Tamo amo, s dvojke na cetvorku,
varkas se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una cobanica,
odnese ti cetiri godine.
Oprastaj se s pustopasnom bracom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihacom.
Zamukose sobe internata
i u njima smicalice djacke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljacke.
Osta Murat, poslasticar stari
i njegovi kolaci "brdari".
A drugovi! Kome prvo prici,
dok okolo spomenari kruze?
Tihim glasom jedva progrguces:
- Daj mi sapu. Dovidjenja, druze!
Okrenes se, dok suze uminu,
stariji se cinis za godinu.
A sa kim se pozdraviti necu?
Zasto mi se oci rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kucici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
Cesto sam joj pisao zadatke,
saputao tablicu mnozenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjecah se kao mladozenja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.
Odoh kroz noc punu kreketanja
(zabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuce njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli dusa,
kad se gdjegod javi kreketusa.
(Branko Copic)
Post je objavljen 26.06.2006. u 20:21 sati.