Fuck the world if they can't understand

Upravo sam se vratila s kave s Haley, Beooke i Ančy (stara frendica iz osnovne s kojom sam s vremenom izgubila kontakat). Tokom našeg razgovora, smijanja i ironičnih upadica, sjetila sam se naše povezanosti u osnovnjaku, ali i skužila kak smo se promijenile, neke više, neke manje. Ali svakako mi je bilo drago kaj smo se ispričale. Ančy, nadam se da si našla blog. I ovo obavezno ponavljamo!




Inače, skoro cijeli dan ramišljam o tome kak sam se promijenila. Evo Turčiću, ti i razgovor na msn-u zaslužni za to. Stvar je u tome da mi se uopće ne da biti među ljudima. Najrađe bih se zatvorila u sobu i prespavala neka dva tjedna. Jednostavno mi je u petak došlo da prestanem glumiti da sam stalno dobre volje. Trebalo mi je malo odmora u depresiji. Mislim nije to bila depresija, nek sam se samo htela odvojiti od svijeta, zaustaviti vrijeme i zatvoriti se u podkrovlje i pisati.
Još uvijek nisam završila onu priču. Imam dva poglavlja. Riječ je o curi koja je toliko obična da niko o njoj ne bi ni pisal. Bježi od kuće i uništava si život jer želi biti netko koga je izmislila. I sad ja došla do zapleta, i ne znam ko je ta cura zapravo i kak da opišem njene osjećaje kad se desi totalni vrhunac priče? Je li moguće vratiti se na staro? Biti osoba koja si nekad bio kad još zapravo nisi počeo živjeti?




Bila sam dijete odjeljeno od ljudi. Hrpa izmišljenih prijatelja, priča i događaja. To je bilo moje djetinjstvo prije škole. Mislim da nikad nisam bila toliko sretna. Znala sam što je stvarnost, ali sam u bilo kojem trenutku mogla biti što god sam htjela. Imala sam svijet u svojim rukama. Izmišljala sam si život. Ljude. Igre. Zamišljala sam da su drveća zapravo ljudi koji su nešto skrivili pa su zamrznuti. Šetala sam šumom i gledala u nebo. Trčala po kiši, po najvećeme pljusku i smijala se psima koji su poludjeli skupa sa mnom. Brinula se o svojih 60 kaktusa. Jadala se zečevima. Vjerovala jedino životinjama jer me oni nikad nisu razočarali i bili protiv mene. O svemu što sam vidjela izmislila sam priču. Moj je život, kad sam to željela i kad nikoga stvarnoga nije bilo kraj mene, bio mašta. Savršena iluzija. Radoznala, uvijek nasmijana, punih pluća neke pozitivne euforije...to sam bila ja sa 6 godina života...




Danas kao i onda nemam potrebu vidjeti ljude. Ali samo to je ostalo isto. Pokušavam se zaljubiti, no ni to mi nejde. Izgubila sam ljude koji su stvorili maštu i želje one curice. Prestala sam gledati obične stvari njenim očima. Kiša mi je postala depresivna. Nebo u ljetno popodne gledano iz hladovine šume postalo je oblačno. Život je izgubio čar, a ja ne znam zašto. Djetinjaste stvari više ne prepoznajem. Sve oko mene je odraslo. NE ŽELIM BITI TAKVA!
Želim biti ono suludo dijete. Želim vratiti onu strast prema životu. Želim vratiti onu curicu koja je pohađala izmišljenu školu s izmišljenim prijateljima i omiljenim pesekom na susjedinom balkonu. Želim se smijati dok pjevam nasred brda, pjesme kojima ne znam tekst. Želim ležati na travi i prepoznavati oblike koje poprimaju oblaci. Želim gledati zaleđene slapove šumskih potočića. Želim zaspati s mislima da ću jednog dana činiti velike stvari. Da ću, kad budem velika, biti nešto zbog čega ću uvijek ostati to nasmješeno dijete.




Opće ne znam kaj pišem. Zakaj. Ne znam kaj me muči. Ne znam zakaj su mi svi osjećaji jednostavno otupili. Osjećam ko da ne živim za sebe nek za mišljenje drugih. Ko da mi život može ići samo u jednom smjeru kojim beciljno, užurbano hodam gledajući u pod. Osjećam ću se sutra probuditi i biti sama, s poslom, brdom problema i obaveza. Osjećam ko da mi život i djetinjstvo izmiče iz ruku i da nad ničim više nemam kontrolu. Kaj mi je došlo? Sad vidim da mi naslov nema veze s tekstom (koji nema veze s ničim). Ne znam dal znate tu pjesmu. Meni je zakon. Kad ju čujem, sjetim se najdražih frendova, ljudi koji su ušli, ostali i vratili se nako duga vremena u moj život. Život koji se zapravo i svodi na prijatelje. Prijatelji su jedina ljubav koja je ostala od one curice. Možda ih zapravo i toliko trebam. Da vrate suludost nevinog pokleda na svijet u mene.