Marketing
I hate to look into those eyes
Opet sam sama. Ljudi koje volim postaju odrasli. Svakodnevnica nam je ispunjena problemima i višesatnim psihoanalizama tzv. stručnjaka za koje dok ih slušaš, shvatiš da su totalni amateri bez suosjećanja i plitkih riječi utjehe. Zakaj kod mene ne šljaka ono da ti je lakše kad se nekome izjadaš? A fuck! Moram biti posebna baš onda kad to neću. Najlakše mi je reći: Pusti me na miru! i prespavati tu nevažnu dramu. Jer svako jutro je isto. Fale mi iste osobe. Nadam se istim osmjesima. Tražim iste uspjehe. Želim samo jednu, istu scenu. Moj razlog da se ujutro probudim. Moj djetinjasti san da svijet izgleda onako kako ga naučim gledati. Jedne oči. Jedna riječ koju više nikad neću čuti.
Jučer sam se sjetila osobe koja je promijenila moj život. Koja je jedini stalan i čvrst poriv da idem dalje. Sjećala sam se svega i svačega jer mi se nije dalo učiti fiziku, naravno. I kolko god moje misli šetale iz uspomena i glupih asocijacija, kolko god se trudila izbjeći ono jedino što me zadnjih nekoliko tjedana boli, uvijek sam se vraćala na pitanje: Zašto mu nije bilo stalo? Zašto je digao ruke zbog toliko glupog i nepoštenog razloga? Vjerovala sam da je drugačije. Sad se svi slatko smiju jer je ispalo baš po njihovom. A ja... ja još uvijek vjerujem da sam bila upoznala ono iskreno, nježno i plemenito, koje nitko od njih ne želi primjetiti. Jednostavno ne mogu zaboraviti kao što neki mogu na mene. Ne mogu ne vidjeti kad se glava uporno okreće od mene, pitanja prolaze kroz mene ko da sam nevidljiva. Spremljeni post započet kad sam na msn-u pročitala 'smijeha' još stoji u skicama. 'Sve će krenuti ispočetka, bolje, od ponedjeljka...'
Sad dosta s tugom. Neću je više dijeliti. Samo je moja...=) . 30. & 31.5. smo na izletu. Pula, Vinodolski...nekaj tam... napravili nam tako koma raspored. Gore nek da smo u školi. Nemamo niš slobodnog! U hotel dolazimo u 9! I buđenje u 7 valjda... Još su sobe trokrevetne i četverokrevetne.... Ma jednostavno prekoma. I još nam naša cool raska veli da bude feštala cijelu noć s nama. No krasno. Ubite nas odmah pri polasku... unaprijed hvala... Najrađe bi ostala doma. Da nije pitanje mora. I tekile, naravno =)
One pjesme sa strane... Daleko su od stvarnosti. Svaka sličnost sa stvarnim situacijama i ljudima i osjećajima je skroz naskrzo slučajna. Uglavnom... Tek tolko. Velika pusa svima koji uporno dolaze na moj blogek. Sretno cijelom 2.pm-u sutra na fizici. Još samo tri dana ljudi... budemo nekak. Pusek mojoj kumici i Lavici (ovisnicima o pelinu), pusa Nineku, o kojem nikad ne pišem (evo, samo za tebe, i da, još se ljutim, samo da znaš =) ). Pozdrav Toolu čiji su komentari, bez uvrede drugima, najoriginalniji. Pusa Hotest Kidu, kojeg nisam žicala za krug u petak kad je došo s onom makinom u školu (nadam se da rasturaš fiziku). Pusek Teni (baš imamo ukusa... jbg). Ma puseki i hug-ići svima svima svima!!!!!
Puno vojim
Post je objavljen 27.04.2008. u 12:47 sati.