Jučer smo plakali od neizmjerne sreće i zahvalnosti Bogu što je sva naša vjera u neponovljivost naših rukometaša opravdana. Danas su opet bile prisutne suze, ali one bolne koje svojom slanoćšu nadražuju tek zaraslu ranu. Ona euforija od jučer, skakanje po ukučanima, vrištanje divljih životinja u ZOO-u, slapovi sretnih suza, osjećaj pretrčanog maratona ipak ostaju u mom srcu. Onaj neopisivi ponos koji je u inat svima koji su sumnjali, bio i ostao prisutan u meni i svima koji vole te dečke, nadjačao je razočarenje izgubljenom tekmom danas. |
Bilo je dana kad nisam |
Još jedan tjedan nastave je iza nas. Kad bi barem svaki bio takav: niš ne radimo, niko niš ne ispituje, niš ne pišemo, niš nismo skrivili...presavršeno! Ali znam, sad opet sve kreće po dobrom starom običaju. Ma dobro je to. Kak ne bi bilo. Zapravo, moglo bi biti puno bolje. Razred je u nekom čudnom rasulu. Skupina nepovjerljivih stranaca s raznim tajnama i problemima koji su im krivi za sve što nejde ko po špagi. Izlika za sva neugodna raspoloženja. Osjećaj da se ne moraju poniziti pred drugim ili potruditi popraviti stvari jer već ionako previše toga proživljavaju. I to je sranje! Postajemo ko odrasli. Uskogrudni dioptričari koji vide samo 2 metra ispred sebe. Najgora je stvar kad skužiš da si sam takav... |
Jeste se pitali da li je moguće pobjediti osjećaje i zaboraviti da uopće postoje? Kako utopiti tugu, očaj, razočarenje...emocije koje nas čine nesretnima, izoliranima i odbačenima? Je li moguće? Možda vrijeme i liječi sve rane, no problem je to što je vrijeme vrlo relativan pojam, neodređen i beskonačan, a isto tako i bespomoćan, ako si sami ne želimo pomoći. Lako je odlučiti da čemo krenuti dalje, okrenuti novi list, napraviti odlučniji korak, no prava borba tek slijedi kad riječi i odluku pokušamo sprovesti u nešto konkretno. Nakon prvog pada ljudi prečesto odustaju. Ili uopće ni ne pokušaju jer ih nešto u njima koči. Neki strah da se ništa neće promijeniti ili pak bespomoćnost da će ostati slabi, sami i napušteni bez tuđeg sažaljevanja. |
Je li se ikada itko prema vama ponašao kao prema zadnjem najjadnijem i najbeskorisnijem smeću? Izrekao vam toliko bolnih rečenica? Gledao vas očima koje viču : „Ne vrijediš ništa! Nikada neće biti ništa od tebe! Ne zaslužuješ ni disati! Gadiš mi se!...“ ? I tad kad sve utihne, kad shvatiš što se desilo, kad emocije počnu vrištati iz tebe, pukneš. Postaneš biće bez osjetila i razuma. Na koljenima u svojoj sobi nečujno vrištiš, jer te nitko ne smije čuti. Niz lice ti teku suhe suze, a oči su ti širom otvorene, izbezumljene i slijepe. Bol u tebi je prejaka. Želi van. Imaš osjećaj da ćeš se raspuknuti. Ali bol je prejaka. Uzimaš tu hladnu metalnu oštricu. Rijeka crne krvi plovi niz ruku. Oštricu pritišćeš sve jače jer ne osjećaš bol prouzročenu njome. Sila u tebi se smiruje. Gubi na snazi. Sjediš sam u svoja četiri zida i pitaš se nešto bez riječi. I sve je opet po starom. |
***ZAKON POLJUPCA*** |
Još jednom, sretna nova 2008.godina! Nadam se da ste ju dočekali na kvalitetan način. Uz nekoga posebnog: bilo trenutnu ljubav ili najboljeg prijatelja ili pak u krugu najbližih i najodanijih članova obiteljskog ognjišta. Bilo kako bilo, bila je ovo noć u kojoj smo namjerno ili neopazno donjeli neke odluke. Odluke koje obečaju da će bar neke stvari krenuti bolje. Odluke koje ulijevaju optimizam, koje zapravo naznačuju da svijet oko nas nije baš takav nepromijenjivi bauk. Bila je ovo noć za ludiranje po poslijednji put prije okretanja nove životne stranice. Noć za prisjećanje koga smo izgubili, a tko je ostao kraj nas. Tko nas je razočarao, koga smo razočarali, ko nas je usrećio više no što smo ikada mislili da je moguće... Noć za kretanje unaprijed! Hrabro i odriješito! |
< | siječanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv