Još jedan tjedan nastave je iza nas. Kad bi barem svaki bio takav: niš ne radimo, niko niš ne ispituje, niš ne pišemo, niš nismo skrivili...presavršeno! Ali znam, sad opet sve kreće po dobrom starom običaju. Ma dobro je to. Kak ne bi bilo. Zapravo, moglo bi biti puno bolje. Razred je u nekom čudnom rasulu. Skupina nepovjerljivih stranaca s raznim tajnama i problemima koji su im krivi za sve što nejde ko po špagi. Izlika za sva neugodna raspoloženja. Osjećaj da se ne moraju poniziti pred drugim ili potruditi popraviti stvari jer već ionako previše toga proživljavaju. I to je sranje! Postajemo ko odrasli. Uskogrudni dioptričari koji vide samo 2 metra ispred sebe. Najgora je stvar kad skužiš da si sam takav...
Primjećujem da sa skoro pol razreda ne razmijenim ni jednu jedinu riječ tokom cijelog dana. Ponekad čak ni je vidim, da su ljudi, do kojih mi je neizmjerno stalo, zaglavili u tamnoj provaliji. Još je gore kad to i primjetim a jednostavno ne znam pomoći i reći nekaj pametno. To je još veće sranje!
U petak bili na izletu u Zagrebu, Muzej grada Zagreba & Klovićevi dvori. Bilo prilično ok! U busu me jedino ubijalo u pojam to kaj se s nikim nemaš zajebavati, glupirati i smijati. Svi kartaju tu jebenu belu, slušaju mp3 ili pak umiru razmišljajući o osobama koje nikad nisu odvojile 3 minute svojih misli za njih. Patnja za nesretnom ljubavi je fakat grozna ovisnost. Riješih je se. No neki nisu. Ne žele. Podsvjesno misle da nikad neće ni uspjeti pa ni ne pokušavaju. Očekuju čudo ili kaj već. Ali niko ti neće izbaciti idiota iz glave ak ti to ne dopustiš. Čekati da te zavoli netko tko te nikad nije volio i tko k tome voli nekoga drugoga jako jako...prilično izgubljen posao, zar ne?
Komp me nekaj zafrkava pa nemrem biti na internetu. Pošto niš drugo ni ne delam na njemu osim kaj visim na msn-u ili pišem gluposti po blogu, pregledavala sam stare fotke. Stari prijatelji, sad su obični znanci. Naše urnebesne zafrkancije sad više nitko ne kuži osim nas, razdvojenih i u različitim svijetovima i snovima. Imam zakon frendove i obožavam srednju školu, no nekad bih poželjela vratiti se u osnovnjak i promijeniti naše odnose. Da je bar osmi razred bio prvi. Svi su u nekom božićnom ugođaju nostalgičnosti. Svak se druži sa svakim. Smijemo se, maštamo i obečajemo si da ćemo zauvijek ostati zajedno. I tjedan dana nakon, više zaboravljamo da smo dijelili punih devet godina našeg blesavog mladog života.
Strašne...sjećate se...makar se ponekad živcirale, uvijek smo se zajedno zajebavale i sve bilo ok! Dobri-loši-bolji dani...djeca...šale koje nitko nije kužil osim nas...One Tree Hill...rukometaši... Nekad je život bio tako jebeno jednostavan...
Post je objavljen 20.01.2008. u 14:51 sati.