a znaš, ništa me ne može tako ozlovoljiti kao kad ljudi jedni druge muče, a naročito kada mladi ljudi u cvijetu života, kada bi morali biti najpristupačniji svima radostima, kvare budalaštinama jedan drugome ono malo lijepih dana, a da je takvo njihovo rasipništvo nenadoknadivo, uviđaju tek kada je to prekasno. grizlo me je to, i kad smo se predveče vratili u župni dvor i pili za stolom mlijeko, i kad se poveo razgovor o radosti i tuzi ovoga svijeta, ja nisam mogao, a da ne prihvatim tu nit i od sveg srca napadnem mrzovolju. 'mi se ljudi često tužimo', -počeo sam- 'što u životu ima tako malo dobrih, a tako mnogo loših dana, a čini mi se da najčešće nemamo pravo. kad bismo uvijek širom otvorili srce da uživamo u svemu dobrome, što nam ga Bog sprema za svaki dan, imali bismo dovoljno snage, da ga podnesemo i zlo kada naiđe. (goethe, patnje mladog werthera)
a ja sam, dragi moj, u vezi s ovim malim poslom još jednom spoznao da su na svijetu nesporazum i nemar uzrok možda većem broju zabluda, nego što su lukavstvo i pakost. ili je bar ovo dvoje zaista rjeđe. (goethe, patnje mladog werthera)
Post je objavljen 15.06.2006. u 21:50 sati.