Fuck the world if they can't understand

Produženi vikend proveden u obliku beskonačne petlje: facebook/msn - knjiga - hrana - spavanje. Promijenjen raspored ubio me u pojam jer sve palo u ponedjeljak. Mah... pasmat... bude se preživjelo. Danas mi se vratil glas izgubljen u srijedu u neprestanom opjevavanju jednog te istog cd-a u Queen-u. Buraz se nije mogo odlučiti dal zvučim ko tuljan ili galeb. Bili smo si nešto strašno dobri ovih dana. Možda zato jer sam praktički večer provela s njegovim društvom - prvi dio večeri su bili zaduženi da budno motre, a poslije kad su se moji razišli, upoznavanje je postalo formalno. Šogoricu još nisam upoznala. Prihvatila je poziv na kavu, samo kaj sve to odgađamo ko da se bojimo jedna druge. Al glavno da nije plavuša... to je dovoljno da ju volim =).




Ne znam dal još čitaš moj blog, al samo ti želim reći da si opet bio u pravu. Što se više trudim igrati jebenog supermana, sve manje me ljudi voli. Od silnog tzv.pomaganja i želje da ljudima koje volim uljepšam život, ispadam tako licemjerna, a moji pokušaji završavaju sa svim samo ne pozitivnim ishodom. Osjećam se tak...emo... Ko velika gromada pogrešaka koja smeta na autocesti tuđih života. Ne znam kak da se popravim, kaj da promijenim, kak da pošaljem k vragu... Nekima želim reći da ih volim...a ne mogu. I sve postalo fuj fuj fuj....




I'll spread my wings and I'll learn how to fly
I'll do what it takes til' I touch the sky
And I'll make a wish
Take a chance
Make a change
And breakaway

... But I won't forget all the ones that I love ...






P.S. fajiš mi... (nadam se da bude dotična osoba shvatila da je to za nju)

Evo, blog je malo promijenjen. Estetički pokušavam pokazati samoj sebi da se život promijenio i da ga treba prihvatiti takvoga. Jučer bilo veliko pospremanje. Pobacala sam tonu dragih stvari koje su me podsjećale na određene osobe, izbrisala neke pjesme iz istih razloga i donjela neke odluke za koje se nadam da će ostati u glavi ipak nešto dulje no što je to uobičajeno kod mene. Bili jučer u Zbk-u da čujemo naš Nautilus. Prvo mi se nije išlo jer me ubijala upala mišića uzrokovana jednim satom tjelesnog kod ženske koja mijenjala našeg profača. Veliki šok za moj organizam kad s uobičajenih rituala sjedenja i slušanja profesorovih lovačkih priča pređemo na doslovno viježbanje punih 45 minuta. Osim toga počela me hvatati neka prehlada i uopće ne bih otišla van da majčica nije rekla: "No odi, budem ja došla po tebe." I fkt je došla, ovaj put nije zaspala. =)




Jučer mi bilo zakon. Čak i kad su pustili u Raci fucking My immortal, bilo ok jer me više niš nije podsjećalo na tu pjesmu. Zajebavanje s dragim ljudekima iz razreda, dobra muzika i smijeh. Istina da me ponekad večina njih tak zna živcirati, ali moji su i volim ih na jedan način koji je zapravo teško opisati. Nekaj slično bratsko-sestrinskoj ljubavi. Nekaj kaj mi puno znači, makar se iz mojeg ponašanja to i ne da prosuditi baš. Teško vama s menom. Al zamislite kak je onda tek meni! =))




Let me be, I'm alright
Can't you see, I'm just fine
Little skinny, okay
I'm asleep anyway

Then I heard a voice
Said "Son you have a choice"
I then slapped my face

Let me be, I'm okay
I'm awake anyway
It's too bright over there
I can shift, cannot steer
So I drive them away
For a while, then I stay

Evo trudim se biti divna krasna svima i onda puknem u krivo vrijeme na krivom mijestu uz krivu osobu i skužim da mi niš nije imalo smisla. Nakon te jebene subote naslušala sam se raznih govora. Većinom sam ih tražila jer niko mi niš nije htio reći osim da sam glupa i da ne razmišljam. I nakon kaj čujem kaj ko ima za reći, po prvi put ja odlučila zaboraviti treehillovske rasplete i poslati sve k vragu (puno hvala jednoj osobi koja je ostavila jebeno dobar komentar i spustila me na zemlju). Jednom bude prestalo biti toliko bitan. Jednom ću zaboraviti miris, koji ko za vraga ima doma i moj buraz. Jednom ću prežaliti. A do tada ga puštam na miru kak me je i tražil. Svoje sam rekla, prije, tokom i poslije subote. Moje nepovjerenje je na kraju ispalo opravdano jer da mu je bilo stalo, imalo, ne bi ovak završilo. A sad gotova priča.




Cijeli tjedan burazu radim usluge (č.pišem zadaće iz njemačkog kojeg nemam blage veze) samo jer se meni ne da učiti. Više opće ne znam kak to učenje šljaka. Vrhunac mi je pročitati gradivo dva puta. Jooooj!!! Fala Bogu da imamo samo još par tjedana da ja stigem nategnuti tu peticu... blago meni....=)) Najbolje iti markirat dio likovnog tak da se ide papati s G. i vidjeti rasku na putu. I kad se nađu dvije tuke ko mi, naravno da se ide sakriti u muški wc...ma gdi drugdje....=) I tak G. išla proviriti gdi raska kad ono susretnu se pogledi. Mi smo se potrgale u tom smrdljivom wc-u. Ja se sela na pod i trgala. Pasmat G. =))




17.5. svi u Zbk u Golubek na Nautilus. Idemo feštat! I onda u srijedu Kamenka ima ročkas. Četvrtak i petak nema škole. I slijedeći vikend izletek. Joj kak se bumo trgali tih dana =). Još da ja dobim fucking okladu s Lavicom na izletu (č.litru tequile) sve zakon. Za sad su dogovorčići za izlet više no primamljivi tak da nemre biti loše. Jednostavno nemre. Samo da se još raska zgubi negdi po putu...




Priznajem da sam smotana čudakinja koja nikad ne misli kad to treba, a kad misli misli krivo. Volim tequilu. Volim se smijati. Volim budalu. Volim svoj život. Imam još mjesec i nekaj sitno 16 godina i mislim ih provesti zoom happy. Još se grizem za greške s kojima sam izgubila dva frenda al znam da ću ih vratiti kad ustabilim samu sebe. Sve bude ok dok se borimo i smijemo.




Znam da post nije nekaj. Više niš ne stignema smisliti u busu=)
pusek

Od kud početi? Već sam tolko verzija ove priče ispričala, da više ne znam koja je prava. Svaki put nešto izostavim, kolko namjerno kolko slučajno. Neke stvari ne znam il sam ih zaboravila, izmislila, ili samo ne vjerujem da postoje. Kad netko ubije u tebi posljednju sigurnost i povjerenje, teško je izbaciti iz glave uvjerenje da postoji druga pouzdanija šansa. Svaki detalj koji govori negativno, samo izoštrava tu lošu sliku toliko jako da sve lijepo postaje prolazno i nestvarno. Ne želiš riskirati s razočaranjem. Lakše se odcijepiti od mogućih događaja nego se potruditi. Al teže je kad se moraš pitati kaj je moglo biti. Nije dobro kad previše razmišljaš, nije dobro kad zaboraviš razmišljati. I dok skužiš kaj uopće želiš, dođe jutro...




Nikad ne volim slušati kad mi neko soli pamet jer već sve znam kaj mi bude rečeno. Sad prvi put nemam pojma o ničemu i svaki novi razgovor pomaže i otkriva neke stvari na koje prije nisam gledala s ovog gledišta. Neke riječi rasplaču, neke vrate dobro raspoloženje, dok neke bole ko sam vrag. Al zaključak je jedan. Vrijeme se ne da vratiti. Kaj sam napravila, napravila sam. Nisam uspješna u potrazi za novom šansom. Nema ju smisla ni tražiti. Još uvijek pomišljam da ak se tak brzo odustalo, nije bilo iskreno, čega sam se od početka bojala. Al sad je prekasno da razmišljam.




Život ide dalje... Vrijeme liječi sve rane... Osjećaji, čvrsto se nadam, zaboravljaju... Godine prolaze... Nema još puno... Nije bitno kaj je moglo biti, nek razlog zakaj boli ovo kaj je sad. Al gotovo je. Valjda bude i bol jednom završila s mandatom. Ostao je samo jedan 'zbogom' na kraju poruke. I zvuk klavira koji svira nekad dragu, sad potpuno depresivnu pjesmu... dok su ti leđa okrenuta. Fairytales don't always have a happy ending, do they?

Jučer sam vidjela curu s kojom smo nekad davno, par godina, išle u osnovnjak. Trebalo doći svo žensko društvo, al na kraju bile sam Haley, Brooke i ja jer ostatak bio spriječen iz razno raznih, meni pomalo nedostatnih razloga...al ok. Pričale smo i smijale se. Al jednostavno nemreš biti nasmijan a da ne osjećaš grižnju savijesti kaj je tebi tak lijepo, dok ona ne zna kako će biti kad navrši 18. Djevojka potjeće iz veoma disfunkcionalne obitelji. Naši tzv.problemi su u njenom životu nešto što se uopće ne pamti i za što nema mjesta u njenim očima i mislima. Policija, popravni domovi i tučnjave su njena svakodnevnica. Obiteljski ljubav, onu roditeljski barem, nikad zapravo nije ni upoznala. Živi kod ljudi koji su za to plaćeni, daleko od obitelji. Kako je čeznula da joj kažemo ako joj viđamo roditelje, no bilo je lakše reći samo jedno jednostavno NE. Stvarno se pitam koliko čovjek može podnjeti boli...




Ostatak večeri proveden u High Lifeu prošao, meni osobno super. Bila moja G. i Lavica, kasnije došo i braco i Mišek. Pila se tekila...mmmmmmmm.... S mojim omiljenim fazankama: Tamarom, Tenom i Helenom =)). Prezakon =) =) =)
Al najbolje je to kad ti neko zamjera kaj si nakon puna četiri dana dobre volje. Dana kad se probudiš u 5 samo da osluškuješ razgovore iz kuhinje i tatino raspoloženje te predviđaš ko bi danas mogao ispaštati i plakati. I onda dođeš van, dobre si volje, al imaš tu jebenu čašu ispred sebe i ...ah da... zbogom.... ( =) lol (= ).




Jednostavno mi se ne da pisati. Pozdrav mojim fazankama --> ovo obavezno ponavljamo =)! Pozdrav Luciyi (nadam se da se vidimo i hvala na pozdravima). Brooke, pozdravi dragoga uz ispriku.... Haley pusa pusa pusa i POŠALJI SLIKE! Pozdrav svima koji se vole. Svima iz 2.pm-a i svima koji navraćaju na ovu stranicu.
vejiki pusek