...

"The greatest thing you'll ever learn
Is just to Love and be Loved in return."
(Najveća stvar koju ćeš ikada naučiti
Je samo voljeti i biti voljen)

29.06.2006. u 23:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

It's OK

It's OK
Love is only meant for some
I'm the rock
The shoulder you can cry on
I keep the walls from falling down
I keep the walls from falling down
I keep the walls from falling down


U redu je
Ljubav je suđena samo nekima
Ja sam stijena
Rame na kojem možeš plakati
Spriječiti ću zidove da ne padnu


I'll play it straight
While you laugh and drink and party all night long
I'll designate myself
To be the driver who takes you home
I keep the walls from falling down
I keep the walls from falling down


Igrat ću pošteno
Dok se ti smiješ i piješ i zabavljaš se cijelu noć
Žrtvovati ću se
Da budem vozač koji će te odvesti kući
Spriječiti ću zidove da ne padnu


You can be pretty and tragic
I'll try to keep the walls from falling down
You can be beautiful and fabulous
I'll try to keep the walls from falling down
I can't reach the pain you feel
But I'll try to keep the walls from falling down
If you can hold on
Lose your fear
I'll try to keep the walls from falling down
Falling down
Falling down
Where is your saint?
To let you know you're not alone
To bring you peace
Help me be your friend your confidante
And keep the walls from falling down
Keep the walls from falling down
Keep the walls from falling down


Možeš biti lijep i tragičan
Pokušat ću spriječiti zidove da ne padnu
Možeš biti divan i nevjerojatan
Pokušat ću spriječiti zidove da ne padnu
Ne mogu dosegnuti bol koju osjećaš
Ali pokušat ću spriječiti zidove da ne padnu
Ako uspiješ izdržati
Izgubiti svoj strah
Pokušat ću spriječiti zidove da ne padnu
da ne padnu
da ne padnu
Gdje je tvoj svetac?
Da ti da do znanja da nisi sam
Da ti donese mir
Pomogne mi da budem tvoj prijatelj
Osoba u koju se možeš pouzdati
I da pokušam spriječiti zidove da ne padnu
Pokušam spriječiti zidove da ne padnu
Pokušam spriječiti zidove da ne padnu


Tracy Chapman (Telling stories Album)

29.06.2006. u 23:42 | 1 Komentara | Print | # | ^

DUSO

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

Halil Džubran

29.06.2006. u 23:41 | 0 Komentara | Print | # | ^

VEĆ NAGLAS…

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.

Izet Kiko Sarajlic

29.06.2006. u 23:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

Miroslav Krleža:

JERUZALEMSKI DIJALOG

- A tako? On je iz Nazareta?
- Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je rođena teta!
- A ja sam čula da je on nezakonito dijete
i da mu otac ulice mete.
- Rođen je u štali, to je stalno;
uopće: podrijetlo toga dečka je nejasno i kalno.
S nekakvim starcem da mu se klati mati.
Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
- Pa dobro. Ima li on kakve škole?
Je li svršio maturu?
- Ali!
Gospa se po svoj prilici šali!
Kakvu božju maturu?
Neki dan na cesti
poljubio je jednu javnu curu!
S dangubama pije; za njim idu
sami bokci, slijepci i ribari,
a sad je stao i djecu da nam kvari.
Već su i prijave stale da protiv njega
policiji stižu.
Pazite dobro, gospa,
taj će dečko svršiti na križu!

29.06.2006. u 23:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

Povratak


DOBRIŠA CESARIĆ
POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
-------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

29.06.2006. u 23:37 | 0 Komentara | Print | # | ^

Prica

Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, ko crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slucajno se setih neveseo,
jer volim
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem do godine zamirise,
ko zna gde cu biti.

U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.

(Milos Crnjanski)

29.06.2006. u 23:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

Zabranjeno Pusenje - Pamtim to kao da je bilo danas

Pamtim to kao da je bilo danas
Kada je babo Atif otiš'o od nas
U ruci mu piva, za reverom značka
FK Sarajeva

Kazo je da mu je dosta žene i djece i kuće
I da ga neka nostalgija vuče
I da će se vratit' kad mu bude ćeif

Mi smo djeca čučali ispod jorgana
Komšiluk vik'o Fatma bona pusti hajvana
Vratit će se on samo da propije sve

Al' prođe od tad' 13 bajrama
Babo Atif se ne vrati k nama
Kažu da ga je kod Hadžića satr'o voz

A ja sam uletio u Faćinu raju
Sverco kafu bunario po tramvaju
Prodavo farmerke
Mislio sam da za to imam nekog šlifa
I zaboravio riječi rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku"
Hajd' reko...

I fakat kad murija ufati Omera
I ovaj propjeva poslije dva šamara
I reče o raji sve sto zna
Zaboravio je bio sve zajedničke akcije
Zaboravio je bio sve zajedničke derneke
Zaboravio je bio kako sam njega
I onog malog Dragu
Dva put' spasio od belaja

I sada u miru istražnog zatvora
Razmišljam o riječima rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku"

29.06.2006. u 23:35 | 0 Komentara | Print | # | ^

NEDJELJNI KOMENTAR (A ja nemam dara)


čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže
tko ne misli ovako taj kleveće i laže
ljudi bez kalibra i ideje
ufuravaju nam istine crno bijele
investicije su probile plafon troše se krediti
svuda mnogo paranoje svi su do grla u krizi
a mi bismo htjeli da budemo centar svijeta
kineski sindrom za mnoga ljeta
a ja
ja nemam dara
zabranjeno da se odgovara
šljakeri danas zive kao bubreg u loju
nitko ih ne dira dok stoički drmaju lozu
penzioneri sjede mirno kao ptice na grani
raj za moju staru vrte se tobogani
svako malo neko se pospe pepelom po glavi
opreznost iznad svega budi pametan stari
a kaj ti tu možeš ne budi lud
oni budu tebe rista ravno na sud
a ja
ja nemam dara
zabranjeno da se odgovara
moja mala nije nikad bila u jumbo jetu
ne pada joj na pamet ona drži dijetu
klinci zure u tv i to po cijeli dan
oči su im četvrtaste kao ekran
ja se vraćam kući rano u pola šest
na prvom uglu konfisciram jogurte
udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti
ako ne slušas kurvin sine nećes ni jesti
a ja
ja nemam dara
zabranjeno da se odgovara

autor: đoni štulić iz plemena starih azra

29.06.2006. u 23:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Citavog njezinog zivota

Prilegao sam nakratko. Ali svaki put kad
sklopim oci, macji repovi prolaze polako duz Strejta
prema Kanadi. I ti talasi. Valjali su se na plazu
pa onda nazad. Znate da ne sanjam.
Ali prosle noci sanjao sam da gledamo
sahranu na moru. Isprva bejah zapanjen.
I zatim ispunjen zaljenjem. Ali ti
dodirnu moju ruku i rece: „Ne, u redu je.
Bila je vrlo stara, i on ju je voleo citavog njezinog zivota.“

Rejmond Karver

27.06.2006. u 23:01 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove

Puedo escribir los versos más tristes esta noche


Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Escribir, por ejemplo: "La noche está estrellada,
y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".
El viento de la noche gira en el cielo y canta.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Yo la quise, y a veces ella también me quiso.
En las noches como ésta la tuve entre mis brazos.
La besé tantas veces bajo el cielo infinito.
Ella me quiso, a veces yo también la quería.
Cómo no haber amado sus grandes ojos fijos.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.
Oir la noche inmensa, más inmensa sin ella.
Y el verso cae al alma como al pasto el rocío.
Qué importa que mi amor no pudiera guardarla.
La noche está estrellada y ella no está conmigo.
Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
Mi alma no se contenta con haberla perdido.
Como para acercarla mi mirada la busca.
Mi corazón la busca, y ella no está conmigo.
La misma noche que hace blanquear los mismos árboles.
Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.
Ya no la quiero, es cierto, pero cuánto la quise.
Mi voz buscaba el viento para tocar su oído.
De otro. Será de otro. Como antes de mis besos.
Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.
Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.
Porque en noches como ésta la tuve entre mis brazos,
mi alma no se contenta con haberla perdido.
Aunque éste sea el último dolor que ella me causa,
y éstos sean los últimos versos que yo le escribo.
Veinte poemas de amor y una
canción desesperada Twenty Love Poems and a
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Escribir, por ejemplo: "La noche está estrellada,
y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".
El viento de la noche gira en el cielo y canta.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Yo la quise, y a veces ella también me quiso.
En las noches como ésta la tuve entre mis brazos.
La besé tantas veces bajo el cielo infinito.
Ella me quiso, a veces yo también la quería.
Cómo no haber amado sus grandes ojos fijos.
Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.
Oir la noche inmensa, más inmensa sin ella.
Y el verso cae al alma como al pasto el rocío.
Qué importa que mi amor no pudiera guardarla.
La noche está estrellada y ella no está conmigo.
Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
Mi alma no se contenta con haberla perdido.
Como para acercarla mi mirada la busca.
Mi corazón la busca, y ella no está conmigo.
La misma noche que hace blanquear los mismos árboles.
Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.
Ya no la quiero, es cierto, pero cuánto la quise.
Mi voz buscaba el viento para tocar su oído.
De otro. Será de otro. Como antes de mis besos.
Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.
Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.
Porque en noches como ésta la tuve entre mis brazos,
mi alma no se contenta con haberla perdido.
Aunque éste sea el último dolor que ella me causa,
y éstos sean los últimos versos que yo le escribo.




Tonight I can write the saddest lines


Tonight I can write the saddest lines.
Write, for example, 'The night is shattered,
and the blue stars shiver in the distance.'
The night wind revolves in the sky and sings.
Tonight I can write the saddest lines.
I loved her, and sometimes she loved me too.
Through nights like this one I held her in my arms.
I kissed her again and again under the endless sky.
She loved me, and sometimes I loved her too.
How could one not have loved her great still eyes?
Tonight I can write the saddest lines.
To think that I do not have her. To feel that I have lost her.
To hear the immense night, still more immense without her,
And the verse falls to the snow like dew to the pasture.
What does it matter that my love could not keep her.
That night is shattered and she is not with me.
This is all. In the distance someone is singing. In the distance.
My soul is not satisfied that it has lost her.
My sight searches for her as though to go to her.
My heart looks for her, and she is not with me.
The same night whitening the same trees.
We, of that time, are no longer the same.
I no longer love her, that is certain, but how I loved her.
My voice tried to find the wind to touch her hearing.
Another's. She will be another's. Like my kisses before.
Her voice. Her bright body. Her infinite eyes,
I no longer love her, that is certain, but maybe I love her.
Love is so short, forgetting is so long.
Because through nights like this one I held her in my arms
my soul is not satisfied that it has lost her.
Though this be the last pain that she makes me suffer,
and these the last verses that I write for her.


Ove noci


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.


(Pablo Neruda)

27.06.2006. u 22:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

Cekaj me

Cekaj me, i ja cu doci,
samo me cekaj dugo.
Cekaj me i kada zute kise
noci ispune tugom.
Cekaj me i kada vrucine zapeku,
i kada mecava brise,
cekaj i kada druge nitko
ne bude cekao vise.
Cekaj i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci.
Ne slusaj kad ti kazu
kako je vreme da se zaboravis
i da te nade lazu.
Nek poveruju i sin i mati
da vise ne postojim,
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dusu
nek siju kod ognjista.
Cekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti nista.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
sve smrti me ubit nece.
Nek kaze tko me cekao nije
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatit,
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ce mo kako
prezivjeh vatru kletu -
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svetu...


(Konstantin Simonov)

27.06.2006. u 22:51 | 0 Komentara | Print | # | ^

Neznosti

Smisao reci meri se
vestinom precutkivanja
lepotom neizgovorenog

sustina kazivanja samo je tisina
onog najglasnijeg u nama
jedina prava vecnost
samo velicina prolaznosti

da li je vaznije kako TE reci
ili kako precutati

Uvek smo
samo ono sto nam nedostaje
ali
moze li ista
tako da se razlikuje od nas
kao mi sami

Nismo li samo neka granica
sustine i smisla
ono malo beskraja
izmedju nenadjenog i trazenog
neka najcudnija pogodba
UZROKA i POSLEDICE
u izazivanju postojanja
da li je neizvesnost - mogucnost izvesnog
da li je sreca - ne znati mnogo

Nista nije slucajno ili je slucajno sve
covek je ono sto cini
(dosada je najgluplji prigovor postojanju)
da li je jednostavnije biti izuzetak
ili pravilo

Umetnost vode nije u izvoru
vec u zedji
mudrost hleba nije u psenici
nego u gladi

(lepota razumevanja pociva u sumnji)

opravdanje prolaznosti je u stvaranju
u gradjenju necega sto je najvise TI

da li je sposobnost da osmislis
najlepsa umetnost postojanja

da li je vaznije - nadvladati daljine ili znacenja

Ono najvece sto se moze doziveti nije vecnost
vec trenutak

lepota beskonacnosti - mudrost je konacnog


Odlomak iz knjige pesama "Neznosti" Mokrincanina i pesnika Mite Golica

26.06.2006. u 20:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

~ * ~

Ne volim tebe tako strasno ja,
niti za mene sja tvoja lepota;
u tebi volim patnju svog zivota
i mladost koju satre sudba zla.

Kada u tvoje oci ponekad
moj pogled dugo, dugo upija se;
tajanstven mene razgovor zanese,
al' srce s tobom ne govori tad.

S negdanjom dragom pricom u cas taj,
u liku tvom lik trazim druge jedne,
na usnama ti - usne davno ledne,
u oku - oka ugasenog sjaj.

(Mihail Lermontov)

26.06.2006. u 20:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

Rastanak

Tamo amo, s dvojke na cetvorku,
varkas se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una cobanica,
odnese ti cetiri godine.
Oprastaj se s pustopasnom bracom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihacom.

Zamukose sobe internata
i u njima smicalice djacke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljacke.
Osta Murat, poslasticar stari
i njegovi kolaci "brdari".

A drugovi! Kome prvo prici,
dok okolo spomenari kruze?
Tihim glasom jedva progrguces:
- Daj mi sapu. Dovidjenja, druze!
Okrenes se, dok suze uminu,
stariji se cinis za godinu.

A sa kim se pozdraviti necu?
Zasto mi se oci rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kucici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Cesto sam joj pisao zadatke,
saputao tablicu mnozenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjecah se kao mladozenja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noc punu kreketanja
(zabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuce njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli dusa,
kad se gdjegod javi kreketusa.

(Branko Copic)

26.06.2006. u 20:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

ŽEDAN

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

Octavio Paz


26.06.2006. u 20:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

Zaljubljen u Ljubav

Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grese
kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su
ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i
podario mi komadic zivota, moguce je da ne bih kazao sve sto mislim, ali
bih nesumnjivo mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio ne po onome sto
vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise. Shvatio
sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset
sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali
spavaju. Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od
cokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao
da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu
Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u
casu svitanja. Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih
bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... Ne bih pustio da prodje
ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih Volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u Ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostareli kada
prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da
sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu
vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da
citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreca u
nacinu savladjivanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne
svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek. Naucio sam da
covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu
pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj
sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem...

(Gabriel Garcia Marques)

26.06.2006. u 20:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ti i ja

Osjecam zivo srebro tvoje biti
zednu kap u svakom zrncu krvi
zivotno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, rasplece i mrvi .

Zelja ti je zarka. Jos nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuse usta.
Ne znam zasto nema medju nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti sto bi htjeli da se cvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru drscu - sami su na svijetu
u samoci zudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela sto bi htjela da se tijesno zdruse
pretoce u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruse
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vjecno, cemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog casa.
Ti sumnjas u trenutak, a ja imam vjere,
u vjecnost trenutka u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti lezaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toce crvi.

Propadni u meni, pretoci se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vjecnost je siva !!!

(Gustav Krklec)

26.06.2006. u 20:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Dusa ti je bila

Dusa ti je bila otvorena, svijetla
tako da ne mogoh nikad u nju uci.
Okusah precace uzane, prolaze strme i opasne.
Al tvojoj se dusi pristupiti moglo putima sirokim.
Spremih ljestve vitke -
zidine visoke sanjah kako prijece pristup tvojoj dusi
- ali dusa tvoja bijase bez straze, zidova i plota.
Trazio sam k tebi uska vrata duse,
al dusa ti bjese tako otvorena,
da nikakvih vrata na njoj nije bilo.
Gdje je pocinjala?
Svrsavala, gdje je?
I ostadoh tako zauvijek sjedeci tu,
na zagonetnom pragu tvoje duse.

(Pedro Salinas)

26.06.2006. u 20:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ne

Noc te unistava da bih te trazio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.

Kakva samoca i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.

Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
Moje su reci uspravne trazeci te utaman.
Spokojna noc u meni, horizontalna i duga,
pruzena kao reka sa samostalnim obalama.

Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje secanje.
Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostajes...

(Jose Luis Hidalgo)

26.06.2006. u 20:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

Trag

Zelim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.

Da poneses od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...

puteva zasutih liscem svelim
sa jablanova.

(Milos Crnjanski)

26.06.2006. u 20:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ko sam ? Sta sam ?

Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj zivot uzgred, tuzna lica,
ja proziveh uz ostali svet.

I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta vec se ljubih s drugom,
k'o da kresem vatru po sibici,
nezne reci sapucem ti dugo.

"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
dusa hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod coveka,
nema vise istine u njemu.

Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.

Ali uvek, trazec' srodnu sebi,
muceci se bez neznosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.

Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tuzna lica,
isto tako k'o ostali svet

(Sergej Jesenjin)

26.06.2006. u 20:14 | 0 Komentara | Print | # | ^

Na sve spremna budi

Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao devojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeleti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina posle nase, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udjes
s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam
"Snezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri
beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem, kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

(Izet Sarajlic)

26.06.2006. u 20:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

(Rade Serbedzija)

26.06.2006. u 20:02 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gibranove misli 2

* Nebeska je ljubav oslobodjena ljubomore, bogata je i nikada ne ranjava duh.

* Casa nece privuci nase usne, ne vidimo li boju vina kroz njen prozirni kristal.

* Dat cu mu sve, sto slaba zena moze dati jakom muskarcu.

* Voljela bih da me ljubis, kao sto pjesnik ljubi svoje otuzne misli.

* Kakav je onaj covjek, koji nikada nije srknuo iz case ljubavi, i kakav duh ima onaj, ko nikada pun postovanja nije stao, pred osvijetljenim oltarom u svetistu, ciji su podovi srca muskarca i zene, a strop skrivena zavjesa snova? Kakav je cvijet, na cije latice zora nikada nije spustila kapljice rose; kakav je potok, koji izgubi svoj tok i ne izlije se u more?

* U usta si joj udahnuo zivot i u srce si joj posijao sjeme smrti

* S ljubavlju si mi otvorio oci i s ljubavlju si me oslijepio

* Istinska bol je nijema

* Jedan sam medju onima, koji vjeruju, da je duhovni napredak zakon ljudskog zivota

* Prkosenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Leptir, koji leti oko svjetla dok ne umre, vrijedniji je divljenja od moljca, koji zivi u tamnoj rupi.

* Kako ranjeno srce moze naci utjehu u razocaranoj dusi?

* Ljubav je dragocjeno blago, to je Boziji dar osjetljivim i velikim duhovima

* Ogranicena ljubav zahtijeva ljubljenu osobu, neogranicena zahtijeva samo sebe samu.

* Dusu, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Bozju sjenu, nikada vise nece biti strah ni samog vraga.

* Slavuj u krletci ne savija gnijezda, da njegova djeca ne bi zivjela u ropstvu...

25.06.2006. u 19:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

Doktor za rock'n'roll (V. Poljubac)

***
„To što meni treba to nema u knjizi
jer život se ne uči, dabome, jer život se živi!
...
To što na jeziku, to mi i u duši
Jer ja nisam čovjek što lagati zna
Dugo sam bio bijela vrana u kući
Jer neće da shvate da put biram sam
Još vidim užas kod sviju na licu
Kada prvi put ja reko sam ne
I na svoju ruku sam postao čovjek
I kad bi opet, ja isto bi sve“
***

25.06.2006. u 19:38 | 0 Komentara | Print | # | ^

Magistrale

Neka me nedostojnog vetar obavije,
Žalbo crnih ptica i tužne pohvale,
Nekoga sveta teške sene pale.
šta je to što se u dnu pesme krije?
Lepi moj dane s dušom elegije,
Tražim početak, sjaj i sate stale
Kad su ti dve tužne ptice večnost dale
Pred vratima iza kojih prostor gnjije.
Tu izgubljeno sećanje, pustinju hrani.
I kraj vatre kojom ne hrane se dani
Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.
Ljubavi moja mrtva, a ipak živa,
O sve što prođe večnost jedva biva
I nema mene, al ima ljubavi moje.

BRANKO MILJKOVIĆ

25.06.2006. u 19:32 | 0 Komentara | Print | # | ^

* * *

Pristojni gradanin sa dusom skitnice
Lutam ulicama
Trazeci reci pesme
Koja ce raniti ovo sivilo
Trazeci Tebe

A svuda kaplje - prokleta zima
Pustam kosavu u srce
Da izbrise secanja i pokida veze
Brisem svoje tragove
Ne bi li prevario sudbinu
Zelim da se otkacim i da me nema
Ali to ne ide
Ako sada umrem
Bolece me izgubljeno vreme
Samo ludaci pisu pesme
Namecu svoj bol papiru
Umesto da sede kuci i
Meditiraju

25.06.2006. u 19:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

ALEKSA ŠANTIĆ - *** U Mostaru, 25. juna 1888.)

…Prema njemu ona stala -
Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
Raširiti moć?

K'o da čujem odgovora.
K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
Srca bratski splet.

24.06.2006. u 23:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gibranove misli

* Sto da kazem za pecine moje duse? Kad bi netko koga volim smogao hrabrosti da udje u te pecine, nasao bi samo covjeka koji je kleknuo da se moli.

* Naučio sam vrijednost tišine od brbljavih, toleranciju od netolerantnih, ljubaznost od neljubaznih, a ipak sam nezahvalan tim učiteljima.

* Osoba, koju smatraš nebitnom neznalicom, došla je od Boga da bi mogla upoznati blaženstvo iz tuge i znanje iz tame.

* Bolje je biti isušeno vrelo u kojeg ljudi bacaju kamenje, nego izvor bistre vode kraj koje žedan prolazi i iz koje izbjegava piti.

* Radost i tuga su neodvojive; dolaze zajedno, a kad jedna sama sjedi uz tebe, sjeti se da je druga zaspala na tvom krevetu.

* Ljudsko je oko mikroskop koji čini svijet većim nego što stvarno jest.

* Bog je Istinu napravio s mnogo vrata, da bi mogao primiti svakog vjernika koji na njih pokuca.

* Nikad ne govorim a da ne griješim, jer moje misli dolaze iz svijeta apstrakcije, a moje tvrdnje iz svijeta stvarnosti.

* Sjecanje je kamen spoticanja na putu Nade

* Drugi muškarci u tvojoj blizini vole sebe. Ja u tebi volim tebe. Drugi muškarci u tebi vide ljepotu koja ce uminuti prije negoli njihove godine. No ja u tebi vidim ljepotu koja nece uminuti, i u jesen tvojih dana ta ce se ljepota bez straha ogledati u zrcalu i nece joj biti neugodno. "Ja jedini volim ono nevidljivo u tebi."

* A pjesnici su nesretni ljudi, jer ih okruzuje zavjesa suza, bez obzira na to, koliko visoko stremi njihov duh.

* Blazenstvo srece nece razdvojiti srca koja je zdruzila zalost.

* Ljubav, koju su ocistile suze, vjecno ce ostati cistom i lijepom.

* Ljubav je plod duhovne privlacnosti.

* Lisica kaze da je grozdje, koje ne moze dohvatiti, kiselo.

24.06.2006. u 23:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Edo Maajka - Nemoj se bojat

Milic na Yutelu,stari otvara butelju,
isprobava fotelju,kaze:’Opet seru,
i Slovenci,a evo sad i ovi nasi’,
Ja uplaseno malo djete vjerovo sam tati
kad je reko:‘Nemojte se bojat,pa svjet nas nece prodat,nece to tako hodat,
svako zna da nas cuva JNA,mi smo djeco Jugosloveni,
nemojte se bojat,vjerujte meni’,
Hajd dobro,prolaze praznici razni,a komsiluk se lagano prazni
Pametni prodaju kuce,mi se djeca igramo klikera gdje je devedesete ubijen Muce
Kod Zuce je iz Vukovara dosla tetka,prica
muz joj ubijen sa dva metka
I to pred njezinim ocima,stari nije spavo nocima
Na fotelji samo sjedio i razmisljo
Nije ni pomisljo da bjezimo:’Nece ba nas, nece nas’
Jedne druge po kuci tjesio,mati se brine kaze:
’Nemoj se bojat sine,idemo sutra na svadbu kod nase strine,
sutra se zene Mahir i nasa mala Alma’,
’Dobro necu se bojat mama’
‘Kaj, kaj, kuzis, bu i nebu’,tako pricaju ovdje u Zagrebu,
Posto sam purger na neodredjeno vrijeme,
Uklopio sam se u sve zagrebacke seme,
Kad imam probleme odem do Save,
al’ sjecanja iz glave se tesko zaborave,
Od kad sam cuo za Dayton,zamisljam ispred kuce beton,
Sjecam se starog sa cigaretom,
Tesko je bez roditelja bit cetri ljeta
,a cudno je ic’ u zemlju s pun kurac entiteta,cudno,kad nisi vise izbjeglica,kad hodas
po gradu a ne znas ni jednog lica,
Sami stranci a svi bosanci,po ulicama naoruzani Amerikanci,
Sve je isto,a ustvari nista nije,
Jedino mati i otac puno mrsaviji nego prije
Otac pije, reko:’de nam natoci dvije’,
Dok u drugu toci,vidim zasuzise mu oci
Kaze:’sine proslo se pun kurac toga,
ali ipak vidis da ima nekakvog boga,
ma bice ovo Svicarska bice zemlja snova,
bice svega sad je vlast nova’
‘Dobro je ba, stari pa ne moj mu srat’,iz druge sobe vice moj stariji brat,
‘Edo, mozes birat: Australija, Kanada,ja imam motiv,
ovde ne postoji nikakva nada,samo veze, stela, ilegalna djela,
hajmo zajedno vani da nam djeca budu debela’.
Reko:’Sorry buraz, al ja cu ostat
kad mi dodje crno tabletama se rokat,
domace vino lokat, fino je tamo fakat,
al ovdje kad se budem bojo bar cu imat s nekim plakat’
Nemoj bojat se sine mooj kad cujes korake, nemoj plakat,
Sve, ma, bice dobro sve
Budi mi silan i dobro mi stoj

24.06.2006. u 23:29 | 0 Komentara | Print | # | ^

VJEČNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

TIN UJEVIC

24.06.2006. u 23:27 | 0 Komentara | Print | # | ^

DOVIDJENJA DRUZE MOJ

Dovidjenja, dragi, dovidjenja;

Ti mi prijatelju jednom bijese sve.

Urecen rastanak bez naseg htjenja

Obecava I sastanak, zar ne?


Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,

Al' ni zivjeti bas nije najnovije


SERGEJ JESENJIN

24.06.2006. u 23:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

Besmrtna pesma (M. Antić)

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

24.06.2006. u 01:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

Izet Kiko Sarajlic

DRUGI PUT BIH ZNAO

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.



SEM SMRTI

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.

24.06.2006. u 01:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

Konstantin P. Kavafi

SEPTEMBAR 1903.

Bar da se sada zavaravam iluzijama;
da svoj prazni život ne osjetim.
A bio sam toliko puta tako blizu.
A kako sam bio sapet, i kako prestrašen.
Zašto da ostanem stisnutih usana,
a moj prazan život u meni da plače
i da mi se želje odjenu u crno.
Toliko puta tako blizu da budem
očima, i onim čulnim usnama,
tome sanjanom, žuđenom tijelu.
Toliko puta tako blizu da budem.


DECEMBAR 1903.

I ako ne mogu da govorim o svojoj ljubavi -
ako ne govorim o tvojoj kosi, o usnama, o očima;
ipak tvoje lice koje držim u duši,
zvuk tvoga glasa koji držim u mozgu,
septembarski dani koji mi izlaze u snovima,
riječi i izraze mi obrazuju i oboje
na koju god temu da pređem, koju god misao da kažem.


JANUAR 1904.

Ah noći onoga januara,
dok sjedim i ponovo umom stvaram
one trenutke i sretam te,
i slušam naše posljednje riječi i slušam prve.
Beznadne noći onog januara,
kad odlazi vizija i ostavlja me samog.
Kako odlazi i brzo se rastače -
nestaje drveće, nestaju ulice, nestaju kuće, nestaju svjetlosti;
gasi se i gubi oblik tvoj čulni.

23.06.2006. u 23:38 | 2 Komentara | Print | # | ^

Santa Maria Della Salute

Oprosti majko sveta oprosti
sto nasih gora pozalih bor
na kom se ustuk svakojake zlosti
blazenoj tebi podize dvor
prezri, nebesnice, vrelo milosti
sto ti zemaljski sagresi stvor
Kajan ti ljubim preciste skute
Santa Maria della Salute.

... ...

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko tantalska roda
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

... ...

U srcu slomljen, zbunjen u glavi
spomen je njezin sveti mi hram
Kad mi se ona odonud javi
ko da se Bog mi pojavi sam.

... ...

U nas je sve kao u muza i zene
samo sto nije briga i rad
sve su miline, al nezezene
strast nam se blazi u rajski hlad
... ...

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag
to se ne pise, to se ne poje
samo sto dusom probije zrak.
... ...

Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj
... ...
Sve ce se zelje tu da probude
dusice zice sve da progude
zadivicemo svetske kolute
bogove silne, kamoli ljude
zvezdama cemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude
da u sve kute zore zarude
da od miline dusi polude
Santa Maria della Salute.

Laza Kostic

23.06.2006. u 23:29 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ceznje samoce

Da, ponekad pozelim biti Bog
Svuda biti i sve doziveti
Ici hiljadu i jednim putem
Kao dete i starac
Ljubavnik i ljubavnica
Svojih vlastitih ceznji

A onda pogledam oko sebe
I gorko zaplacem
Nije lako biti Bog

23.06.2006. u 23:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

Spavači

Budan ja kradem ono što oni sanjaju

Svest o zaboravu
NADA JE LUKSUZ. Večna noć u krvi
izmišljenom oku slepim zidom preti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim.
Zar znam šta sam znao zar znam šta ću znati:
skelet usamljeni izgubljeno ime
divno usklađene s prazninom što pamti
jalovost cveta i jalovost zime.
Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta
što mami iz mene to sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad različit od sveta
predeo me tače i pretvori u prašinu.
Al zaboravom svet sam sašuvao i čuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mesta kada vetar duva
i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha?
Niskosti uzalud čeznu pesmu čitam
na kolenima predeo koji se otvara
u biću u kamenu praznom gde je skita
poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.

Branko Miljković

23.06.2006. u 23:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gde si?

Stotine kilometara daleko od mene
il prostim jezikom sa one strane reke
gde noću gore duše,planine i kuće
i neke svetiljke sad toliko daleke

Hiljadu krikova i iscrtkanih slika
hiljadu užasa i strahova u noći
hiljadu stvari o kojim ne želiš da pričaš
hiljadu onih o kojim nećeš moći

Gde si, bože gde si
crni se dani ređaju u nizu
šta još da se desi
tako daleko, a tako tako blizu

Sada je neko drugačije doba
i pevaju se neke druge pesme
na kraju veka razlupala se slika
i ništa više isto biti ne sme

Sve one ulice što poznavao sam dobro
niz koje ove noći niko neće proći
svi oni ljudi koje voleo sam mnogo
a videti ih više nikad neću moći

Za jedan dan desilo se trista
ova glava više nikad neće biti ista
Za jedan dan desilo se trista
ova zemlja više nikad neće biti ista

Gde si,Bože gde si
crni se dani ređaju u nizu
šta još da se desi
tako daleko,a tako tako blizu?

Bajaga

22.06.2006. u 23:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

Iluzije...

Priroda je dala iluzije pametnima kao i ludima, zato da pametne ne bi njihova vlastita pamet ucinila previse nesretnima. (Chamfort Nicolas Sébastien Roch)

22.06.2006. u 23:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

KOGA DA POŠTUJEMO?

Pitao sam jednog starca,
Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
Slabi život da ugasi:

"Je li, starče, da poštovat' -
C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
Kog imućnim nazivamo?

Koji mirno i spokojno
Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
Kako jada, kako cvili? -

Koji ima vinograda,
Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
Čija duša samo sniva?

Što se voza u karocah
Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
Pogledati sirotana?"

Osmjehnu se starac na to
Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
Što imaju samo para.

U kog srce za rod bije,
Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
Kao sunce - božja sila; -

Koji neće malaksati
Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
Već se kiti sa poštenjem;

Koji narod ne prodaje,
Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
Pa sm'je za-nj i život dati;

Čije oko pravo gleda
Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
Pa ma bio u ritama!

Gdje takovih ljudi nema,
Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
Taj je narod pusto groblje".

ALEKSA ŠANTIĆ

22.06.2006. u 23:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

coma black

rekao bih joj još tada
ona je bila jedino
što sam mogao voljeti u ovom umirućem svijetu
ali jednostavna riječ 'ljubav'
već je umrla i nestala
/ovo nikad nije bio moj svijet
uzeli su anđela
ubio sam se da učinim da svi plate/
spalio sam sve dobre stvari u rajskom vrtu
bili smo preglupi da bi pobjegli, premrtvi da bi umrli

22.06.2006. u 23:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sitnice

Gospode, hvala Tebi za male svakodnevne nevolje
male brige, nered koji se uvlači iz stvari u
um, od koga se treba braniti

- hvala što si mi pomogao da odaberem kravatu uz košulju
i izgledam sada kao civilizovani obešenik
- što si mi pomogao da pronađem parnu čarapu
- i pomogao mi da obrijem užasno uporne
dlačice ispod nosa, dakle pomerio sam se za dlaku
u mom putovanju ka lepom

Slava Tebi, Gospode, što si učinio da se stvari sitne
kao kapilari povezuju sa stvarima
važnim
i što na kraju ni sam ne znam gde da uvrstim
moju levu ranjenu nogu, jer ona je bolna
ali bez nje ne bih zastajao kraj grobova
drugova palih, da se odmorim i zamislim

Slava Tebi, Gospode, i primi zahvalnost za moju
nesanicu od koje patim ali mi je
i od koristi, jer otvara preda mnom
ponor vremena, izvodi iz sećanja događaje
i ljude koje bih davno zaboravio
da nije čuda nesanice, bez kojeg
bih spavao snom pravednika, poštovanja dostojnih
ali malo - dosadnih

Hvala Tebi
- što si stvorio moj svet od konaca
traka dugmadi roba nevelikih
ideja običnih - a mimo toga ili
upravo zato ugledao sam u tim
sitnicama - lik Tvoj

Zbignjev Herbert

21.06.2006. u 22:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Poeziju će svi pisati

San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga
ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU
ali:
HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA
KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ


Branko Miljković

21.06.2006. u 21:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

PO PUČINI (Savremenik, 1906.)

Po pučini čamac klizi,
U njem voze srce neko;
Sustalo je pa je stalo
Lutajući predaleko.
Ljubilo je, vidjelo je,
Gdje se grle raj i pako;
Umrlo je prije smrti,
I sada ga voze tako.
Ispod lipe kopat će ga,
Gdje se hitre ptice ljube;
Onamo će mrtvo slušat
Golubice i golube.
Onamo će mrtvo gledat
U zvijezde i nebesa
I u pelud lipe rodne,
Što ga vjetrić na njeg stresa.
Onamo će ležat mrtvo
Vječne noći, vječne dane;
Nad glavom mu križ od trnja
Od ružice raščupane.
I kad jednom nad njim jekne
Strašna truba zadnjeg dana,
Iz tog groba zaplakat će:
Pustite me zakopana!

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

21.06.2006. u 21:57 | 0 Komentara | Print | # | ^

ALEKSA SANTIĆ - DIVNA JE ZORA (U Mostaru, 19. maja 1889.)

Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.

21.06.2006. u 21:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

...

"I zato sto mi se tako jasno
sav zivot uz smjesak javlja,
ja trenutka svakog kazem,
na svijetu se sve ponavlja".

20.06.2006. u 06:33 | 1 Komentara | Print | # | ^

M. Antić...

"Samo ostatak nas u drugom i drugog u nama, samo to nazivamo besmrtnošću smrtnih stvari."


”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

20.06.2006. u 06:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Stranac

Moj dnevnik već dugo ređa prazne stranice
Pričali su da je život preko granice
Devojke su odlazile sa bogatijim
a ja sam patio za tim
Mislio sam ako odem promeniću sve
želeo sam da se vratim kad ostvarim sne
Kad je duša gladna sreće kupiću i nju
Lek za dušu ranjenu

Svak je svoju srećnu zvezdu večno pratio
I opet se na početak, opet vratio
Obišo sam pola sveta da bi shvatio, uzalud sam patio
Neko milom neko silom uvek odlazi
i ovako i onako život prolazi
Promenilo vreme devojke I drugove
I ovde stranac sam za sve

REF:
Sad imam sve al nemam lek
Jednom stranac, stranac zauvek

20.06.2006. u 06:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ja nemam mira...

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

Francesco Petrarca

20.06.2006. u 06:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

CHARLES BAUDELAIRE…

JA TE OBOZAVAM

Ja te obozavam kao nebo nocu,
O posudo tuge, i tvoju mirnocu
Ja ljubim sve vise sto mi bjezis dalje
Pa i makar mislim da te tama salje
Da bi ironicno razmak povecala
Sto ga je do neba vec priroda dala.

U divljem naletu nasrcem i skacem
I k'o crv lesinu ne bih dao jacem!
I meni je draga, u ocaju slijepom,
Cak i ta hladnoca sto te cini lijepom.


ALBATROS

Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Sto prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drze ih k'o vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ruzan!
Netko mu kljun drazi onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tuzan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Sto zivi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.

20.06.2006. u 06:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

...

Probudimo se nocu i smesimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

20.06.2006. u 06:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

Velike vatre

Prvo sam znao ko sam
A onda krenuo svuda
Gde ima i gde nema
Što usamljeni traže

Od svega digao ruke
Kroz zverka na oprezu
Kroz pojas mrtve straze
Krenuo u tu jezu

Što god sam goreo duže
Manje sam grejao zna se
Velike vatre služe
Da male vatre gase

Duško Trufunović

20.06.2006. u 06:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Jergovićeve sitnice…

o Prideu
- Da se ta stvar organizirala 1983./84. godine, ne bi bilo skinheada, jer nisu postojali, ne bi bilo militantnih katolika, ne bi ni reakcija medija bila nešto dramatično negativna, pogotovo u Zagrebu u ono vrijeme i sve bi mirno prošlo. U međuvremenu se dogodila neka gadna regresija i povratak u prethistoriju. To govorim jer mislim da je trenutno stanje odnosa prema homoseksualcima i ona dva-tri crnca koje uopće ni ne možeš sresti u Zagrebu i prema manjinama svake vrste, proizvedeno stanje, a ne neka dubinska tradicija. Pitanje je koliko i kako će se ovo društvo vratiti u normalu.-


-činjenica je da se ni onda ni danas protiv skinsa nije borilo pa je došlo do toga da kada klinac prebije drugog klinca, izjavi da je skins i to mu je neki polualibi, jer je uobičajeno za skinsa da mlati ljude. A trebalo bi biti obratno – ako si skins, da si već poluosumnjičen. U Njemačkoj primjerice, ako si registrirani mladi neonacist, ti si najebao, uradio nešto ili ne uradio. To možda jest državna represija, ali mi je draža državna represija prema neonacistima, nego individualna represija prema svima ostalima.-


Nije li zanimljivo da kod Thompsonovih koncerata nitko ne prosvjeduje, a kada dođe Đorđe Balašević postoji nemali broj prosvjednika. Može li se reći da ljevičari argumentiraju, a desničari napadaju?
-Ti možeš prosvjedovati protiv Balaševića, neće ti pasti dlaka s glave, a pokušaš li prosvjedovati protiv Thompsona, sigurno ćeš dobiti batina. Sigurno će u blizini biti policija koja će to vidjeti i sigurno ta policija neće reagirati. U Hrvatskoj je desničarsko nasilje legalizirano, ono postane predmet šire društvene kritike jedino ako pređu mjeru. Meni je jako zanimljivo to što je Thompson postao tema šireg zgražanja tek nakon otkrića pjesme "Jasenovac i Gradiška Stara", a to je krajnje licemjerno. Ja mislim da s tom pjesmom nema nikakvih problema jer je ona dio Thompsonovog javnog i stvaralačkog kontinuiteta. Između te pjesme i dizanja ruke na ustaške pjesme nema nikakve razlike. Otkuda to zgražanje? Zašto se nisu zgražali kada je rukometna reprezentacija došla na Trg bana Jelačića, a Thompson pjevao "Za dom spremni"? Što se može uopće očekivati od takvog čovjeka, osim da u kontinuitetu svoje karijere slavi klanje Srba, židova i ostalih. Zašto se stalno pravimo blesavima?-


-reakcije na neke ranije ljevičarske napade na Thompsona, došle su upravo iz crkvenog tiska – oni su bili zgroženi što se napada taj domoljub, rodoljub i veliki vjernik. Oni su na neki način i sponzorirali estradnu pojavu Thompsona... od toga da imaš toliko simpatičnih časnih sestara na Thompsonovim koncertima do toga da Thompson nosi križ oko vrata. Nažalost, kod nas je Crkva vezana velikim svojim dijelom uz hrvatsku ekstremnu desnicu. Da nije tako, ne bi don Anto Baković bio "desna ruka" kardinalu Bozaniću. A on je neskriveni i eksplicitni antisemit i rasist.-


Misliš li da je Hrvatska jedna velika Fukara?
-Hrvatska je, za početak, jedna lijepa i draga zemlja. Stvar je u tome što mi nemamo unutarnji poriv voljeti zemlju onako kao je imaju poriv voljeti Latinoamerikanci koji i kada ne vole vlast i rulju svoje zemlje, vole svoju zemlju. Odličan primjer za to su Kuba i Kubanci.
Druga stvar, nije ni hrvatsko društvo u svojoj cjelini negativno. Ima i pozitivnih primjera, no oni se utapaju u moru negativnih koji su daleko "naoružaniji". Baš kao što si malo prije pitao – pozitivni ti pokušavaju objasniti, a negativni idu s bejzbolskim palicama.-

20.06.2006. u 06:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojom praznom sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom lađom i svojim brodolomom.
Svjetlosti moje putuju po tmini
i lete kao rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
MIROSLAV KRLEŽA

20.06.2006. u 06:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

OPOMENA

Važno je, možda, i to da znamo:
covek je željen tek ako želi -
I ako sebe celoga damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznacemo tek ako kažemo
reci iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moci ce neko i nas da sretne.

Miroslav Antic

20.06.2006. u 06:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

Van Gogh-Zauvek

Ne, ne neću plakati
Život je krug a vreme voz, doneće te

20.06.2006. u 06:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

[ Mržnja ]

U brodolomu ljudskosti puno nas ima
Neki plutaju na truplima utopljenika
Sve je mutno od magle i dima
Ne vidim i ne čujem od jauka i krika

Pobjednici se dušama pobijeđenih hrane
Što oplakuju obale, pjeskovite i plave
Slaboga tijela, bez snage da se brane
U crvenom se moru u hropcima dave

I ostajem bez daha i srce mi tuče
Jer i ja sam čovjek od ponosa i jala
Ali nešto me jako ka dnu vuče
Ne umijem plivati u najvećem od zala

20.06.2006. u 06:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Oca mi, niko ne sluša a svi znaju

Ako je neko želio skupini ljudi povjeriti borbu protiv epidemije šunda, zakasnio je. I može neko misliti kako Sinan Sakić nije vrijedan koncerta u Sarajevu, no neosporno je da Sarajevo želi baš njega, i Stoju (Čiki-Čiki) i Draganu i oba Željka (Samardžić & Šašić) i Acu Lukasa i, naravno, Džeja, a Cecu pogotovo. Nekada nas je možda vrijedilo učiti šta da volimo. Danas, kad smo već zavoljeli pogrešno, besmisleno je mijenjati bilo šta.

(Emir Imamović)

20.06.2006. u 05:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

VRT

Hiljade i hiljade godina
Nece biti dovoljno
Da iskazu
Onaj tren vjecnosti
Kad si me poljubila
Kad sam te poljubio
Onoga svijetlog jutra
U parku Monsuri u Parizu
Na zemlji
Koja se u zvijezde racuna.

Jacques Prevert

17.06.2006. u 00:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ako ljubav nije ludost, onda nije ni ljubav ;)


teorija relativiteta ne sprecava ljude da padnu zaljubljeni

Albert Einstein

17.06.2006. u 00:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Izetove sitnice...

* U onim nekim ranijim generacijama svako iole pristojan nabrojao bi barem desetak pjesnika cije smo pjesme poznavali, spominjali ili recitovali. Svi smo znali i tvoju "malu, veliku moju", voljeli smo Lorcu, odrastali sa Jesenjinom, znali Popu i udvarali se sa "slusaj ti, cudo, znamo se…". Pjesama i pjesnika danas kao da vise nema. Niko nikome vise ne recituje. Sta se to desilo sa nama i sa svijetom?*

~Tako je sigurno. U doba moje mladosti nisi mogao osvojiti djevojku bez poznavanja neke pjesme, bila to Simiceva, Hikmetova, Majakovskog, Jesenjina, bilo cija. Po nasim parkovima, po Vilsonovom, pljustali su stihovi. Ja sam, cini mi se, cak rekao u jednoj pjesmi da je tada na Vilsonovom dvoje ljudi vise znalo Shakespearea nego danas citave skole. To danas, to nije tek tako, to je nesto opste. Mislim da je civilizacija od prije dvadesetak godina, znaci ne od prosle subote, krenula nekim cudnim, nemogucim putem. Niko da se nadje pa da skretnicu okrene u nekom drugom pravcu. Vidis, kao i svi obicni ljudi uzmem da rjesavam ukrstene rijeci kada ne znam sta cu sa sobom. Nekada je, sjecas se, stajalo: ime francuskog pisca, autora Zerminala, Zemlje, Sloma, Nane… i ti stavis dolje - Zola. Sada rjesavam ukrstenicu i kaze: ime poznatog italijanskog fudbalera, igra u engleskoj premijer ligi. I ti napises - Zola. Sta to znaci, znaci da se totalno izmijenio odnos prema duhovnoj sferi. Tu su mnogo krivi i sami umjetnici, muzika, film pogotovo. Ja svaku noc neprekidno prevrcem po tim bezbrojnim kanalima ne bi li ub'o nesto sto ce me uvjeriti da jos uvijek postoji negdje makar neki djelic one moje civilizacije ili mog svijeta. Sve je to otislo negdje gdje ja ne vidim nikakvog izlaza. Danas je, siguran sam, u Americi znacajnija Monica Lewinsky, koja je objavila nekakve svoje uspomene na skandal u Bijeloj kuci, nego Arthur Miller. Sjecam se pozorisnih predstava od prije cetrdeset-pedeset godina. To su bile svecanosti. Na ovim nasim premijerama, na ovim sarajevskim zimama, bjeze sa prvih cinova. Dodju nekakvi gulanferi iz svijeta koji su toboze iznova procitali Shakespearea pa sad, boze moj, "tragaju za novim smislom"… I uopste, jedan je totalni haos. Ja nemam nista protiv da Rivaldo, Ronaldo zarade milione, a da ja zavrsim svoj zivot bez hiljadu maraka na stednoj knjizici, ja usvajam to, ali milijarde padaju na nesto sto ne vidim da je opravdano. Milioni djece istovremeno skoncavaju sa muhama na glavicama bez jedne jedine kasike neke kase kojom bi prezivjeli.~



*Cini li Vam se da se iko ziv danas bori protiv ovoga? *

~Naravno da ne bori. Danasnjim vlastodrscima sjajno odgovara sto primitivniji narod i sto provincijalnije okruzenje.~



"...Ovo je njihov svijet. Moj je svijet bio drugi, ja sam izasao iz onog svijeta i svi danas kazu - bio je tvoj. I jest bio moj, jer su u njemu zivjeli svi moji. To je posljednji sistem koji prihvatam jer sam zivio u njemu, borio se protiv njega, mislio u njemu, pisao sve u njemu, to je moja epoha. Ja danas ne pisem dvijehiljadita godina. Meni je to ponizavajuce. Ja pisem 1999 plus jedan. Dogodine, ako budem ziv, pisat cu 1999 plus dva. Jednostavno mi se ne zivi u ovako nemilosrdno skorojevicskom svijetu. Ja danas ne zivim, ja danas prezivljavam."
Izet Kiko Sarajlic 1930-2002

17.06.2006. u 00:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Dobriša Cesarić...

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalj nesta broda
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak dima se vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?




***

Kraj poljskog puta zavaljen u travi
Fićukajući gleda u visinu.
Odjednom sjedne i podigne glavu.
On čuje svoju draganu: daljinu.
I časak sluša još pozive njene,
A zatim ustane i krene.




AUTENTIČNOST
slavku kopaču

Išao sam sabran
Od slike do slike.
Povlađivo glavom, ako sam uživo,
Mrštio se malko, bješe l’ mi što krivo.
Dođoh na kraj sale gdje ti slika visi.
Gledo sam je dugo.
I reko sam: Ti si.





BLJESKOVI OKO SMRTI (Bolnica Rebro, srpnja 1980.)

Cinik
Mada ga je liječila cijela naša klinika
On je ipak umro. Kakvoga li cinika!

Papiga
Papiga krešti (ako čujem pravo)
Marine, zdravo!
Marine, zdravo!Marine, zdravo!
Taj pozdrav budi u srcu tjeskobu:
Marin je već sedam godina u grobu.

Epitaf
Čemu pitat šta sam bio.
Ja ne znam ni da sam bio.

17.06.2006. u 00:00 | 0 Komentara | Print | # | ^

ABDULAH SIDRAN…

PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

Pariz, 6.7.1997.



SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"

16.06.2006. u 23:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

-Ja sad idem van

Ja sad idem van i vratit cu se tek ujutro.
....................................Bit cu vani, ne cekaj me, idi spavati, ondje cu sjediti
.............................i cucati i doci cu pijan.
..............Ja sad idem van i vratit cu se mozda tek na godinu, sto
.................tako gledas u mene?
.......................Ja sad idem van i vratit cu se mozda tek za trista godina,
...............................pa zar je to neko vrijeme?
.......................................Past cu ti na prozor u spodobi jednog besprizornog
.................................................razrokog fotona. Posadit cu se u obliku
....................................................prasine, spale nekome s cipela,
......................................................na prag tvojih vrata.
.........................................................A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
.......................................................scene. Ljubavnike
.....................................................cemo pokupiti u pokrivac i izbaciti kroz prozor.
..................................................I ostavit cemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.
............................................Ta pusti me vec k sebi, pa pusti me vec, zasto ti
......................................to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
...............................grozno dugo, pa ja cu tu usahnuti umrijeti umrijet od
.....................zalosti, ta molim te ipak otvori il cu ti ta vrata razvaliti,
..............kozu cu ti izgrepsti, oci cu ti izizskopati
......ljubavi moja.


Jiři Sotola

16.06.2006. u 23:25 | 0 Komentara | Print | # | ^

Čarobna pesma

Vidim te već,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti čizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa,
putuješ na onom čudotvornom tepihu
iz 1001 noći,
prelećeš planine i mora
i dižeš se visoko prema zvezdama.



Možda ti i ne slutiš
koliko volim tvoju tršavu glavu,
detinju glavu koja miriše na sapun
i penušavi aprilski vetar,



Glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostižne,



glavu koja će shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
što će krenuti sutra
na nova nepoznata sunca.



Ja sam svoja putovanja
protutnjao pod čelom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjaš.



Četiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
čak do Kumove slame.



Dve,tri,pet čaša vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvežđa.



I jedan običan osmeh,
i jedno jesenje veče,
tako sam tražio nove
zlatogrive komete.



Tako sam sebi našao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.


Zato i hoću samo da te zamolim:
preleti beskonačnost
i pobedi vreme i maštu,
ali nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.



Dodirni rukama prašinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se korača po zemlji.



Jer ljudska srca
zasađena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni džinovi
našeg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi načinili
milimetarske beskonačnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje Vlasica.



Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da dišu i da ožive.



Ali nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Samo tako se možemo
jedan drugom približiti.



Četiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja časa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oči
i tvoje iskrene oči
u jedno jesenje veče
detinjasto i roditeljsko,



-to je ono prostranstvo
koje hoću da pomirim
između moje i tvoje zvezde.


M.Antić

16.06.2006. u 23:20 | 0 Komentara | Print | # | ^

Goranove sitnice...

U kakvim si okolnoslima odrastao?
- Izmedu Srba, Hrvata i Muslimana. Tako mi i ostatak zivota protice u slicnim okolnostima. Ja sam zbog najpovoljnijeg poreza bio prijavljen u Sloveniji. Volio sam Sarajevo vise nego ista na zemaljskoj kugli, ceznuo za njim kad god sam na duze vrijeme odlazio, ali mi je bilo jako glupo da u njemu placam takav i toliki porez. A onda, jako se veselim sto je "Djurdjevdan" najvaznija pjesma u mojoj karijeri. Ima nekakvog uspjeha u svijetu, zapravo se cijela muzika filma "Dom za vesanje" bazira na toj pjesmi. Veseli me sto je vremenom zaboravljeno ko ju je komponovao vec se pjeva po kafanama kao narodna. A to se desava jednom u karijeri nekog kompozitora : da napise a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu. Sve je u zivotu tako isprepletano. Kad prode ovaj uzas, u kojem se svi ljute na posljednjih 50 godina, ispostavice se, zapravo, da tu ima puno stvari za pljuvanje, ali da je 50 godina u istoriji naroda koji zive na ovom prostoru ostavilo traga. Jer je nemoguce da se Srbi i Hrvati toliko dugo mjesaju, Muslimani i Srbi, Hrvati i Muslimani, a da jos uvijek zadrzimo sve stare predrasude kao i prije 45 godina. Ne mogu da shvatim da postoji bistar Srbin ili bistar Hrvat koji misli da su svi Hrvati radili prekovremeno u Jasenovcu ili da su svi Srbi cetnici. Predugo smo se mijesali da bismo bili toliko netolerantni.

Dugo si vesto izbegavao politiku sa obrazlozenjem da nemas sta vazno da kazes. Smeta li ti sto danas svi na svakom mestu imaju da svima bez puno tolerancije i uvazavanja, kazu puno toga?
- Politika je nesto sto zbilja Jugoslavenima radi strasne stvari. Ne samo pod vlascu komunista. Hiljadu godina glupe i grozne politike. Ja ne znam uopste kako bas ovim narodima polazi za rukom da imaju tu vrstu prokletstva da im se uvijek dogadaju jedne iste stvari. Uzgred, ne mogu da shvatim da kod naroda koji vaze za bistre uvijek prolazi ta fora. Zalosno sto ovi narodi nikad nisu dozivjeli da politika radi nesto dobro za njih.

16.06.2006. u 23:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

IMADE VAS MNOGO...

Imade vas mnogo - ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim' para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, -
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al' sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj "sokoli s riječi",
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete "obećane dare"...

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al' u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, - tu se zlobno krije.

Imade vas mnogo... Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, -
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je - ljudi!

ALEKSA ŠANTIĆ

16.06.2006. u 23:12 | 0 Komentara | Print | # | ^

Salinger...

'konačno, što sam odlučio učiniti, odlučio sam otići. odlučio sam da se više nikad neću vratiti kući i da više nikad neću ići ni u kakvu školu. odlučio sam samo se još jednom vidjeti s phoebe i oprostiti se s njom, vratiti joj novac što ga je bila sačuvala za božićne poklone, a zatim krenuti svojim putem, auto-stopom prema zapadu. što ću uraditi, zamišljao sam, otići ću dolje do holland tunnela i ubaciti se u neki auto, zatim u drugi, pa u treći i četvrti i za nekoliko dana bit ću negdje tamo na zapadu, u nekom lijepom i sunčanom kraju, gdje me nitko neće poznati. tamo ću se i zaposliti. zamišljao sam da bih mogao dobiti posao negdje na nekoj benzinskoj stanici i puniti ljudima auto benzinom i uljem. bilo mi je potpuno svejedno kakav bi to bio posao. važno je bilo samo to da me nitko ne poznaje i da ja ne poznajem nikoga. što ću uraditi, mislio sam, pretvarat ću se da sam jedan od onih gluhonijemih. na taj način neću morati voditi nikakve beskorisne razgovore ni s kim. ako mi netko bude htio nešto reći, morat će mi to napisati na komad papira i turnuti mi ga pod nos. nakon određenog vremena to će se svima popeti na vrh glave pa ću se do kraja života rješiti svih razgovora. svi će misliti da sam tek jedno bijedno gluhonijemo kopile i svi će me ostavljati na miru. pustit će me da punim njihova glupa vozila benzinom i uljem, platit će mi i sve što uz to ide, a ja ću od zarađenog novca sagraditi sebi negdje malu kolibu i živjeti tu do kraja života. sagradit ću je negdje odmah pokraj šume, ali ne u samoj šumi jer ću htjeti da uvijek bude strašno sunčana, i sve. kuhat ću samom sebi svu hranu, a kasnije, ako mi padne na pamet da se oženim ili nešto slično, upoznat ću se s jednom prekrasnom djevojkom koja je također gluhonijema i vjenčat ćemo se. ona će doći živjeti sa mnom u mojoj kolibi, a kad bude željela da mi bilo što laže, morat će mi to napisati na neki prokleti komad papira, kao i svi ostali. ako budemo imali djece, sakrit ćemo ih negdje. možemo im kupiti mnogo knjiga i sami ih naučiti da čitaju i pišu. uzbudio sam se ko sâm vrag razmišljajući o svemu tome, doista jesam. znao sam da je to o izigravanju gluhonijemog obična budalaština, ali svejedno mi se sviđalo da razmišljam o tome.'

16.06.2006. u 23:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

Nada je ono pernato biće

Nada je ono pernato biće
što prhne na granu u duši;
Napjev za napjevom bez riječi sriče
i nikad ne presuši.

Po oluji ona se najglasi,
i teško bi morala bura da bije
te sitne ptice glas da ugasi
koji nas toliko grije.

Čula sam je u kraju najvećeg mraza,
na morima što prijete crno;
a ipak u oskudici najtežeg časa
Nije ni zaiskala zrno.

Emily Dickinson
(1830 - 1886)

15.06.2006. u 21:55 | 2 Komentara | Print | # | ^

Sam u noći

Sam u noći idem prema drumu
što kroz maglu ljeska se u gori.
Sad pustinja nijemo sluša boga,
i sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

Veličanstvom sijaju nebesa.
Plavim sjajem nebo zemlju zali.
Što to bolno osjeća mi srce?
Čeka l` nešto il za nečim žali?

ne nadam se ničem od života,
niti žalim za ičim što minu.
Samo mira tražim i slobode,
zaspat žudim - nestati u tminu.

Al ne žudim hladni san mrtvaca;
zavijek usnut ja bih htio tako
da mi život u grudima dršče
i da grudi dišu mi polako.

Da noć i dan , mazeći mi uho,
o ljubavi slatki glas mi zbori,
da nada mnom silan, vječno zelen,
stari hrast se njiše i šumori.

Ljermontov

15.06.2006. u 21:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

I MUČNO I TUŽNO

I mučno, i tužno, i nema kom ruke da daš
U satima duševne sjete...
Zar želje?...Ta čemu uzalud tek željeti baš?...
A godine, najbolje godine lete!

Zar ljubit?...Al koga? Na časak - ne vrijedi taj trud,
A ne možeš ljubiti trajno.
Zaviriš li u se - od prošlosti nigdje ni trun:
I radost, i muke, no sve beznačajno...

Čemu strasti? - Ta prije il poslije slatka ta bol
Pred riječju bi razuma pala...
I život, kad gledaš hladnokrvno svud uokol,
Tek neka je pusta i bezumna šala...

MIHAIL JURJEVIĆ LJERMONTOV
(1814 - 1841)

15.06.2006. u 21:52 | 0 Komentara | Print | # | ^

Goethe...

a znaš, ništa me ne može tako ozlovoljiti kao kad ljudi jedni druge muče, a naročito kada mladi ljudi u cvijetu života, kada bi morali biti najpristupačniji svima radostima, kvare budalaštinama jedan drugome ono malo lijepih dana, a da je takvo njihovo rasipništvo nenadoknadivo, uviđaju tek kada je to prekasno. grizlo me je to, i kad smo se predveče vratili u župni dvor i pili za stolom mlijeko, i kad se poveo razgovor o radosti i tuzi ovoga svijeta, ja nisam mogao, a da ne prihvatim tu nit i od sveg srca napadnem mrzovolju. 'mi se ljudi često tužimo', -počeo sam- 'što u životu ima tako malo dobrih, a tako mnogo loših dana, a čini mi se da najčešće nemamo pravo. kad bismo uvijek širom otvorili srce da uživamo u svemu dobrome, što nam ga Bog sprema za svaki dan, imali bismo dovoljno snage, da ga podnesemo i zlo kada naiđe. (goethe, patnje mladog werthera)

a ja sam, dragi moj, u vezi s ovim malim poslom još jednom spoznao da su na svijetu nesporazum i nemar uzrok možda većem broju zabluda, nego što su lukavstvo i pakost. ili je bar ovo dvoje zaista rjeđe. (goethe, patnje mladog werthera)

15.06.2006. u 21:50 | 0 Komentara | Print | # | ^

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ - JA MIŠLJAH...

Ja mišljah: evo, proljetna je šuma,
Što okuplja me peludom i cvijećem,
Gdje samo šapat bijelih vila srećem
I ptice, što se igraju sred druma.
Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem
U pjesmi srca - u okrepi uma!
Ja mišljah: evo, otvori se nebo
I anđeo pred me došo je i veli:
No, i tebe smo, gle, u raj izveli,
Pa grij se za sve, što si dosle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli!
... Ja mišljah: eto, otvori se nebo!
I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskidano srce moje znade:
Produži čas moj, živjet mi valjade, -
Sav raj u oku preliva se momu,
I ne tjeraj me, gdje mi noga stade
Jedamput jedva na prag raju tvomu!
Ja mišljah tako... nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen - cvijet i ptić na drumu.
Al idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu -
Ja gledim u nj i ne sm'jem da bih plako!

15.06.2006. u 21:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

Senka

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba
zbog svega što smo najlepše hteli.

Miroslav Antic

15.06.2006. u 21:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

Razgovori s Bogom

10. poglavlje:
Čovjek (autor): Ja Tebe volim, Znaš li Ti to?
Bog: Znam da Me voliš. I Ja volim tebe.

Ulomak iz 14. poglavlja:
Čuj me svagdje. Kad god imaš neko pitanje, naprosto znaj da sam ti Ja već odgovorio na njega. Zatim otvori oči i pogledaj svoj svijet. Moj odgovor bi mogao biti u jednom već objavljenom članku. U već napisanoj propovijedi koju treba propovijedati. U filmu koji se sada snima. U pjesmi koja je jučer komponirana. U riječima koje se sprema izreći netko tko te voli. U srcu novog prijatelja kojega ćemo steći.

15.06.2006. u 21:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

Misli...

1.Bog misli u genijima, sniva u pjesnicima i spava u ostalim ljudima (Altenberg)
2.Koliko više imate, toliko manje jeste (Karl Marx)
3.Prije nego naučite pisati, naučite misliti (Baileau Nicolas)
4.Ono što jesmo, proizvod smo vlastitog razmišljanja (Budha)
5.Mašta je važnija od znanja (Einstein)
6.Boriti se perom spada među najveća junaštva (Miroslav Krleža)
7.Smrt nikada ne iznenađuje mudraca, on je uvijek spreman za odlazak (Fontaine)
8.Budala ima veliku prednost pred pametnim čovjekom; uvijek je zadovoljan samim sobom (Napoleon Bonaparte)
9.Psovke su argumenti onih koji nisu u pravu (Rousseau)
10.Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazivali svoje greške (Oscar Wilde)

15.06.2006. u 21:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

Prvi post

...samo još jedan dnevnik poezije i čarobnih riječi...

09.06.2006. u 01:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  lipanj, 2006  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Glazba
modrih
nevidljivih
sfera.



Ja
snivam.




...Čovjek ostari kad prestane sanjati
A sanjaš li još ti?...

Linkovi

Uči me, majko, karaj me cerek

Blog.hr

Forum.hr

Sarajlije.com

Bijelo Dugme.net

Moja Jugoslavija

Marxists

Đorđe Balašević

Denis Latin

o meni

Odakle sam:
Kvarner
Hobi:
Muzika, poezija, čitanje, internet...
Znak u horoskopu:
Djevica
Politička pripadnost-aktivnost:
KP
Karakter:
Perfekcionist
Što vas je najviše razočaralo:
Prolaznost života
Klub za koji navijate:
Zvezda, Željo, Borac.
Omiljeno doba dana:
Zora
Dan, mjesec, godišnje doba:
Subota, maj, proljeće
Cvijet:
Jasmin
Boja:
Tirkizna
Životinja:
Delfin
Metal:
Bijelo zlato
Oružje:
Muzika
Slovo:
A
Broj:
19 i 27
Strana zemlja:
Rusija
Strani grad:
New York
Povijesna ličnost:
Tito
Nauka:
Astrologija i numerologija
Filozof:
Marx
Pisac:
Miljenko Jergović
Knjiga:
Razgovori s Bogom
Glumac:
Dragan Bjelogrlić
Glumica:
Milena Dravić
Film:
naš: Nebeska udica i strani: Nebesko plavetnilo
Vrsta muzike:
nemam ograničenje u vrstama muzike
Pjevač (i kantautor):
Đorđe Balašević
Grupa:
Bijelo Dugme
Kompozitor:
Goran Bregović
Piće:
Pepsi
Jelo:
Bosanska
Volim:
Volim ljubav
Ne volim:
Ljude koji svjesno mrze
Životni moto:
«Sreća voli hrabre.»

Makedonski (i dr.) narodni pesni

Uči me majko karaj me

Uči me mamo karaj me
kako da ja zemam Liljana
Liljana moma ubava
Liljana bela i crvena,
Liljana tenka, visoka,
Liljana siten bosilok,
(Liljana cveće šareno)
Liljana edna na majka

Učam te sine karam te
(kako da ja zemiš Liljana)
povikaj trista majstori
napravi češma šarena
navrati voda studena
site selani ke dojdat
i Liljanini drugarki
em site kaleš nevesti
belkim Liljana ke dojde.

Posluša Stojan majka si
povikal trista majstori
napravil češma šarena
navratil voda studena
site selani dojdova
i Liljanini drugački
em site kaleš nevesti
kučka Liljana ne dojde.


Zajdi, zajdi

Zajdi, zajdi, jasno sonce,
zajdi, pomraci se,
i ti, jasna le mesecino,
begaj, udavi se.

Crni goro, crni sestro,
dvajca da crnime,
ti za tvojte lisja, le goro,
jas za mojta mladost.

Tvojte lisja, goro sestro,
pa ke se povratat.
Mojta mladost, goro le sestro,
nema da se vrati...

Dimitrijo, sine Mitre

Dimitrijo, sine Mitre,
majkino jedince !
Pet godine, sine, legam.
Nesi me pitaja,
nesi me pitaja, sine:
Odsto, majke, legnas ?

Dimitrijo, sine Mitre,
moja ziva rano !
Zar ne vidis, sine Mitre,
da te zena vara ?
Ako, majke ! Ako, majke,
barem je ubava !

Lijepa Janjo

Na cilom svitu od sto milja
Lipote takove ni
Kao što bješe lijepa Janja
Ribara starog kći

U grad je tad na kratko stigo
Gospodin lijep i mlad
Poljubio Janju i ostavio
A što će jadna sad

Tek stari ribar mrižu diže
Al ribe tamo ni
Već u mriži mrtva leži
Ribara starog kći