nedjelja, 19.09.2010.

go and be gone

Upoznali smo se duž zagrljaje. Time si uništili strah. Osmijeh je bio iskren. To poznato lice bila je nestabilna hridina, koja je tvrdila da će sve biti dobro. Al oduvijek sam znala da je sve laž.
„Jesam li ti ikada rekla da te volim? Ako nisam, evo… volim te. Ne znam kako bih bez tebe. Ne mogu si to zamisliti!“ Tada. U tom trenutku. U ovom trenutku. Sada. Oni broje dane do kraja. Isti Oni koji su obećavali kumstva, cimerstvo i sl… gdje su sada? Nekada je bilo lako reći da će zvijezde pasti na zvuk udarca o čašu tequile. Jednog Tada nije bilo potrebno izreći osjećaje. Igra je bila u demo verziji, a iskrenost i vjernost neupitni. Puni mladosti, života i vjere. Sad samo pogled s prikrajka i smrknuto lice gospodara izmučenog tijela i izgubljene duše. Zaista odlaze. Uvijek otiđu. Nitko ne ostaje. Baš nitko. Samo ja sama. Svaki put iznova. Ja – osoba koju najmanje poznajem.
Osjećam promjenu po svojim očima. Od onih raširenih, blještečih ogledala sada su ostale samo dvije krpe natopljene lavinom tuge, koja nikako da potekne. Ne želim otići, no znam da nije na meni da biram. Nitko ne bira. To je tako i nikako drugačije!
Gdje sam nestala? To ne govorim ja! Ne ubijam se samoćom i sažaljenjem… ne! Ja to ne radim! Gdje je onaj leptir koji je težio nebesima i vjerovao u vječnost? Gdje sam ja, ona stara… ono dijete… koje iznova nalazi neki novi put iz neprohodnog labirinta? Je li se ovaj put ipak izgubilo? Odustalo?

12:18 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.