Marketing
Truely Madly Deeply
Od kud početi? Već sam tolko verzija ove priče ispričala, da više ne znam koja je prava. Svaki put nešto izostavim, kolko namjerno kolko slučajno. Neke stvari ne znam il sam ih zaboravila, izmislila, ili samo ne vjerujem da postoje. Kad netko ubije u tebi posljednju sigurnost i povjerenje, teško je izbaciti iz glave uvjerenje da postoji druga pouzdanija šansa. Svaki detalj koji govori negativno, samo izoštrava tu lošu sliku toliko jako da sve lijepo postaje prolazno i nestvarno. Ne želiš riskirati s razočaranjem. Lakše se odcijepiti od mogućih događaja nego se potruditi. Al teže je kad se moraš pitati kaj je moglo biti. Nije dobro kad previše razmišljaš, nije dobro kad zaboraviš razmišljati. I dok skužiš kaj uopće želiš, dođe jutro...
Nikad ne volim slušati kad mi neko soli pamet jer već sve znam kaj mi bude rečeno. Sad prvi put nemam pojma o ničemu i svaki novi razgovor pomaže i otkriva neke stvari na koje prije nisam gledala s ovog gledišta. Neke riječi rasplaču, neke vrate dobro raspoloženje, dok neke bole ko sam vrag. Al zaključak je jedan. Vrijeme se ne da vratiti. Kaj sam napravila, napravila sam. Nisam uspješna u potrazi za novom šansom. Nema ju smisla ni tražiti. Još uvijek pomišljam da ak se tak brzo odustalo, nije bilo iskreno, čega sam se od početka bojala. Al sad je prekasno da razmišljam.
Život ide dalje... Vrijeme liječi sve rane... Osjećaji, čvrsto se nadam, zaboravljaju... Godine prolaze... Nema još puno... Nije bitno kaj je moglo biti, nek razlog zakaj boli ovo kaj je sad. Al gotovo je. Valjda bude i bol jednom završila s mandatom. Ostao je samo jedan 'zbogom' na kraju poruke. I zvuk klavira koji svira nekad dragu, sad potpuno depresivnu pjesmu... dok su ti leđa okrenuta. Fairytales don't always have a happy ending, do they?
Post je objavljen 05.05.2008. u 16:13 sati.