. Čudno je kaj si baš meni obečala razgovor u 4 oka (zakaj ga nisi ostvarila), a tolko ljudi oko tebe glumi da te voli. Ja sam bar iskrena. Nije da te ne volim. Ali mi smo samo dvije cure koje su nekad išle u istu školu, a danas više ne znaju ništa jedna o drugoj. Bilo je to za očekivat. Srednja škola je napravila svoje.




Ne znam kaj da vam pišem. Ili me volite, ili sam se prestala opterečivati s tim kaj vam nisam draga. Znam koga ja volim, bez koga ne znam, neću i ne mogu i to je sve kaj mi treba znati o ljudima. Možda jednom odlučim dati šansu nekim ljudima prema kojima se ponašam ko ...(sami odaberite kaj)... Nadam se da su skužili koga to ide. Problem je kaj više ne vjerujem svima, osobito onima koji su me povrijedili ad a opće ni nisu skužili. Tužno...



Samo još jedna slikica...vic zapravo i ja vas pozdravljam...
pusek

Pravi prijatelj

Ako zaglibiš, izvući će te iz nevolje.
Bori se za tebe.
Cijeni te.
Čini tvoj život bogatijim.
Ćuti tvoje boli.
Daje beskonačno.
Egoizam ne poznaje.
Fer je i onda kad ti nisi.
Gradi tvoj duh.
Hoda uz tebe.
Izlazi s tobom.
Jača tvoje samopouzdanje.
Kaže ti istinu kad je potrebna da je čuješ.
Lijepo govori o tebi.
Misli o tvojim problemima.
Nikad ne odustaje od tebe.
Oprašta ti pogreške.
Prihvaća te onakvog kakav jesi.
Razumije te.
S tobom je uvijek kad ga trebaš.
Tješi te.
Uvijek je spreman pomoći.
Vjeruje u tebe.
Zove te samo da ti kaže: „Bok!“.

Možda bi bilo vrijeme da napišem jedan normalan štreberski kratak i beznačajan post. I bila mi je namjera. Nešto u stilu: „Pisali mi danas povijest...joj dobit ću jedan... živcira me ona glupačica...kaj si ona umišlja...joj kak je onaj mali slatki...kak me sve živcira... starci me ne puste van jer im se neda iti po mene sad kad buraz nije doma...“ Žao mi je, ali nisam to ja.


Gledam 5.sezonu One Tree Hill-a (puno hvala Tamara!). Svi su uspješni, bogati, popularni, onak nerealno spretno otvaruju svoje snove...al svi su tak jadni. Shvatili su WHAT IS ALL ABOUT i sad ne znaju kaj dalje. Ili se boje vlastitih osjećaja, ili se osjećaju tako jebeno sami....!


Ne želim pričati o Tree Hill-u. Ne želim pričati o vlastitoj zbunjenosti kad gledam lica ljudi koji u meni bude nešto za što ne znam, da li je samo moja želja za dramama i pretjeranim korištenjem mašte u životnim situacijama, ili pak nešto čega se zapravo bojim. Ne želim pričati kako je život sjeban, kako je teško doći do cilja. Ne želim reći da život nije poput kvalitetne psihološke drame. Ne želim reći da želim biti dijete. Pokušat ću biti kratka.


Život je prolazan. Jedan i neponovljiv, omeđen s neutvrđenim granicama. Besmislen i nepravedan. Pruža toliko različitih presavršenih mogućnosti. Dopušta ti da budeš apsolutno sve što poželiš...kakav poželiš...kad poželiš... totalan razuzdani kaos. Sve dok ne dođe ona... neshvatljiva, nedokučiva, nelogična, tragična i zbog svega toga savršena LJUBAV. Ljubav udahne u obično tijelo, koje će postati i ostati nevažno i zaboravljeno, ono što ga čini bićem-osjećaje. Oni nam postavljaju granice, pravila i temelje naše osobnosi. Zbog te iste ljubavi, mi smo ono što želimo biti. Na kraju puta da vrha, do ostvarenja ideala zbunjenog djeteta, shvatimo da ništa nije vrijedno ako smo izgubili ljubav... osjećaje... savijest...sebe. Kad jednom dobijete sve što ste ikad poželjeli imati, euforija neće biti ni blizu očekivane, ako u kutu sebe shvatite da nemate onog nekog tko će vas zagrliti, učiniti da se naježite, da vam srce udara ritam omiljene pjesme, da vrijeme oko vas zastane i odvede vas na mjesto iz snova. Netko tko će jednom rečenicom natjerati vaš razum da odobri sve što je potrebno da ovaj trenutak nikad ne završi i neispere neopisivu čar ljubavi. Ništa neće biti važno, ako nećete imati osobu, koja će bez ikakvog povoda znati da ju tebate i stvoriti se kraj vas s iskrenim sjajnim očima te jednostavnim, a opet tako nevjerojatno značajnim i posebnim glasom reći: „Da li znaš da te volim...“.

Upravo sam se vratila s kave s Haley, Beooke i Ančy (stara frendica iz osnovne s kojom sam s vremenom izgubila kontakat). Tokom našeg razgovora, smijanja i ironičnih upadica, sjetila sam se naše povezanosti u osnovnjaku, ali i skužila kak smo se promijenile, neke više, neke manje. Ali svakako mi je bilo drago kaj smo se ispričale. Ančy, nadam se da si našla blog. I ovo obavezno ponavljamo!




Inače, skoro cijeli dan ramišljam o tome kak sam se promijenila. Evo Turčiću, ti i razgovor na msn-u zaslužni za to. Stvar je u tome da mi se uopće ne da biti među ljudima. Najrađe bih se zatvorila u sobu i prespavala neka dva tjedna. Jednostavno mi je u petak došlo da prestanem glumiti da sam stalno dobre volje. Trebalo mi je malo odmora u depresiji. Mislim nije to bila depresija, nek sam se samo htela odvojiti od svijeta, zaustaviti vrijeme i zatvoriti se u podkrovlje i pisati.
Još uvijek nisam završila onu priču. Imam dva poglavlja. Riječ je o curi koja je toliko obična da niko o njoj ne bi ni pisal. Bježi od kuće i uništava si život jer želi biti netko koga je izmislila. I sad ja došla do zapleta, i ne znam ko je ta cura zapravo i kak da opišem njene osjećaje kad se desi totalni vrhunac priče? Je li moguće vratiti se na staro? Biti osoba koja si nekad bio kad još zapravo nisi počeo živjeti?




Bila sam dijete odjeljeno od ljudi. Hrpa izmišljenih prijatelja, priča i događaja. To je bilo moje djetinjstvo prije škole. Mislim da nikad nisam bila toliko sretna. Znala sam što je stvarnost, ali sam u bilo kojem trenutku mogla biti što god sam htjela. Imala sam svijet u svojim rukama. Izmišljala sam si život. Ljude. Igre. Zamišljala sam da su drveća zapravo ljudi koji su nešto skrivili pa su zamrznuti. Šetala sam šumom i gledala u nebo. Trčala po kiši, po najvećeme pljusku i smijala se psima koji su poludjeli skupa sa mnom. Brinula se o svojih 60 kaktusa. Jadala se zečevima. Vjerovala jedino životinjama jer me oni nikad nisu razočarali i bili protiv mene. O svemu što sam vidjela izmislila sam priču. Moj je život, kad sam to željela i kad nikoga stvarnoga nije bilo kraj mene, bio mašta. Savršena iluzija. Radoznala, uvijek nasmijana, punih pluća neke pozitivne euforije...to sam bila ja sa 6 godina života...




Danas kao i onda nemam potrebu vidjeti ljude. Ali samo to je ostalo isto. Pokušavam se zaljubiti, no ni to mi nejde. Izgubila sam ljude koji su stvorili maštu i želje one curice. Prestala sam gledati obične stvari njenim očima. Kiša mi je postala depresivna. Nebo u ljetno popodne gledano iz hladovine šume postalo je oblačno. Život je izgubio čar, a ja ne znam zašto. Djetinjaste stvari više ne prepoznajem. Sve oko mene je odraslo. NE ŽELIM BITI TAKVA!
Želim biti ono suludo dijete. Želim vratiti onu strast prema životu. Želim vratiti onu curicu koja je pohađala izmišljenu školu s izmišljenim prijateljima i omiljenim pesekom na susjedinom balkonu. Želim se smijati dok pjevam nasred brda, pjesme kojima ne znam tekst. Želim ležati na travi i prepoznavati oblike koje poprimaju oblaci. Želim gledati zaleđene slapove šumskih potočića. Želim zaspati s mislima da ću jednog dana činiti velike stvari. Da ću, kad budem velika, biti nešto zbog čega ću uvijek ostati to nasmješeno dijete.




Opće ne znam kaj pišem. Zakaj. Ne znam kaj me muči. Ne znam zakaj su mi svi osjećaji jednostavno otupili. Osjećam ko da ne živim za sebe nek za mišljenje drugih. Ko da mi život može ići samo u jednom smjeru kojim beciljno, užurbano hodam gledajući u pod. Osjećam ću se sutra probuditi i biti sama, s poslom, brdom problema i obaveza. Osjećam ko da mi život i djetinjstvo izmiče iz ruku i da nad ničim više nemam kontrolu. Kaj mi je došlo? Sad vidim da mi naslov nema veze s tekstom (koji nema veze s ničim). Ne znam dal znate tu pjesmu. Meni je zakon. Kad ju čujem, sjetim se najdražih frendova, ljudi koji su ušli, ostali i vratili se nako duga vremena u moj život. Život koji se zapravo i svodi na prijatelje. Prijatelji su jedina ljubav koja je ostala od one curice. Možda ih zapravo i toliko trebam. Da vrate suludost nevinog pokleda na svijet u mene.

Dođe danas braco po mene na stanicu i iz čista mira kaže da mi je kupil novi mobitel. I ja sad sva happy čekam da se sve to instalira da si šaljem muziku na gospodina S.E. pa evo pišem postek. Inače, Lavica ima blogek! Al meni nekaj s hiperlinkićima ne valja pa zato evo adresa samo ovak napisana jbgopetja.blog.hr . Relativno depresivan dan. Prehladih se i to je koma. Prošli tjedan sam zafrkavala buraza da kak se mogo prehladiti, a sad je lijepo mene zarazil. Baš krasno!
Inače, polako ostajem sama. Skoro svi moji best frendovi su u vezama ili će to uskoro biti. Nabijaju komplekse...da da... Ma šalim se! Znam da se bumo udaljili ili već jesmo, ali zakon je osjećaj kad znaš da su sretni, u nekoj sedmoj galaksiji gdje se nekadašnji problemi i obveze gube u drugi plan. Znam da ćemo uvijek biti jedni za druge na raspolaganju u svako doba dana i noći. Prijatelji zauvijek. Ovo već pomalo zvuči ko da neko umire, vjerujte mi, nije mi bila namjera. Vjerojatno prevelika doza C-vitamina.


Skužila sam (neovisno o prethodnim rečenicama, časna riječ) da se nije pametno vezati uz bilo koga/ bilo što. Možda zvuči egoistično ili kaj-ja-znam-kak ali sami smo, prisiljeni kad-tad sami upoznati svijet i naučiti živjeti. Obitelj i najbolji prijatelji su uvijek tu da nas podignu kad posustanemo ili zakoračimo prema rupi bez dna, da nas povuku kako ne bi skrenuli na krivu cestu (č.odluku), da nas vole i da mi imamo koga voljeti bez grižnje savijesti, osjećaja manje vrijednosti ili bilo kakve druge vrste negativnosti. Imamo jedni druge da bi životu dali smisao, ali smisao vlastita životna cilja određujemo sami. Želim reći da moramo naučiti živjeti s raznolikom paletom ljudi, ali jednako tako, važno je naučiti živjeti sam sa sobom, shvatiti svoje postupke, razloge i posljedice, vjerovati samom sebi, pouzdati se u osobu kojom si postao, odlučiti zašto i u kojem smijeru se želiš mijenjati...





Naporno je programiranje samoga sebe. Kobna greška (greška u djelovanju gdje život ne funkcionira kak bi trebao) je kad se počneš povoditi za drugim makar osjećaš da ne uživaš u onome što činiš. Logička greška (greška koja se uz upozorenje i tuđu ili vlasitu opasku može riješiti) se javlja kad zaboraviš da će doći jutro koje će izbrisati bezbrižan osjećaj ušlagiranosti i bezgraničja, kad svjesno prestaneš koristiti mozak, logiku, znanje i mudrost. S vremenom ćete naučiti funkcije i procedure te razno razne petlje koje će vas na jednostavniji i olakšan (sada možda naoko nemoguć) način voditi kroz školu programiranja i gradnje vlastite osobnosti.
Da, pisali danas informatiku pa me još malčice drži euforija prouzročena neočekivanom težinom ispita. Škola je inače nešto lošije jer apsolutno niš ne učim. Upravo mi se instaliralo sve ono. Weeee! Dakle to bi bilo to. Imam osjećaj da će se tata uskoro nanjutiti na mene (čim ga prestane boljeti zub), tak da ne znam kad će slijedeći post.
pusek

Malo sam zbedirana. Što time kaj su ljudi tolko licemjerni, što to kaj sam još jednom pšotvrdila svoju glupost, što niš nemre ostati onak blaženo dobro više od 24 sata. Dakle, bila jučer na koncertu. Bendovi bili ludo zakonski! Stare dobre stvari popravile raspoloženje u jednom jedinom trenutku. Inače, stigla sam u pola 6. Odmah na kavu u Discavery s volonterkama iz razreda (Brineta, Kamenka, Puppy i Lavica) te četvero Zagrepčana, isto tako volontera. Tri cure i jedan dečko, Gojko. Tim je bil presmješan, slatki i od nekud strašno poznat. Nismo baš puno pričali jer sam sa ovim svojim curama imala raspraviti neke gluposti. Dok smo mi pričale, napunil mi je cijelu kavu s papiričima, tak da se kasnije osjetil manjak prijeko potrebnog kofeina. Ali ništa zato. Ko bi ipak njemu nekaj zamjeril.
Ubrzo su se svi volonteri razbježali i ostadoh s Hotest Kidom prodavat karte. Hvala Bogu da u školi nije bilo 100 volontera, tak da sam ja radila umjesto njih. Joooj! Ali čim je lova u pitanju, meni niš nije problem =). Upoznala sam napokon Toolovu Ivu. Ne znam jel bila tolko slatka jer je tak inače ili zato jer se topila u Toolovom naručju. Hmmm...da razmislimo ;). Kao što rekoh, koncert bil jeben. Pogotovo jer je bubnjar Nautilusa naslađe plavo stvorenje na ovom ispraznom svijetu.

Nije bilo nikakvih pretjeranih nereda. Jedino kaj su neki retard tipovi htjeli izmaliti dva volontera iz Zagreba samo jer su imali irokeze. Ono daj se ubite! Trebali ste videt našeg razrednika kak je izbacil onog nakljokanog tipa s plavom kapom iz škole. Kako zakon! To profesore! Zakon ste!
A kaj se tiče tih trzavica uzrokovanih jednom jebenom frizurom...jednostavno nisam mogla vjerovati da su ljudi doista takvi. I to ljudi meni bliski. Ljudi s kojima provodim nekoliko sati dnevno. Pretragično. Svi zagovaramo teoriju da se nikoga ne osuđuje po izgledu, da svakoga trebaš upoznati, bla, bla, bla, etičke vrijednosti... I onda se pojavi hrpa ljudi koja ne zna kaj bi sa svojim životom. Puhne im u glavu da punkeri nemaj prava živjeti i pod svaku cijenu odluče da su u pravu i da im to treba jasno dati do znanja. Mislim ono! Gdi je tu logika?! Još kužim da pojedinci ne vole neke druge pojedince zbog osoba koje su postale, ali da imaš prerdasude prema nekome tko ne izgleda baš poput tebe...to je stvarno jadno i ponižavajuće. Najbolje da sad svi zgledamo isto, vjerujemo isto, mislimo isto, želimo isto i radimo isto. I onda bi se opet neko napušili svojih kompleksa i počeli ubijati ostatak svijeta jer je uvjeren da ga svi oponašaju. Kak takvi ne kuže da im takav smisao života nema nikakvog cilja. Ostaju jadni i sami u društvu sličnih sebi: nepovjerljivih, iskompleksiranih i izgubljenih, naoko hrabrih i samopouzdanih ljudi, koji se, razmišljajući u samoći mjesećine, ne mogu sjetiti ni jedne stvari u vlastitu životu zbog koje bi ožarena srca dali i zadnju kap života.

Nakon koncerta, sa 4 zagrebačke gimnazijalke, otišli do Havane. Zapričali se o drogi, od marihuane do 'ekstazija', alkoholu i cigaretama i besmislosti svega toga. Nakon nekog vremena za naš stol (zauzeli smo dva), sjela je Kika (Zg.). Nadovezala se na naš razgovor. Pričala je o svojoj obitelji. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Proživljavala sam svaku njenu riječ i strah o kojem je pričala. Bilo je nevjerojatno čuti da postoji netko toliko sličan meni. Jedina razlika je bila što je ona postala jaka i gotovo potpuna osoba. Bolni osjećaji potaknuti stvarima koje jednostavno neće srušiti svijet (samo možda svijet nekih pojedinaca na nekoliko beskrajnih trenutaka), bili su skriveni na njenom izrazu lica. U načinu njezinog disanja i govorenja, vidjelo se da želi i zna, te da je spremna od svog života učiniti nešto veliko, nešto će je usrećiti i stvoriti u njoj onu blaženu sigurnost.
To je bila djevojka bez predrasuda, bez granica, zdravog razuma, velikog srca i iskrenih ciljeva. Ti ljudi su bili tako odrasli. Toliko toga su prošli i isprobali bez straha. Znaju što žele i što namjeravaju biti. Drugima se bave samo da im pomognu, a ne da im pokažu da su po nekoj uvrnutoj logici manje vrijedni. Kad bi bar posojao način da dopreš do svakog samo da mu kažeš da nije sam.

Hallo, ljudeki! Subota je i moji roditelji su odustali od kazne! Weeeeee!!!! Nego, danas u našoj zabočkoj najboljoj gimnaziji je humanitarni koncert za jednog dečka iz 1.b. Počinje u 7 i svi ste pozvani!!! Nastupa nekoliko naših bendova (samo znam za Nautilus...ali se kladim da su svi prezakonski) i cijena karte je simboličnih 10kn. Nadam se da se vidimo.

Inače nema niš pretjerano novo. Turčić i ja se nadam se napokon pomirili. U razredu mi sve štima. Nemreš si sa svima biti najbolji (bar ne u ovom slučaju), ali si možeš sa svima biti relativno dobar. Brooke ima totalno fancy dečka... nekaj u stilu Setha Cohena (ak ste gledali O.C.). Skroz su preslatki skupa. Neću baš previše detaljizirati (ako mama čita: pozdrav teta! Imate divnu kčerkicu!), samo želi poručiti Brooke: Znaš kaj ja mislim o njemu. I ima još veći plus zbog toga kaj se više smiješ, manje živciraš, više riskiraš i puno uživaš! Ajde stara, mazite se i pazite i radite gluposti.

Ostale ljubavi...G. i Rafek po starom. Puno se vole, a tolko buhica imaju u glavi da je to totalno ubitačna kombinacija. Ali gledajući njih...dragi moji, možda ljubav nije dovoljna, ali ništa drugo bez ljubavi nije ni vrijedno spomena! Nadalje, Bunny i Likewtf preslatki! Svaki odmor skupa. Sve skupa. I onda kad se sjetim kak je ona pričala da, u mom slobodnom prijevodu, ne zna biti onak sldunjavo zaljubljeno romantično biće....kaj ljubav radi s ljudi...nekaj prestrašno (hihi)... Svi imaju o nekome misliti, nekoga voljeti, za nekim patiti, i to je baš lijepo. Ali ima i onih koji nisu zaljubljeni. Valjda čekaju ljeto. Imaju sreću zbog ovih klimatskih promijena, tak da će ljeto malo ubrzati sa svojim dolaskom.
Izgubih okladu. Turčić nije našo curu. Gad! I normalno da nije našo kad ima katastrofalan ukus (čast iznimkama kojih je,nažalost, veoma mali broj). I sad je osnovan žiri (Turčić kao predsjednik, Tool, Brooke i Kikač) da izaberu žrtvu s kojom ja moram iti van. I to je nekaj pretragično! Da samo vidite potencijalne kandidate....

Sad malo da tračam dečke. Ne znam (ak ste cura) dal ste ikad bili u muškom društvu kad pričaju o curama i seksualnim iskustvima, ali to vam je koma. Kak oni drukčije razmišljaju! Npr.jedna slatka, vitka, dugokosa brineta, koja čisto super zgleda. Oni ju pogledaju, vide da iz profila ima malo izbočeniji nos i odmah je RUŽNA! A da im dođe s dekolteom, par zgodnih uleta koji ih vinu u nebo...odmah bi se rastopili. I čim bi otišla, započela bi spika: „Joj kak je ovo,joj kak je ono. Baš je ružna. Kaj si ona umišlja...“ Imaju već pripremljenu tonu jadno bezobraznih komentara. Nađu curama takve imaginarne mane! Pogotovo kad ih one ne žele (kak se meni čini). Valjda se tako jača dobri stari muški ego. Kolko samo lovačkih priča ima u 15 minuta muškog razgovora! Presmiješno! Fakat imaju bujnu maštu. Samo kaj u tim slučajevima ne vrijedi ona poslobica da je laž uvjerljivija od istine.

Da ne bi ispalo da imam nekaj opasno prtiv dečkiju. Ni najmanje. Nije da mi cure ne komentiramo dečke, pogotovo kad nam se zamjere. Ali bar ne pretjerujemo s pričama. Rađe se trača (hihi). Priroda je fakat nevjerojatna kad je združila tak različita bića. I ko sam ja da se bunim. Dečki su fakat neophodni za one najljepše trenutke našeg života. Čak nije ni tolki bed plakati zbog njihove gluposti i nezrelosti. Oni su nevjerojatno zgodni likovi u kojima su zarobljena neozbiljna djeca. A na nama je da ih odgojimo. Ah, ta divna stvorenja...
pusek