SEPTEMBAR 1903.
Bar da se sada zavaravam iluzijama;
da svoj prazni život ne osjetim.
A bio sam toliko puta tako blizu.
A kako sam bio sapet, i kako prestrašen.
Zašto da ostanem stisnutih usana,
a moj prazan život u meni da plače
i da mi se želje odjenu u crno.
Toliko puta tako blizu da budem
očima, i onim čulnim usnama,
tome sanjanom, žuđenom tijelu.
Toliko puta tako blizu da budem.
DECEMBAR 1903.
I ako ne mogu da govorim o svojoj ljubavi -
ako ne govorim o tvojoj kosi, o usnama, o očima;
ipak tvoje lice koje držim u duši,
zvuk tvoga glasa koji držim u mozgu,
septembarski dani koji mi izlaze u snovima,
riječi i izraze mi obrazuju i oboje
na koju god temu da pređem, koju god misao da kažem.
JANUAR 1904.
Ah noći onoga januara,
dok sjedim i ponovo umom stvaram
one trenutke i sretam te,
i slušam naše posljednje riječi i slušam prve.
Beznadne noći onog januara,
kad odlazi vizija i ostavlja me samog.
Kako odlazi i brzo se rastače -
nestaje drveće, nestaju ulice, nestaju kuće, nestaju svjetlosti;
gasi se i gubi oblik tvoj čulni.
Post je objavljen 23.06.2006. u 23:38 sati.