Fuck the world if they can't understand

Opet sam sama. Ljudi koje volim postaju odrasli. Svakodnevnica nam je ispunjena problemima i višesatnim psihoanalizama tzv. stručnjaka za koje dok ih slušaš, shvatiš da su totalni amateri bez suosjećanja i plitkih riječi utjehe. Zakaj kod mene ne šljaka ono da ti je lakše kad se nekome izjadaš? A fuck! Moram biti posebna baš onda kad to neću. Najlakše mi je reći: Pusti me na miru! i prespavati tu nevažnu dramu. Jer svako jutro je isto. Fale mi iste osobe. Nadam se istim osmjesima. Tražim iste uspjehe. Želim samo jednu, istu scenu. Moj razlog da se ujutro probudim. Moj djetinjasti san da svijet izgleda onako kako ga naučim gledati. Jedne oči. Jedna riječ koju više nikad neću čuti.




Jučer sam se sjetila osobe koja je promijenila moj život. Koja je jedini stalan i čvrst poriv da idem dalje. Sjećala sam se svega i svačega jer mi se nije dalo učiti fiziku, naravno. I kolko god moje misli šetale iz uspomena i glupih asocijacija, kolko god se trudila izbjeći ono jedino što me zadnjih nekoliko tjedana boli, uvijek sam se vraćala na pitanje: Zašto mu nije bilo stalo? Zašto je digao ruke zbog toliko glupog i nepoštenog razloga? Vjerovala sam da je drugačije. Sad se svi slatko smiju jer je ispalo baš po njihovom. A ja... ja još uvijek vjerujem da sam bila upoznala ono iskreno, nježno i plemenito, koje nitko od njih ne želi primjetiti. Jednostavno ne mogu zaboraviti kao što neki mogu na mene. Ne mogu ne vidjeti kad se glava uporno okreće od mene, pitanja prolaze kroz mene ko da sam nevidljiva. Spremljeni post započet kad sam na msn-u pročitala 'smijeha' još stoji u skicama. 'Sve će krenuti ispočetka, bolje, od ponedjeljka...'




Sad dosta s tugom. Neću je više dijeliti. Samo je moja...=) . 30. & 31.5. smo na izletu. Pula, Vinodolski...nekaj tam... napravili nam tako koma raspored. Gore nek da smo u školi. Nemamo niš slobodnog! U hotel dolazimo u 9! I buđenje u 7 valjda... Još su sobe trokrevetne i četverokrevetne.... Ma jednostavno prekoma. I još nam naša cool raska veli da bude feštala cijelu noć s nama. No krasno. Ubite nas odmah pri polasku... unaprijed hvala... Najrađe bi ostala doma. Da nije pitanje mora. I tekile, naravno =)




One pjesme sa strane... Daleko su od stvarnosti. Svaka sličnost sa stvarnim situacijama i ljudima i osjećajima je skroz naskrzo slučajna. Uglavnom... Tek tolko. Velika pusa svima koji uporno dolaze na moj blogek. Sretno cijelom 2.pm-u sutra na fizici. Još samo tri dana ljudi... budemo nekak. Pusek mojoj kumici i Lavici (ovisnicima o pelinu), pusa Nineku, o kojem nikad ne pišem (evo, samo za tebe, i da, još se ljutim, samo da znaš =) ). Pozdrav Toolu čiji su komentari, bez uvrede drugima, najoriginalniji. Pusa Hotest Kidu, kojeg nisam žicala za krug u petak kad je došo s onom makinom u školu (nadam se da rasturaš fiziku). Pusek Teni (baš imamo ukusa... jbg). Ma puseki i hug-ići svima svima svima!!!!!
Puno vojim

Čemu tolka strka oko emača? Pa i oni su ljudi! Baš mi zakon zgledaju. Sad puštam kosu da se ošišam onak asimetrično - kak moja Brooke kaže. Kad pogledate, nemrem baš biti emo ni da hoću jer nit ne znam kaj to zapravo znači. Slušam ono kaj me pukne i ovisno o vremenu, ljudima, situaciji i raspoloženju. Rođena sam bez stila što mojem tatici jednostavno nejde u glavu. Al da se npr. oblačim ko emač, starci bi me se odrekli i prognali na neki drugi kontinent, ak me ne bi uspjeli vratiti u tzv. normalu. Stoga...




Puno razmišljam, psihoanaliziram i opet iznova dolazim do zaključka da ne postoji razlog zakaj bi mene neko volio vječno i bezuvijetno. Imam osjećaj da mi na svakom kapku sjede tri tone neke robe tak da ne vidim sunce ni niš optimistično. Sto puta tjedno mi se sruši svaka pozitiva koju sam smišljala sjedeći na travi kilometrima od ubojice svakog zdravog i nasmijanog dana (č. knjige). Na svakom ljubavnom testu na facebooku ispada da mi je srce u komadićima, klinički već mrtvo, a savršena ljubav za mene još nije izumljena. A jbg




Al zapravo sam vam ja jedno jako sretno dijete. Mada sam rijetko hiperaktivna i prštim od smijeha i retard šala, u sebi sam skroz naskroz sretna, još od kad sam kročila u našu plavu kupaonu i maknula se iz osnovnjaka. Puno volim, grlim, ljubim. Uvijek pričam istinu. Želim se svidjeti ljudima. Značiti. Biti tu za svakoga. Jednostavno nemreš birati jel budeš dežurni klaun ili totalni mračnjak jer naše ponašanje ovisi o riječima i nastupu drugih, ugođaju, problemima koji nas tište i osobama uz koje stojimo. Bar je tak kod mene. I to čist ok. Nemrem promijeniti neke stvari. Ili možda samo neću.




Ma svi smo mi emo. Nasmijani depresivci. Suicidni ljubitelji života. Klaunići u crnom. Promijenjivo vrijeme konstantnog okretanja tog šarenog planeta. Ah ah... Život je lijep. A svatko je dio njega. Dakle... svako je lijep, poseban i značajan. A da se svi ubijemo kad osjetimo nemoguću količinu manjevrijednosti u sebi, mislim da bi izumrli ko i dinusauri. Stoga stop crying!

I don't have to think
I only have to do it
The results are always perfect
And that's old news

Koji super osjećaj dok slušaš Toolov Stinkfist na mobu sa slušalima volumena do kraja. Kad ti električna gitara cvili s jedne strane glave na drugu. Jebeno dobra terapija. Al treba biti biser pa na putu do škole slušati to isto dok hodaš ispred najslađeg dečka iz 3.pm-a. Od jednom skužiš da čudno hodaš, tj. uopće se ne krećeš. Nemaš ritma u nogama. Samo ti nakon nekog vremena postane čudno kaj se ljudi ispred tebe previše udaljavaju.

How can this mean anything to me
If I really don't feel anything at all?
I'll keep digging till
I feel something.




Tak izgleda moj život u zadnjih par dana. Nemam osjećaj za stvarnost. Zaključana sam u svojoj glavi i ušlagirano ležim na krevetu gledajući mutne stranice udžbenika iz latinskog. Ne osjećam se jadno ni tužno ni niš. Ja jednostavno NIŠ ne osjećam. Bilo je previše razočaranja, suza, boli i spoznaja u ovom kratkom periodu, tak da mislim da ja to više ne mogu. Pokušavam objasniti ljudima samu sebe. Frcam istinu i detalje koji me čine tak puknutom u svakom jebenom razgovoru. Ali ljudi nikak da skuže da im je pametnije kloniti me se. Svud kud dođem pokušavam se svidjeti i uvući nekome pod kožu i onda bez upozorenja i mogućnosti replaya uništim sve kaj sam nekad imala. Svako dobro mišljenje o meni. Sve kaj je neko volio kod mene. I sve napravim svjesno, kaj je još najgore. Jer mislim da ne bude tak koma. Da je ljubav bezuvijetna. Ali nije. Bar je ja nisam takvu nikad nisam imala prilike upoznati.

Something kinda sad about
the way that things have come to be.
Desensitized to everything.
What became of subtlety?




Više mi se neda. Imala sam priliku vidjeti da je život fakat najnevjerojatnije iskustvo i dar čovjeku. I sve to super. Bilo lijepo. Ali mi se više neda. Vidla sam dovoljno. Sad bih Doma. Ak to nije moguće odmah, bilo bi lijepo za dvije godine kad odem od svojih, kad me zaborave. Samo stvaram štetu. Ljudi pate zbog mene. Mrze. I tek onda se udalje. Zato vam svima objavljujem, ne vežite se uz mene, nemojte me zavoljeti ni ništa manje ili više tragično od toga. Sve uništim! Ne znam kolko sam još tu, makar bih silno htjela Doma da prestanem uništavati živote. Unaprijed se svima ispričavam kaj ih budem ubila u pojam s nečim glupim što priliči samo meni.

And now I try hard to make it
I just want to make you proud
I'm never gonna be good enough for you
I can't pretend that
I'm alright
And you can't change me




P.S.
I Tool... jel' bilo dovoljno EMO za početnika?
pusek

Sve je trebalo sjesti na staro, ali ipak nije. Jednostavno ne mislim birati između pojedinih osoba, kolko iz principa, kolko radi same sebe. Prerano mi da stvaram neprijatelje. Ne vidim smisao u tome. I jednostavno ne želim birati! Ak se neko misli družiti s menom ok, ak ne, fakat mi je žao. Znam da učim samo na vlastitim greškama. A jbg. Ali kad naučim onda naučim za cijeli život. Znam da ne trebam vjerovati svakome. Ja ni ne vjerujem svakome. Zapravo, ne mogu nabrojiti ni na prste jedne ruke osobe kojima potpuno i slijepo vjerujem. Život je škola u kojoj čak i ja nešto naučim, vjerovali ili ne. Prihvatite to ak hoćete. Meni se više neda biti jedina koja se trudi i uviđa gdje griješi.




Izuzet već nekih starih stvari sam baš super. Jučer sam napokon sjela za knjigu nakon sto godina, makar nije bilo nekog znatnog učinka to sjedenje na podu sa slušalicama u ušima =) Jednostavno mi se neda raditi niš pametnog. Više ni ne znam kaj bih pisala a da već to nisam ovih dana nekom isfilozofirala na msn-u. U razredu ok stanje. Zapravo, puno toga se dešava, ali je još prerano ikaj pričati i miješati se. So... Vratila nam se raska nakon proljetnih praznika. Nisam je spominjala jer sam mislila da ju budem zavoljela, ali ipak mislim da niš s toga. Ovaj tjedan imamo 5 rupa u satnici, ali ne! Zakaj bi mi išli na kavu?! Pa to je gubljenje vremena! Bolje da imamo FIZIKU!!!!! Naravno... Ono hallo! Pokupila nam danas brojeve mobitela da se osigura kad idemo na izlet. Prijeti nam da se ne smijemo napiti, bla bla bla... Tak pozove ona Maloga Mišeka pred ploču na SRO-u i pita ga da kolko on može popiti i kolko prosječno pije na kad ide van. Ono ženska HALLO!!!!!!! Ko normalan bi ti išo na to odgovoriti? Čak je i moja majčica, kad sam joj rekla za tu scenu, skomentirala nešto što sad ipak moram cenzurirati. Mislim ono... Pregledavanje torbi? Je baš. G. i ja vodimo litricu tekilice umjesto smajlića s MSN-a. I ko nam kaj može. Baš bude išla pregledavati moju torbu. Sretna je kad me ne vidi! ...je istina...suosjećam...=)




Evo vidite... ne znam kaj da vam normalnog pišem. Polako ali sigurno se gubim u vlastitoj glavi i baš mi je lijepo. Znam... retard... ali kaj kad je. Došlo je meni najdraže doba u godini. Sve zeleno, sunčano i onak prohladno... hladno tek toliko da ti godi nečiji zagrljaj. Fkt najljepše doba godine! Misli su mi umorne od histeričnog trčanja od jednog osjećaja do drugog. Srce već tjednima spava. Baš mu je lijepo. Nit pati, nit se opterećuje, nit ne može zaspati noću. Sve je onak ležerno i nekonstanto kak i treba biti. Više se ne mislim na niš oslanjati u životu pa da poslije žalim i patim. Tak je kak je ovaj trenutak i zakaj ne bih uživala ak mi je lijepo. Tak bude sve ovo prebrzo prošlo. Al kad prođe ne želim nikome, a ni sebi, predbacivati kraj. Nema smisla. Ko ni ovaj cijeli post. Sad vidite kak ispadne kad me tjerate da pišem. =)

pusek

Ne znam jel riječ o retardiranoj satnici, tri dana ujutro nulti, dva dana popodne ili je samo stvar u tome kaj sam skužila da sam se promijenila i da sam postala ono kaj sam htela biti. No nisam očekivala da je to tak koma. Da se bar mogu vratiti u prvi gimnazije kad je još sve bilo nepoznato i kao takvo savršeno.

I don’t want to be anything other than what I’ve been trying to be lately
All I have to do is think of me and I have peace of mind
I’m tired of looking ’round rooms wondering what I gotta do
Or who I’m supposed to be




Prečesto zaboravljamo da imamo vrline ali i mane. Tak je koma kaj primjećujemo samo ovo drugo. Nekaj zabrljaš jer misliš da si u pravu i da si možeš sam osigurati neku prividnu sreću pa sve prejde k vragu. Fulaš cestu jer odlučiš ne koristiti savijete i kartu i više nisi dio tima. Sve te podsjeća na pogrešku. Nabija krivnju i ne vidi izlaz. Vrline postaju beskorisne, uspomene i riječi bezvrijedne.

Disappointment you shouldn’t have done
You couldn’t have done
You shouldn’t have done
The things you did then
And we could’ve been happy
What a piteous thing, a hideous thing
Was tainted by the rest




Nitko te neće voljeti vječno. Vjerovati ti, biti na tvojoj strani, nikad te ne razočarati...ostaviti... Sebično je tražiti od nekoga da živi za tebe. Rođeni smo sami. Umrijet ćemo sami. Jedna smo osoba...sama. Život je prolazan. Ljubav je prolazna. Ljudi su prolazni. Samo su uspomene i dobre stvari koje ti je netko rekao ili učinio viječne. Na prvi pogled totalno bezvezni i nevažni detalji su na neki nelogičan način kockice mozaika sretnih uspomena na ovaj život.

Down in a hole and I dont know if I can be saved
See my heart I decorate it like a grave
You dont understand who they
Thought I was supposed to be
Look at me now a man
Who wont let himself be




Nikad neću zaboraviti šale, pjesme i situacije na koje sam se smijala s Haley, naše prve razgovore o pravim problemima i našim obiteljima. Pisanje referata iz fizike s Brooke kod nje doma. Pješačenje do Brooke jer je bolesna a nama se gleda Tree Hill zajedno. Tri točkice na msn-u koje govore tisuću riječi kad zucnem totalnu glupost. Najljepša rečenica koju mi je iko ikad reko: ne bih ni bio tu da mi nije stalo. Cijelo popodne smijeha na račun stvari čiju humorističnost nitko drugi ne kuži. Zagrljaj na oproštajki s pričama o zajedničkom djetinjstvu kad je sve bilo tako jasno i jednostavno. Toliko toga me podsjeća da sam još uvijek tu i da život može biti lijepa priča.

If I had to lose a mile
If I had to touch feelings
I would lose my soul
The way I do




Mnogo toga će nas srušiti još. Ubiti u pojam, srozati u provaliju, ali kako Will Rogers kaže: Ako se nađete u rupi, prva stvar koju trebate uraditi je da prestanete kopati. To i ja mislim napraviti. Tolko me još problema čeka da ne vrijedi odustajati već sa 16. Kaj ću tek onda za 10 godina? Kak će mi tad tek život zgledati? Nije ni prvi ni zadnji put kaj sam zaj...stvari. Al nikad nije kasno popraviti.

It's a beautiful day
Sky falls, you feel like
It's a beautiful day
Don't let it get away

What else should I be
All apologies
What else should I say
Everyone is gay
What else could I write
I don't have the right
What else should I be
All apologies

Ubijam se s Led Zeppelinom. Više se ne slušaju sentiši. Evo, da se bar jedno novogodišnje obečanje ispuni. Šteta kaj nemaju ni jednu meni najdražu pjesmu od Nirvane il Zeppelina u Free music da si stavim...zato, evo, slušajte senitš.




Nevjerojatno je to kojim uspjehom gubim ljude koje volim. Fakat svaka mi čast. Od onog nadnaravnog i bolnog susreta, sve je postalo čudno. Osjećam se drukčije...tj.super. Pluća su mi puna elana, srce mirno, raspoloženje fantastično. Samo se osmijeh izgubio. Ostao je u ponedjeljku, kad se dan činio savršenim, a ostatak života na mojoj strani rijeke. Taj savršeni ponedjeljak kad sam zaboravila na osobu koja nije zaboravljala na mene. Srca i dalje bespotrebno kuca jer krv ne prolazi žilama. Slabost... gušenje... suze već danima znaju svoj put.

I wish I was like you
Easily amused
Find my nest of salt
Everything is my fault
I'll take all the blame
Aqur scafoam shame
Sunburn with freezeburn
Choking on the ashes of her enemy

Svjesno gubim sve što sam ranije smatrala najvažnijim. Stalno griješim. Razočaram. Ne brinem za tuđe mišljenje, a bogme ni za osjećaje. Ko da sam pod utjecajem nekih skupih opijata, koji mi mute sve dobro što sam godima gradila u sebi. Ne daju mi da budem ona stara, ali mi nabijaju ubitačnu krivnju pred oči. Stvarno ne znam koji mi je... od onog dana sve je drugačije. I sviđa mi se to zapravo. Sve dok ne vidim što gubim, zaboravljam i razočaravam.




Ako možeš, oprosti mi. Ako to imalo želiš. Znam kako je živjeti sa mnom... 24 sata dnevno... Ne zamjeram ti ništa. Volim te, makar to ne znam pokazati. Više jednostavno ne znam kaj ti reći. Ostat ćeš moj best frend. Žao mi je kaj sam...ja... Bolje da si me se na vrijeme riješio dok još nisam napravila nekaj goreg. Vjerojatno ovo nećeš pročitati... tak više nije bitno.

Could it be it's the end of our world?
All the things that we cherish and love
Nothing left but to face this all on my own

Više niš nije bitno. Život je postao prolazan. Više mi se niš neda. Iz dana u dan radim budalu sa sebe. To bar tak drugi shvaćaju. Al samo vam pričam i pričam sve kaj mi je na srcu. Istinu... Žao mi je što niš nije uvjerljivo.




Tell me your secrets and ask me your questions,
Oh, lets go back to the start.
Running in circles, coming in tales,
Heads are a science apart.

Sati je...
17:39

Osjecas se...
jadno, izgubljeno

Kak si provela dan???
naporno. makar sam znala da ne bu dobro ispalo, ipak mi jako žal


Jesi bila na msn danas???
jesam




Łov€

Jesi li zaljubljen???
nisam

Sada si trenutno sretno ili nesretno zaljubljen???
nedefinirano

Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled???
da

Vjeruješ li u ljubav do kraja života???
ne


Misliš li da postoji onaj pravi???
nisam baš sigurna

Postoji li mjesto na kojem se možeš posvetiti samo ljubavi???
ak je uz voljenu osobu, onda mjesto i nije baš bitno




Boys

Što cijeniš kod decka???
iskrenost

Boja očiju...
joj... svi padaju na neke prekrasne oči..bla bla bla...a ja ih ko za vraga opće nikad ne gledam skoro. za skoro ni jednog dečka ne znam koje su mu boje


Boja kose...
plava...a jbg

Visina...
slično ko ja... može i ponešto viši

Percing ili tatoo??
oboje... percing kod obrve... tatoo neka mala, sexy na najprivlačnijem dijelu tijela




Neke gluposti

Tko je zadnja osoba koju si poljubila???
ta epizoda je izazvala jednu ajmo reć svađu osobe koja mu je jako bliska..tak da ne bih imenovala

Tko je zadnja osoba koju si zagrlila???
G.? mislim da ona

Tko je zadnja osoba koja ti je rekla da te voli???
to je svakodnevna rečenica koju čujem od frendica... al od dečka... joj, puno je već prošlo kad me neko fakat voljel više nek ja njega


Tko je zadnja osoba s kojom si razgovorala na telefon???
Kikač jučer

Tko je zadnja osoba na koju si vikala???
ne vičem na ljude. al možda bi se moglo protumačiti ko vikanje današnji razgovori...

Tko je zadnja osoba koja ti je slomila srce???
zadnja? ček da se orijentiram... ma nije bitno, bilo pa pošlo. ta osoba to nikad nije skužila, tak da nema smisla se sjećati

Tko je zadnja osoba koja ti je rekla da te mrzi???
to mi nikad nitko nije rekao




Najbolji
1. frend: Turčić... makar on to ne vjeruje više
2. frendica: Haley, Brooke, G., Kamenka, Lavica...
3. praznik: Božić
4. godine: ove sad.....
5. pamćenje: neprežaljene ljubavi i najbolji frendovi

Najgori
1. vrijeme dana: vrijeme prije i tijekom omraženih satova u školi
2. dan u tjednu: ponedjeljak naravno
3. hrana: pizza, lazanje
4. pamćenje: gubitak omiljenih osoba
5. frend ili frendica: ak ih ne voliš...nisu ti frendovi...ono hallo

Zadnji
1. osoba koju sam vidla: mama
2. razgovarala na telefon: Kikač
3. zagrljaj: joj, pa to sam sve već napisala. mislim da G.


Prvi
1. poljubac: iju! jedna mali Filip... na susjedinom balkonu... iju
2. auto: moj vlastiti? još ne postoji...
3. prva škola: osnovna u Tuhlju
4. posao: nemam ga


Danas
1. što radiš sad: pišem ovo i razmišljam kaj da napravim sa sobom i drugima
2. navečer: msn
3. što nosiš na sebi: tamnoplava trenirka i neka tirkizna topla široka majica & pinky čarape
4. što si jela za ručak: salatu... nije mi se baš jelo
5: bolje nego jučer: tri rečenice više od BOK

Sutra
1. je: subota (weee)
2. planovi: ići van s frendicama
3. odbojnost: joj... uviek imam tonu loših predosjećaja
4. imaš li posla: ulizivat se stracima da ispune obečanje da ostajem do kad hoću

Najdraži
1. broj: 3,8,13,100
2: pjesma: Babe I'm gonna leave you, Bed of roses, I don't care as long as you sing, 24 sata, The scientist, Da li znaš da te volim, Knocking on the heavens door...
3. boja: pinky ko moje starke
4. godišnje doba: ljeto
5. država: Hrvatska

Trenutno
1. jesi li zaljubljena?: mislim da ipak nisam
2. viđaš nekoga: kaj kad mi se niko ne sviđa... =)
3. nedostaje ti neko: da, jako
4. raspoloženje: ko da je 100 slonova pretrčalo prek mene
5. čekaš: da se stvari poslože same od sebe




štafeta baš zakon. ko ju hoće nek si copy paste...ja malo lijena za slanje dalje
pusek

Evo, nađoh ja nešto vremena da napišem jedan postek. Zadnjih par dana baš razmišljam kak je život prekompliciran za mene. Ubija me činjenica da niš u njemu nije konstantno i sigurno, ali baš niš. Da je bar jedna stvar u ljudskim odnosima i načinu života od pojednica do pojedinca ko one teškozapamtljive konstante iz fizke sa tonu mjernih jedinica i glupih eksponenata. Ali baš niš nije stalno. Čak se i one mijenjaju kad su u drukčijim uvjetima. Jedna kriva riječ ili manjak istog u presudnim situacijama preokrene nešto što je postala divna sigurna rutina u klimavi stari most koji prelazi preko beskonačne provalije.




Stojim na sredini. Ne želim gledati dolje jer znam da me jedan krivi korak dijeli od totalnog rasula i gubitka nečega zbog čega sam zapravo na ovom mostu. Iz nekih principa i straha da ću ostatag svoga puta ovisiti o drugima, radim korake koji se drugima ne sviđaju. Jednostavno želim pokušati prijeći taj svoj put po svom, bez da moram dokazivati neke stvari za koje sam smatrala da su jasne, zacementirane, konstante.




Želim da sve bude onak kak složim u najpogodnijm okolnostima. Konstantno. Da nikoga ne povrijedim ni ne izgubim samo radi želje da živim po svom, neovisna. Učiti na SVOJIM greškama. Biti sama za sebe, a ujedno i sve za drugoga. Kad bar sa svojim životom ne bih utjecala na tugu drugih. Kad bi život bar bio igrica koju možeš spremiti kad postigneš nešto oko čega si se trudio. Kad bi bar bio bezbolniji...