Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao devojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeleti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina posle nase, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udjes
s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam
"Snezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri
beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem, kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
(Izet Sarajlic)
Post je objavljen 26.06.2006. u 20:11 sati.