Jučer smo plakali od neizmjerne sreće i zahvalnosti Bogu što je sva naša vjera u neponovljivost naših rukometaša opravdana. Danas su opet bile prisutne suze, ali one bolne koje svojom slanoćšu nadražuju tek zaraslu ranu. Ona euforija od jučer, skakanje po ukučanima, vrištanje divljih životinja u ZOO-u, slapovi sretnih suza, osjećaj pretrčanog maratona ipak ostaju u mom srcu. Onaj neopisivi ponos koji je u inat svima koji su sumnjali, bio i ostao prisutan u meni i svima koji vole te dečke, nadjačao je razočarenje izgubljenom tekmom danas.
Priznajem da sam mrzila cijelu dansku repku na čelu s jebeno dobrim Hvidtom. Španjolske suce još uvijek mrzim bez imalo grižnje savijesti. A kaj mogu kad je cijeli Svemir bio protiv naše pobjede. Bezbrojne povrede, koje su dečki podnosili više nego nadljudski; Linino isključenje + 4min sudačke kazne; sljepost sudaca u ključnim trenucima za nas; nemoć Balića; manjak naše prve postave koja je osvajala zlata; poništenja pogodaka; kvaliteta Danaca; naša iscrpljenost... nemreš protiv svega toga! Drago mi je kaj su Balić i Vori primili nagrade i bili uvršteni u najbolju postavu prvenstva. To je najmanje kaj su zaslužili! Ali, nagledasmo se fakat zakonskih utakmica. Dobili pokoji čir na želucu. Ostali bez nekoliko tisuća neurona. Ali vrijedilo je!
Čudo se ostvarilo! Ona neobečavajuća reprezentacija na početku prvenstva osvojila je totalno zasluženo ( po mome bi to ipak trebalo biti zlato, ali ipak kaj je tu je ) SREBRO!!!! I nevjerojatno sam ponosna na njih! Borili su se (više nego doslovno) na štakama i došli dalje nego što je velika većina mislila. Pokazali su da su nevjerojatni! Drugačiji i bolji od sviju ostalih. Jedino mi krivo kaj moramo u kvalifikacije ua OI. Ali budemo mi to. A slijedeće godine nastupamo na domaćem terenu. Hvala Bogu da je buduća dvorana kraj moje kumice! Kak bu jebeno! Nema nam kraja!
Ovih je dana fakat lijepo biti hrvatski navijač!
Post je objavljen 27.01.2008. u 19:45 sati.