Marketing
Babe I'm gonna leave you
Evo, nađoh ja nešto vremena da napišem jedan postek. Zadnjih par dana baš razmišljam kak je život prekompliciran za mene. Ubija me činjenica da niš u njemu nije konstantno i sigurno, ali baš niš. Da je bar jedna stvar u ljudskim odnosima i načinu života od pojednica do pojedinca ko one teškozapamtljive konstante iz fizke sa tonu mjernih jedinica i glupih eksponenata. Ali baš niš nije stalno. Čak se i one mijenjaju kad su u drukčijim uvjetima. Jedna kriva riječ ili manjak istog u presudnim situacijama preokrene nešto što je postala divna sigurna rutina u klimavi stari most koji prelazi preko beskonačne provalije.
Stojim na sredini. Ne želim gledati dolje jer znam da me jedan krivi korak dijeli od totalnog rasula i gubitka nečega zbog čega sam zapravo na ovom mostu. Iz nekih principa i straha da ću ostatag svoga puta ovisiti o drugima, radim korake koji se drugima ne sviđaju. Jednostavno želim pokušati prijeći taj svoj put po svom, bez da moram dokazivati neke stvari za koje sam smatrala da su jasne, zacementirane, konstante.
Želim da sve bude onak kak složim u najpogodnijm okolnostima. Konstantno. Da nikoga ne povrijedim ni ne izgubim samo radi želje da živim po svom, neovisna. Učiti na SVOJIM greškama. Biti sama za sebe, a ujedno i sve za drugoga. Kad bar sa svojim životom ne bih utjecala na tugu drugih. Kad bi život bar bio igrica koju možeš spremiti kad postigneš nešto oko čega si se trudio. Kad bi bar bio bezbolniji...
Post je objavljen 03.04.2008. u 19:43 sati.